NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Srpska Nova

Pod bombama NATO-a u Jugoslaviji

      U januaru 2001. godine, kada sam se vratila, Jugoslavija je, činilo se, imala mnogo razloga za radost: Slobodan Milošević, babaroga Zapada, zbačen je s vlasti tri meseca ranije, 5. oktobra 2000. Jugoslovenski predsednik načinio je sasvim pogrešnu računicu i raspisao izbore krajem septembra, misleći da će dobiti dovoljno glasova za pobedu, pa makar ta pobeda i ne bila ubedljiva. Ali nezadovoljstvo u narodu bilo je tako snažno i duboko da je ubedljiva većina glasala za ujedinjene opozicione partije, na čijem čelu je stajao relativno novi takmac za ulogu predsednika, Vojislav Koštunica. Odlučan da po svaku cenu zadrži vlast, Milošević je pozvao na drugi krug glasanja. No, pre toga, narod je glasao pokretanjem štrajkova u rudnicima uglja i fabrikama, da bi, na kraju, jurišao na Skupštinu 5. oktobra.
       Nekim čudom, pripadnici dobro naoružanih policijskih i vojnih snaga nisu poslušali naređenja koja su stizala s vrha i nisu otvorili vatru na nezadovoljnike.
       Na srpsku pravoslavnu Novu godinu, 13. januara, bila sam u Nišu i gledala desetine hiljada Srba gde igraju, pevaju i vesele se na pragu 2001. godine, na velikom rok koncertu pod vedrim nebom. Pet dana kasnije, poslednjeg dana svog predsednikovanja, američki predsednik Bil Klinton ukinuo je veliki broj ekonomskih sankcija koje su deset godina lagano krunile jugoslovensku ekonomiju. Novi režim prilježno je imenovao ambasadore po evropskim zemljama koje su dugo okretale glavu od Jugoslavije.
       A ipak ... Moje zadovoljstvo ne beše nepomućeno. Goran Zdravković, lekar koji mi je spasao život, i dalje je bio izbeglica, daleko od svog doma na Kosovu. Što se Kosova tiče, na njemu je vladalo bezakonje koje se nije izmenilo od dana kada su na njega kročile NATO trupe.
       Obične stanovnike Jugoslavije mnogo više su brinule posledice bombardovanja na njihovu životnu sredinu. Dok su novine na Zapadu nadugo i naširoko pisale o uticaju osiromašenog uranijuma na NATO trupe, malo ko je pominjao rizik kome su izloženi civili. U glavnom gradu Srbije lekari su počeli da primećuju znatno povećanje broja pacijenata obolelih od raka, kao i broja novorođenčadi s različitim deformitetima. Uz to, veterinari su prijavili alarmantan skok u broju deformisanih novorođenih životinja.
       Srbija je danas zemlja bolesnih ljudi. Bez obzira pričate li sa starima ili s mladima, svako će vam reći da je on, ili neko njemu blizak, patio od neobjašnjivih respiratornih ili digestivnih infekcija nakon što je, u junu prošle godine, bombardovanje okončano. Brige o dejstvu osiromašenog uranijuma potisnute su strahom da je, nakon bombardovanja hemijskih postrojenja i naftnih rafinerija, lanac ishrane ugrožen toksinima koji su se tada izlili u Dunav.
       Situacija je posebno ozbiljna u Pančevu, industrijskom gradu nadomak Beograda, gde su više puta bombardovana petrohemijska postrojenja i fabrika veštačkog đubriva; u aprilu 1999. godine, nakon što su pogođene velike cisterne s hemikalijama, nad gradom se danima vio zlokobni žutozeleni oblak.
       Regionalni centar za zaštitu životne sredine u centralnoj i istočnoj Evropi - nezavisna organizacija koju finansiraju Evropska zajednica, Amerika i Mađarska - pratio je posledice dejstva toksina puštenih u prirodu posle bombardovanja Jugoslavije. Ustanovljene su četiri “vruće tačke” gde je kontaminacija posebno zapažena - Pančevo, Bor, Novi Sad i Kragujevac.
       “Svi ti toksini prodirali su protekle godine sve dublje i dublje u zemlju”, kaže Milutin Milošević, direktor beogradske kancelarije Centra. “Od ključnog je značaja pružiti pomoć Jugoslaviji. Neki misle da je i životna sredina podeljena granicama, no ono što se dešava ovde, utiče na sve zemlje u regionu. Ovdašnje vlasti, pri tom, ne iznose sve podatke kojima raspolažu. Pančevo je veoma ozbiljno kontaminirano, no kako reći ljudima da ne jedu hranu koja se tamo uzgaja? Šta da onda jedu?”
