NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ko je pucao?

Lijepo je što su Sarajlije i ove godine obilježile 5. april. Još je ljepše što su im se na desetogodišnjicu u tome pridružili i beogradski antiratni aktivisti. Nije lijepo, međutim, što je, sudeći po novinskim izvještajima, komemoracija protekla u znaku osude samo jedne strane u minulom ratu u BiH

      Posljednji trzaj i kraj građanske BiH!” Tim riječima su analitičari prije 10 godina ocjenili protestni skup desetak hiljada Sarajlija na najvećem gradskom trgu u samo predvečerje građanskog rata.
       Osjećajući tada i u vazduhu preteći miris nadolazeće kataklizme, takozvani obični ljudi su već kasnog popodneva i večeri 4. aprila pojedinačno i u manjim grupama spontano krenuli prema Marin dvoru. Nepogrešivo, upravo tamo u masivno zdanje “društveno-političkih organizacija” (parlament i vlada) gdje im se godinu i po dana od izbora polako ali sigurno pripremalo (ne)slućeno stradanje i razaranje.
       Prodrli su lako u, poslije radnog vremena gotovo pusto, ogromno zdanje Skupštine i u, najprije polupraznoj, najvećoj dvorani, počeli da se smjenjuju za govornicom. Panično su upozoravali jedni druge na nesposobnost već raspadnute vladajuće koalicije nacionalnih stranaka da ugase već tinjajući ratni požar koji su sami bili potpalili.
       Kada se, međutim, tokom noći, u ovaj beznadežno malobrojan skup uključila zvanična televizija, uz široko stepenište pohrlila je prava rijeka Sarajlija. Grabili su zadihani - jedni pod teretom godina, drugi pod teretom sanjivih mališana u naramku, treći naprosto pod teretom žurbe da ne zakasne da se priključe dok je još izgledalo da ima nade.
       Već o ponoći, i prostrani hol oko svečane sale postao je pretjesan. A pošto se tokom noći niko nije vraćao kući a pristizali su sve novi i novi, vodeći sa sobom porodice, i pozivajući usput komšije, rođake, kolege, prijatelje, do ujutro bio je prepun i najveći gradski prostor koji je pucao ispred zgrade. Do podneva 5. aprila prijavilo se čak i pojačanje iz unutrašnjosti u autobusima koji su se jedan za drugim zaustavljali po rubu Trga. U nepreglednoj masi, naelektrisanoj sve vatrenijim govorima protiv vlasti, protiv nacionalnih stranaka, protiv podjela i sukoba, rasla je kao plima kolektivna samosvjest o vlastitoj snazi da se nešto preduzme i osjećanje da je za to kucnuo posljednji čas. Postalo je vrlo ozbiljno.
       Pošto istorijsko iskustvo ne uvažava mnogo faktor slučajnosti i spontanosti u političkim zbivanjima, mi iz opozicije smo se pitali ko zapravo stoji iza ovog skupa, ko je inspirator, ko zakulisni organizator. Tim više što nismo mogli da utvrdimo ko nas je pozvao i što se kao inicijativni odbor predstavilo sedmoro ljudi od kojih, začudo, baš nikoga niko od nas nije poznavao.
       Političari iz vladajućih stranaka sumnjali su na nas iz opozicionih, a mi reformisti, opet, na ekskomuniste (SDP) kojima je diskretna priprema ovakvih masovki bila tradicionalna specijalnost. Međutim, inicijatori jesu opoziciju pozvali, ali nikome od nas nisu dozvoljavali da govori. Rekli su “da bi protest ostao nestranački”, a moguće da je bilo i zato što smo se mi već pokazali nesposobni da bilo šta ozbiljno učinimo.
       Zatim je pala sumnja na odgovarajuće vojne službe, ali na direktne pozive sa govornice upućene JNA da se pridruži narodu, iz Komande armijske oblasti na Bistriku nije se niko odazvao. Napokon, postojala je pretpostavka da bi i Izetbegović mogao da stoji iza zavjese, jer je već bio uveliko počeo da simulira zaokret od nacionalne ka građanskoj opciji. Ispostavilo se, međutim, da je on, tek naknadno, htjeo da iskoristi skup i stavi mu se na čelo. Ali, kada su njegovi robusni pratioci sklonili obezbeđenje oko govornice i kada je pokušao da govori, skup ga je zaglušujućim zvižducima ućutkao i udaljio.
       Pred zoru su manifestanti aklamacijom izabrali “Komitet narodnog spasa” u kome su se našli, do tada, zaista politički neangažovani akademici, privrednici, profesori univerziteta, umjetnici, ugledni građani Sarajeva, ali ko je dao prvi impuls, ostalo je nepoznato. No, više nije bilo ni važno, jer je skup i po sastavu i po parolama postao autentična manifestacija građanskog bunta protiv etničko-vjerskog rata koji je svima već bio zakucao na kućna vrata.
       Izgledalo je kao da je čitav grad na nogama i kao da su one iste Sarajlije koje su samo godinu i po dana ranije listom glasale za koaliciju SDA-SDS-HDZ bile spremne za popravni. Napokon, trgom je odjeknuo odlučan i burno pozdravljen poziv “Idemo na Predsjedništvo!” jer zgrade parlamenta i vlade demonstranti su praktično već bili zaposjeli. A onda, kao odgovor, snajperska paljba po zgusnutoj i nezaštićenoj masi sa udaljenih visokih zgrada. Pali su mrtvi i ranjeni i ljudi su u panici počeli da trče ka obližnjim ulicama u zaklon.
       To je bio taj “posljednji trzaj i kraj građanske BiH!” - kako je vidovito rečeno još čitavu deceniju prije. Jer, poslije toga su nacionalne stranke političke sukobe samo nastavile oružanim sredstvima da bi poslije tri i po ratne godine oružana ponovo zamjenile mirnodopskim sredstvima. Dakako, uz demokratsku izbornu podršku velike većine Muslimana, Srba i Hrvata.
       Onih desetak hiljada Sarajlija pred Skupštinom pokazalo se, ipak nisu bili Sarajevo koje je brojalo 500 000 stanovnika. Bili su samo usamljena, nejaka, malobrojna manjina kao što su to bili i na izborima ‘90. - i na nivou grada i na nivou svake od deset opština, uključiv i “centar” i “stari grad”. Mnogi od njih su, rijetko vlastitim izborom, a najčešće nesretnim sticajem okolnosti, ostali u gradu čitavog rata. Da bi iz razumljivog oportunizma prema “građanskoj vlasti” ili iz nepokolebljivog ličnog otpora toj vlasti na tečnom engleskom “iskreno” ili iskreno ispovjedali svoju vjeru u “neuništivi multietnički duh Sarajeva” pred brojnim zapadnim diplomatama i novinarima. Taj duh je zahvaljujući njima možda i preživio ali samo u malim zavjereničkim grupama po starim gradskim kafanama, redakcijama, udruženjima, klubovima. Svi ostali su, ne samo ‘90. nego i svaki put poslije toga, što bi rekao Kusturica, glasali za rat. Izuzev, dodali bismo, ako Vofgang Petrič drugačije ne naredi.
       Lijepo je što su Sarajlije i ove godine obilježile 5. april. Još je ljepše što su im se na desetogodišnjicu u tome pridružili i beogradski antiratni aktivisti. Nije lijepo, međutim, što je, sudeći po novinskim izvještajima, komemoracija protekla u znaku osude samo jedne strane u minulom ratu u BiH.
       Radi pomirenja i istine moraju biti identifikovani i kažnjeni svi Srbi koji su počinili zločine nad sarajevskim civilima svih nacionalnosti. A prema neutralnim procjenama bilo je oko deset hiljada mrtvih. Ali, iz istih razloga i unutar Sarajeva moraju biti identifikovani i kažnjeni izvršioci zločina nad srpskim civilima. A bilo ih je prema nepristrasnim procjenama Mirka Pejanovića (“Dani”, mart ‘97) dvije do tri hiljade.
       Srpska stratišta u Sarajevu, kao što su “Pofalići”, “Kazani”, “Veliki park” i slična, ne treba pominjati da bi se pravile lažne simetrije i potirali uzajamni zločini nego da bi se sabirali i došlo do cjelovite istine o strahotama građanskog rata. I za zločine Jusufa Prazine, Mušana Topalovića, Nedžada Herende, Ismeta Bajramovića, Ramiza Delalića i njihovih potčinjenih neko bi morao da snosi komandnu odgovornost. Oni, naime, nisu bili paravojni samozvanci pod okriljem vlasti niti pojedinci koji su se izmakli kontroli te vlasti, nego pripadnici regularne vojne i policijske hijerarhije koji su imali visoke činove i funkcije.
       Neophodno je, takođe, da se i u ovakvim povodima točak događaja vrati na političke uzroke rata. Na antiustavno preglasavanje legitimnih predstavnika jednog od konstitutivnih naroda u parlamentu BiH i na referendum koji je protiv ustavno-ravnopravne volje srpskog naroda promjenio status bivše jugoslovenske republike. Badinterova komisija EU jeste dala formalnu podlogu za to, ali naknadna pamet zapadne diplomatije je u više navrata potvrdila da je međunarodno priznanje BiH, bez prethodnog sporazuma o unutrašnjem uređenju, bilo katastrofalna greška. Između ostalih i Voren Zimerman je, kasnije, zapisao da nisu bili sporni ciljevi nego metodi srpskog nacionalnog pokreta u BiH.
       Međutim, ni on, niti drugi inostrani i domaći političari i analitičari nisu još odgovorili na jedno vrlo značajno pitanje. Pošto, naravno, prethodno osudimo prekoračenje nužne kolektivne samoodbrane i višak represije, koji su to metodi otpora bili preostali bosanskim Srbima kada su muslimanska i hrvatska strana prekinule političke pregovore i prešle sa riječi na jednostrana djela. Nisu li upravo bosanski Srbi najdosljedniji pobornici Dejtonskog ustava jer je ugradio mehanizme nacionalne ravnopravnosti (Vijeće naroda u Skupštini, konsenzus u Predsjedništvu, paritet u Vijeću savjeta ministara) koji bi, da su postojali ‘92. spriječili muslimansko-hrvatsku majorizaciju i natjerali ih da se late oružja.
       Petog aprila oko podne, dok se okrvavljeni trg pred Skupštinom još praznio od građanske pobune, tada već etnički očišćena muslimanska policija je pohitala da uhvati snajperiste u obližnjem hotelu “Holidej in” u kome je, znalo se, bilo sjedište Srpske demokratske stranke. Pohapsila je i u nepoznatom pravcu odvela šestoricu ljudi koji nisu nikada identifikovani, protiv kojih nikada nije vođena istraga, kojima nikada nije suđeno. Ali je zato odmah nepobitno utvrđeno da su Srbi pucali na narod ispred Skupštine.
       Bilo je već u to vrijeme pokušaja da se tvrdnja ospori i dokaže da su hici došli sa nekih drugih nacionalnih strana i nekih drugih zgrada na obodu Trga, a zdrav razum je upozoravao da su poslije poziva “Idemo na Predsjedništvo!”, demonstranti istovremeno bili zaprijetili svim stranama u tronacionalnoj koaliciji na vlasti. Ali u međunarodnoj javnosti je već bio stvoren stereotip ko su apriori žrtve a ko zločinci u građanskom ratu u BiH. I, ostalo je tako sve dok se prije tri godine iz Australije intervjuima u sarajevskim “Danima” i “Slobodnoj Bosni” nije oglasio Zoran Čegar.
       Jedan od istaknutih komandanata odbrane Sarajeva posvjedočio je da su “i naši pucali sa UNIS-ovih kula”, a grad je napustio kada je otkrio da ti “naši” njega, ipak, ne smatraju svojim. Jedan od saboraca Muslimana je pred njim neoprezno prenio direktivu odozgo da u prve linije protiv četnika treba isturiti “kaursku kopilad”... Razočaranog građanina Čegara koji se nije vratio kući niko se, naravno, nije sjetio na komemoraciji - ni od sarajevskih domaćina ni od beogradskih gostiju.
       Gosti su velikodušno prihvatili svoj dio nacionalne krivice a domaćini se nisu potrudili da im objasne kako to da je u gradu, koji je tokom rata sačuvao “neuništivi duh multietničke tolerancije”, izvršeno najveće etničko čišćenje u cijeloj BiH. Odnosno, kako to da je Sarajevo i poslije šest godina mira bezmalo jednonacionalan grad u koji se nije vratilo najmanje sto hiljada Srba i skoro dvadeset hiljada Hrvata. Uprkos deklarativnim opredjeljenjima Alije Izetbegovića i, hajde da vjerujemo, iskrenim opredjeljenjima Zlatka Lagumdžije.
      
       NENAD KECMANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu