"Blistavi um", kao najbolji film, paradigmatična je priča o uspehu, prema već otrcanoj formuli - "preko trnja do zvezda". Zaslužene nagrade za najbolju mušku i žensku ulogu - Denzel Vošington i Hali Beri - donekle su pale u senku politike i priče o rasnoj toleranciji

      Barem prema "upućenim" izvorima, 74. dodela "Oskara" protekla je bez većih iznenađenja. Pa ipak, ne može se reći da nema i neočekivanih gubitnika, poput Džeksonovog "Gospodara prstenova". Ova "ekranizacija" Tolkinove fantazije, u vizuelnom pogledu superiorno ostvarenje, po svemu sudeći, nije bilo dovoljno ozbiljno za holivudske akademike. Svega četiri sporedna "Oskara" pripala su Džeksonovom filmu (za muziku, šminku, kameru i vizuelne efekte), a čini se da je ova neobična bajka, barem kao beskrajni prostor zabave i imaginacije, zasluživala mnogo više.
      
       Frizirana biografija
       Ogromna popularnost i komercijalni uspeh "Blistavog uma" krunisani su trijumfom u trci za 74. "Oskara" (nagrada za najbolji film, režiju, sporednu žensku ulogu i najbolji adaptirani scenario). Ova biografska priča, posvećena bolesnom geniju Džonu Nešu (dobitniku Nobelove nagrade za matematiku 1994), na prvi pogled može nam se učiniti "preteška" za široku publiku, pa i za naklonost članova Američke filmske akademije.
       Radnja je dobrim delom smeštena u akademske i naučničke krugove Prinstona, sa aluzijama na komplikovane ekonomske i matematičke teorije; sa druge strane, prikaz razvoja paranoidne šizofrenije prilično je sumorna tema za prosečnog gledaoca.
       No, treba naglasiti da su svi ovi "ezoterični" motivi u "Blistavom umu" dobro "upakovani", inkorporirani u prepoznatljivi obrazac holivudske produkcije - u paradigmatičnu priču o uspehu prema već otrcanoj formuli "preko trnja do zvezda".
       Razume se da smo, shodno pomenutoj paradigmi, dobili friziranu biografiju u kojoj su činjenice iskrivljene a neugodne pojedinosti (poput Nešovih homoseksualnih sklonosti) gotovo sasvim prećutane. Ron Hauard, provereni autor bioskopskih hitova (Njilonj, Apolo 13, "Kako je Grinč ukrao Božić") i ovde iskazuje umeće lakog poentiranja scena, prevođenja naučnih teorija u popularni jezik svakodnevice.
       Tu je i harizmatična pojava Rasela Kroua koja kod gledalaca uspeva da izazove simpatije, pa čak i izvestan stepen identifikacije sa pojavom toliko stranom bezbrižnom proseku. (Igrajući požrtvovanu Nešovu suprugu, Dženifer Koneli zasluženo je ponela "Oskara" za epizodnu žensku ulogu; ona je ujedno i najznačajnije glumačko otkriće "Blistavog uma".)
      
       Makarti je možda budala
       Motivi koji su u "Blistavom umu" zbilja intrigantni tiču se elemenata špijunskog trilera (događaji za koje kasnije otkrivamo da su mahom plod halucinacije glavnog junaka). Posebno su zanimljive scene u kojima je perspektiva gledaoca poistovećena, uvučena u perspektivu već obolelog naučnika. To su trenuci u kojima percipiramo vođeni halucinacijama glavnog junaka, uvereni u realnost ruskog paklenog plana, u lik Velikog Brata (Ed Haris) koji je Nešov vodič u otkrivanju šifara tajne komunističke organizacije "Nova sloboda".
       Možda sasvim nenamerno, ovaj segment filma na najdublji način korespondira sa američkom svakodnevicom nakon terorističkih napada prošle godine. Očigledna je analogija između razdoblja hladnog rata (tadašnjeg straha od "sovjetske nemani") sa psihozom koja potresa današnju Ameriku. Hauard daje aktuelizovanu, prepoznatljivu sliku unutrašnje orvelovske represije, hranjene sveprisutnom anksioznošću. "Makarti je možda budala, ali to što govori, verovatno je tačno", kaže u jednoj sceni Veliki Brat.
       U kojoj meri paranoična stanja glavnog junaka personifikuju kolektivnu svest hladnoratovske, kao i Amerike na početku XXI veka? Takođe, izdvojeni slučaj Nešove bolesti nameće se kao društvena i civilizacijska paradigma: koliko je istina zaista neuhvatljiva, ne samo za pojedinca, već i za ukupnu populaciju zemlje suočene sa realnom opasnošću? Jesu li zastrašujući događaji pred našim očima istorijska realnost, halucinacija, ili možda inscenirani planetarni spektakl - verujem da se, vođen ovom nedoumicom, prosečni gledalac u najvećoj meri identifikuje sa neobičnim slučajem Džona Neša.
       Nagrade za glavnu žensku i mušku ulogu pripale su glumcima Hali Beri i Denzelu Vošingtonu. Berijeva je ostvarila veoma kompleksnu ulogu u "Balu monstruma" Marka Forstera, psihološkoj drami o košmaru smrtne kazne i problemu rasnih odnosa u američkoj provinciji. U policijskom trileru "Dan obuke" Denzel Vošington pojavljuje se u ulozi sasvim drugačijoj od onih koje su ga do sada proslavile: igrajući negativca, on uspeva da se iščupa iz "herojskog" manira koji je već stekao ulogama u "Malkolmu X", "Rikošetu" i "Sakupljaču kostiju".
       Ove sigurno zaslužene nagrade pale su donekle u senku politike i priče o rasnoj toleranciji: činjenica je, naime, da je prvi put crnkinja osvojila "Oskara" za glavnu žensku ulogu. (Sve češće se, u žargonu "političke korektnosti" govori o Afro-Amerikancima, što bi otprilike bilo isto kao kada bi žitelji Evrope oficijelno sebe nazivali Indoevropljanima.) Nagrade crnim glumcima mogu se protumačiti i kao želja za kohezionim faktorom u doba sve otvorenijeg sukoba sa islamskim svetom (bilo bi to isto što i "homogenizacija", u prevodu na srpski politički žargon s kraja '80-ih).
      
       Godišnjica rata u Bosni
       Dobitnik "Oskara" za strani film, "Ničija zemlja" bosanskog reditelja Danisa Tanovića, već mesecima je važio za jednog od glavnih favorita. (Tanovićev direktni rival, Ženeova "Amelija Pulen" postala je tako jedan od najvećih gubitnika - od pet nominacija nije osvojila nijednu.). Kao alegorija o besmislu rata, o sudbini Bosne i njenih stanovnika, "Ničija zemlja" dobijala je veću aktuelnost uporedo sa zaoštravanjem političke situacije u svetu.
       Pored toga, kandidatura filma i distribucija u SAD poklapaju se sa godišnjicom koju niko od nas ne bi smeo da zaboravi: za nedelju dana navršava se deset godina od početka rata u Bosni.
       Ne spadam među one ovdašnje kritičare koji su, stavljajući se na "srpsku liniju fronta", iz svih oruđa napali Tanovićev film. Njegov pristup je izrazito antiratni i humanistički, baš zato što junake ne prikazuje kao "crne" ili "bele" shodno etničkoj skupini koju predstavljaju, već samo kao ljude podložne dobru i zlu; plemenitosti, ali i suludim nalozima svojih vođa.
       Nažalost, dobre namere autora nisu i dovoljan uslov za dosezanje visokih umetničkih dometa. I dalje smatram da bi siže "Ničije zemlje" bio izvrstan za kratkometražno ili srednjometražno ostvarenje; u celovečernjem filmu svodi se na "dajdžestiranu", pa čak i naivno razblaženu sliku bosanske tragedije. Trebalo bi se možda podsetiti da u samoj bosansko-hercegovačkoj kinematografiji (u okviru bivše Jugoslavije) ima barem nekoliko dela koja po snazi i slojevitosti daleko nadilaze Tanovićev film. To su i Kusturičini "Sjećaš li se Doli Bel" i "Otac na službenom putu", i Čengićevi "Mali vojnici", i Draškovićev "Horoskop"...
       Treba se setiti i nekih, u estetskom pogledu superiornih dela, proizvedenih prošle godine van engleskog govornog područja koja nisu dospela čak ni do nominacija: "Koliko je tamo sati?" Cai Ming Lijanga, "Profesorka klavira" Mihaela Hanekea, "Soba moga sina" Nanija Moretija... Ali, kao što se već mnogo puta pokazalo u slučaju "Oskara", umetnički dometi sasvim su irelevantni u odnosu na komercijalne.
       U tom kontekstu posebno je važna činjenica da "Ničija zemlja" predstavlja verovatno najveći komercijalni uspeh svih vremena, ne samo među filmovima sa prostora eks-Jugoslavije, već i čitavog Balkana. To je ujedno povod i prilika za strana ulaganja koju filmski radnici u Bosni (pa delimično i u Srbiji i Hrvatskoj) nikako ne bi trebalo da propuste.
      
       SRĐAN VUČINIĆ