       Lekari i naučnici tvrde da je još prerano za izvođenje tačnih zaključaka vezanih za posledice bombardovanja na zdravlje ljudi. Ali svi s kojima sam razgovarala, primećuju značajno pogoršanje zdravstvene situacije.
       “Od završetka bombardovanja konstatovali smo da je broj pobačaja povećan za 30 posto”, kaže dr Aleksandar Ljubić, s Ginekološko-akušerske klinike u Beogradu. “Primetili smo i jednako povećanje broja novorođenčadi s poremećajima centralnog nervnog sistema. Još uvek ne znamo da li je to posledica radijacije, loše hrane ili virusa.”
       Spasoje Petković, direktor Instituta za ginekologiju, kaže da je broj žena obolelih od raka jajnika povećan za 25 posto. “Sve su češće virusne infekcije, kao i mutacije fetusa”, rekao mi je, “premda je to, možda, prouzrokovano koliko toksinima, toliko i stresom i lošom ishranom”.
       Profesor Branimir Nestorović sa Dečje klinike u Beogradu kaže: “Zapažena je veća učestalost respiratornih oboljenja; slučajeva astme ima dva puta više nego ranije. Povećan je i broj dece obolele od dijabetesa, viralnih infekcija i s poremećajima imunološkog sistema, posebno u oblastima koje su bile često bombardovane. Broj obolelih od raka veći je dva do tri puta. Pre bombardovanja uglavnom su nam se obraćali bolesnici od leukemije, dok sada broj onih koji obolevaju od ove bolesti stagnira, a raste broj bolesnika s tumorima koji napadaju nervne ćelije, bubrege i jetru. Mnoga deca iz Pančeva boluju od astme. Veza s bombardovanjem je očigledna, a posledice ćemo u budućnosti osećati sve više - jednom kada teški metali uđu u telo, ne napuštaju ga nikad.”
       Zemlja, vazduh i voda Srbije zagađeni su merkurom, vinil hlorid monomerima i polihlorinskim bifenilima, koji izazivaju rak i druga oboljenja, te su u Americi zabranjeni od 1977. godine. U Regionalnom centru za zaštitu životne sredine nam je rečeno da je količina polihlorinskih bifenila i dioksina bačenih na Kragujevac pri bombardovanju tamošnje fabrike municije i automobila bila 1000 puta veća od one koja bi u Nemačkoj izazvala objavu vanrednog stanja. Vinil-hlorid monomeri mogu uzrokovati oštećenja jetre i nervnog sistema, kao i ozbiljne deformacije u nerođene dece.
       Nakon celog jednog dana koji sam provela razmišljajući o svim bolestima koje muče ovu zemlju, sanjala sam ružan san iz kog sam se prenula s uzvikom.
       U snu sam hodala niz ulicu nekog malog grada u Srbiji, kada shvatih da svi pešaci gledaju uvis. Podigoh pogled i ugledah divnog, nezamislivo belog konja bujne grive, koji je stajao na krovu desetospratnice. Ljudi počeše tiho da zvižduću, mašući rukama i ohrabrujući unezverenu životinju da skoči. Gledala sam bajkovitog konja kako se približava ivici, da bi se, na kraju, zagnjurio u bezdan.
       Sećam se da me je tešila pomisao na to da će njegova smrt biti trenutna. No užas se nastavi: konj je pokušavao da se digne na polomljene noge, praveći jezivu buku na kaldrmisanoj ulici, dok se oko njega okupljala zanemela gomila.
       Sudbina ovog sanjanog konja kao da predstavlja prošlost, sadašnjost i budućnost Jugoslavije.
       U bivšoj jugoslovenskoj republici Makedoniji, gde su kamere svetskih televizija neumorno snimale albanske izbeglice za vreme NATO kampanje, počeli su sukobi između etničkih Albanaca i Makedonaca.
       U Preševskoj dolini, tampon-zoni između Kosova i ostatka Srbije, naoružani Albanci otvorili su vatru na rusko-američku vojnu patrolu.
       Zašto Albanci pucaju na svoje saveznike? U januaru 2001. godine u jednim srpskim novinama pročitala sam sledeće: “Sada, kada im je NATO pomogao da s Kosova ote-
       raju 300 000 Srba, Albanci na Kosovu ne žele Kfor. Ibrahim Rugova, albanski lider, izjavio je : “U budućnosti, podelićemo odgovornost i stvoriti vlastitu armiju koja će nas štititi.”
       I tako, otvaranje vatre na američke i ruske trupe možemo protumačiti i kao albanski pokušaj da se kaže: “Hvala i do viđenja”.
      
       ® 2000 EVE-ANN PRENTICE
      
      

Novinarka londonskog Tajmsa, dugogodišnji ratni izveštač sa Balkana i mnogih drugih kriznih žarišta u svetu, inače ćerka lorda Vadona, člana Doma lordova Britanskog parlamenta, Iv-En Prentis, našla se 30. maja 1999. godine u vreme agresije NATO-a na Jugoslaviju na teritoriji Kosova, u blizini Prizrena, u trenutku kada je pilot jednog borbenog aviona na tlu ugledao grupu civila i odlučio da na njih izruči smrtonosni tovar bombi...U knjizi pod naslovom “Rat jedne žene”, (“One njoman’s njar”, Ducknjorh Publishers, London) objavljenoj 2000. godine u Londonu detaljno je opisala svoje dramatično iskustvo iz rata u kome je i sama bila ranjena, i iznela brojna svedočanstva o stradanju nedužnih civila i velikom razaranju koje je NATO prouzrokovao u Jugoslaviji. Zbog svojih ratnih izveštaja objavljivanih u Tajmsu, a pogotovu zbog ove knjige, Iv-En Prentis je u svojoj zemlji bila izložena žestokim napadima i proglašena za neku vrstu nacionalnog izdajnika od onih koji nisu bili spremni da osim “zvanične verzije” tog rata, kakvu su prezentovali Džejmi Šej i savetnik za medije britanskog premijera Tonija Blera Alister Kembel, čuju i drugu stranu, nepristrasno novinarsko svedočanstvo sa lica mesta...
       Ipak, u toj svojoj borbi za tradicionalne visoke vrednosti britanskog profesionalnog novinarstva, nasuprot “patriotskim istinama” kojima je u ono vreme bila obasipana javnost u njenoj zemlji, nije ostala sasvim usamljena. A, među ljudima koji su tada otvoreno stali u njenu odbranu, bio je najglasniji veliki dramski pisac Harold Pinter, odajući joj priznanje za hrabrost, profesionalno i intelektualno poštenje.
       NIN će u nekoliko nastavaka objaviti odlomke iz knjige Iv-En Prentis koja, do sada, nije prevedena na srpski jezik, a čitaoci zainteresovani za originalno englesko izdanje sva obaveštenja mogu naći na Internet adresi http://www.amazon.co.uk,
      
       Priredio
       STEVAN NIKŠIĆ,
      
       Prevela
       Maja Kaluđerović


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu