NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Magični geto<br>Zoran Ćirić
Čeda jedne mladosti

      
      
      
       Kao i obično, sve je počelo kulturološkim nesporazumom. Vlasnik magazina “Hasler”, islužena medijska flinta, pomislio je da je pravi recept za prodor na srpsko tržište načiniti čas anatomije srpskih oficira, nadaleko čuvenih po kuratoj kuraži. Ali, bivši porno-krstaš nije mogao da zna da je prototip srbendskog kuranjonje, uniformisanog u medalje za hrabrost sa podvezicama prvog reda, niko drugi do Nikola Ljubičić, u bordelsko-čizmaškim akademijama poznatiji kao Petar Gračanin. Tu seksepil ni Mica Trofrtaljka nije otkrila, a kamoli školovani marketing-servis zažuljenog Larija. Koji je, u drugom pokušaju portretisanja srpskih hardkor-maskota, odustao od kabaretske travestije na temu “polna simetrija ratnika i intelektualca” (obnaženi Petar Luković trebalo je da se transformiše u ogoljenog Kostu Čavoškog, ali se odustalo zbog zadrigle asimetrije spolovila koju ni najsavršenija blenda nije uspela da estetizuje u prljavi realizam!).
       E, onda je iscureli tajmig zahtevao igru na sigurno - MMF je sugerisao svojim pozamašnim kreditnim kredibilitetom “homofiličnost sveže osvešćene nacije” kao urgentnu i garantovano kurentnu problematiku, te se obrtni magazin za reklamiranje irigatora usmerio na humane aspekte buljokolja - metodom ankete i vaninstitucionalnog parlamentarizma.
       I tako se, u strogo demokratskoj proceduri, ispilila pojava zvana Čeda Prcun, u specijalističkim slojevima društva višestruko potvrđen kao gej-ikona napredne Srbije. Ruku na jajca, to ne bi trebalo nikoga da čudi. Čeda jeste malkice funkcionerski krut i nadmen, ali zrači nekim ćosavim a prkosnim mačizmom čija poruka je čulno direktna i ideološki postojana: prima se lako, vadi se teško. Pored toga, pomenuti javni lik poseduje baš prigodnu (građansku!) građu: blago kockasta glava koja implicira snagu ubeđenja, blago koščata ramena koja prizivaju manekensku razrađenost, blago buljave oči koje vazda svitkaju kao razrooki guzovi, i ono, a najvažnije - blago klempave uši koje su nezamenljivi oslonac prilikom vršenja bilo koje ljubavne radnje. Ali, umesto da uživa u podarenim mu standardima - koji jednog Džordža Majkla spuštaju na nivo uličnog prodavca suflakija i girosa - Čeda Nacionale se duri iz korena svog oktobarskog pendreka najavljujući nove revolucije u statističkim istraživanjima: javno mnjenje, po njemu, nije dovoljno ozbiljno (čitaj: aseksualno!), što je jedino podobno raspoloženje za reformističko doba u Srbiji. I, eto Vesića gde preslišava “urednike u zatamnjenoj foliji”, izazivajući nelagodu kod pobornika slobode izražavanja. Vesić na takve pritužbe odgovara da “Hasler” nije propagirao nikakve stavove, već klozetski ukus koji se sa skupštinskim neukusom graniči! A to se, je li, ne može tolerisati ni u jednoj proevropskoj državi. U redu, znamo mi da krompirastog autsajdera Vesića nešto drugo muči: potrebno je mnogo lanaca, veštačkih hormona i kožnih maski da bi njega neko doživeo kao seksualni objekat - makar i u najperverznijim S/M varijantama. Međutim, za mene i dalje ostaje tajna otkud tolika nervoza i ljutnja kod instantno i bipolno poželjnog Čede (i to uprkos ogromnom političkom animozitetu koji izaziva kod SVAKE VEĆINE - i Vojine, i Cobetove, pa i Đikijeve!)? Zar je moguće da je mutirajuća patrijarhalnost zarazila takvog velegradskog kulera, zeta svih salonskih kuća s arkadama i karijatidama, pretplaćenog na uspeh sa onom izvesnošću s kojom se deca prosvetnih radnika pretplaćuju na “Politikin zabavnik”, i čija proračunatost ne haje za luzerske smrti Bore Spužića (kome ni nadimak ne zna!), Vejlona Dženingsa ili Dadlija Mura.
       Očigledno je naočito momče malo zabrazdilo onom svojom “zebrom” u bespuća agitprop-elitizma, te mu malo edukacije neće biti naodmet. Elem, Magični s očinskim rezonom pita: Ako Maršalu nije smetalo što su ga patološki verni sužnji zvali “Čeda Ćopa”, zašto bi dečku koji još uvek samo obećava da će biti uzoran Maršalov đak smetalo što ga na obodu opštine Stari grad zovu “Čeda Dildo”? I zna li taj potencijalni komad da je mnogo spominjani “globalizam” sinonim za nekontrolisani, anarho-liberalni pederaj svih rasa, vrsta i staleža? Pa, abortirani masoni iz G17 sanjaju da budu “čede”! Drugim rečima, da budu željeni, maženi i ispunjeni.
       Uostalom, istorija decidirano tvrdi da naš poslednji kralj, Velikomučenik Marsejski, nije iskazivao nikakav interes za žene, i da mu je Apisova ekipa prebacivala nešto u tom smislu, pa je Aleksandar odlučio da bude preteča političke korektnosti i prauzor Toniju Stidnici Bleru.
       Ali, vratimo se u Čedinu sadašnjost: Frančesko Toti nije samo “princ Rima” nego i totem gej-zajednice na Apeninskom poluostrvu, a Luis Figo je pobednik na pederskom referendumu u rodnom mu Portugalu. Da ne pominjem ćelavog baliju Zi Zua, čije fotografije je američka avijacija delila po Avganistanu, ne bi li odobrovoljila zagorele talibane da se vrate seksualnoj higijeni. I kad smo već kod vrhunskog fudbala, obratite pažnju na sledeći detalj: ko god od Fergusonovih izabranika zabije gol, odmah trči do Bekama, da mu se obesi oko vrata, oko struka, oko kolena... bez obzira da li je frizirani Dejvid tog momenta na terenu, ili baca frizbi sa one strane aut-linije! I da ne ređam dalje jer je redaljka beskonačna: od Dolčeta i Gabane do Eltona i Džona...
       Zato i ne čudi što Čedin (nominalni) šef pokušava da ga izgura sa glavnog stejdža, šireći optužbu da je zadrti “protestni šetač” od “kruga dvojke” napravio Bulonjsku šumu. Zna Điki da onaj ko ima podršku gejeva biva trajno nasađen na goli vrh vlasti. A sa takve pozicije možeš da sklizneš ali ne možeš da padneš. Što bi rekle domaćice - tajna je u mešanju.


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu