NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Obećanja DOS-ta kasne

Potrebna je politika čistih ruku, a činjenica je da je u DOS-u aktuelno takmičenje u poganluku i ostalim zakulisnim prljavim igrarijama

      Na naslovnim stranama dnevnih novina ugnezdila se vest da je potpisan sporazum (15. 4. 2002) o unapređenju rada Socijalno-ekonomskog saveta što znači da je sa velikim zakašnjenjem ponovo ozvaničen početak socijalnog dijaloga u Srbiji. Potpisali su ga premijer Zoran Đinđić, lideri tri najveća sindikata u Srbiji (Milenko Smiljanić, predsednik Saveza sindikata Srbije, Branislav Čanak, predsednik UGS "Nezavisnost", Bratislav Đurić, predsednik ASNS) i Unija poslodavaca Srbije. Potpisivanju su prisustvovali i predstavnici Međunarodne organizacije rada koji su učestvovali u formulisanju novih odnosa i tripartitnog dijaloga. Vest je izgleda dobila na težini možda baš zbog međunarodnog faktora koji je, po svemu sudeći, prisilio vladu da se okani arogancije u pogledu radnika, da se dozovu pameti i umesto potcenjivačkog počnu da neguju tolerantan odnos - da za promenu počnu da prihvataju partnere u donošenju odluka.
       Otkud ovakva strašna sumnja?
       Pa, i prošle godine u ovo vreme Zoran Đinđić, predsednik Vlade Srbije potpisao je isto sa skoro istim partnerima i obećao da će od 1. maja početi realizacija "socijalnog ugovora". Tada je objasnio da posle strukturnih zakona, na red dolaze zakoni koji se tiču radnika, seljaka i penzionera (poštena inteligencija nije pomenuta) u čijoj će pripremi partner vlade biti sindikati. Ne samo da od toga ništa nije bilo već je demonstriran potpuni nedostatak sluha za radnička nezadovoljstva. Preko noći vlada je počela da ih tretira kao strašila iz prošlog režima kao "potmulu silu koja preti rušenjem svega i svačega". Političari i mediji počeli su da ih nazivaju lenštinama koje nemaju pametnija posla nego samo prete štrajkovima.
       Pre svih tretman prevarene ljubavnice doživeli su sindikalci iz "Nezavisnosti". Oni su se, izgleda, nadali da će partnerstvo u rušenju prethodnog režima prerasti u kvalitetniju vezu pogotovo pri donošenju zakona kojima se definiše budući status radništva u Srbiji. Međutim, mnoštvo takvih zakona bez ikakve konsultacije sa radnicima, završilo je u skupštinskoj proceduri. Tako su DOS-ovci pogazili ugovor koji su potpisali sa ovim sindikatom u vreme dok su bili opozicija. Ugovorom za demokratsku i socijalno pravednu Srbiju, sindikati su tražili da se DOS obaveže da će, kada dođe na vlast, voditi računa o pravima radnika, konsultujući se sa njihovim predstavnicima. Umesto toga počela je hajka na sve što se u Srbiji usudilo da protestuje.
       Reformisti najavljuju znoj i suze, melju pred sobom tražeći "ljudsko razumevanje" za sve teškoće i žrtve koje tranzicija podrazumeva. Iskustva zemalja u tranziciji su, međutim, pokazala da su najbolje rezultate imale upravo one zemlje koje su pre otpočinjanja reformi uspostavile minimalni nacionalni konsenzus o tome koliko će koštati tranzicija i ko će i koji deo te cene da plati. Gotovo u svim tim zemljama postojao je socijalni pakt o nenapadanju koji je u nekima od njih trajao i po nekoliko godina. Za to vreme, tripartitna tela zajednički su odlučivala o najvažnijim ekonomskim projektima.
       Čini se da premijer Đinđić nije shvatio ozbiljnost situacije dok nije počeo da obilazi Srbiju uveravajući njene stanovnike da su na dobrom putu. Za štrajkove je tvrdio da nisu znak loše atmosfere i da ga ne zabrinjava aktivnost koliko neaktivnost građana. Onda je kampanja zastala, jer dobri putevi su dobri samo ako imaju kvalitetnu podlogu. Premijer je sportski ignorisao barikade kao što je, u početku ignorisao i štrajk železničara. Tek sada, Đinđić priznaje da "ni vlada ni sindikati nisu zadovoljni dosadašnjim rezultatima. Razlozi su brzina kojom je vlada pripremala zakone zbog čega su se predstavnici sindikata osećali zapostavljenim. Dijaloga nije bilo dovoljno."
       Koliko je ovo samoosvešćenje važno (bez kojsg nema ni ulaska u Evropsku uniju) pokazuju i istraživanja javnosti. Ukoliko se ne uspostavi socijalni konsenzus kroz prethodni ravnopravni dijalog, 46 odsto građana veruje da će doći do provale nezadovoljstva koje niko neće moći da kontroliše. Značajan je i broj građana (trećina) koji procenjuju da vlada pričom o dijalogu pokušava da stiša i kontroliše socijalno nezadovoljstvo i kupuje vreme (Centar za proučavanje alternativa - leta 2001. godine).
       Utešna po vladu je činjenica da je većina građana realna i ne očekuje da će se njihov materijalni položaj brzo promeniti. Nestrpljenje se javlja i ponegde kulminira jer nisu uspostavljena jasna pravila privatizacije odnosno tranzicije. Recimo, potreban je jasan odnos vlasti prema korupciji i kriminalu. Ozbiljni pomaci po tom pitanju mogli bi da stvore poverenje između vlasti, sindikata i svih drugih. Tako bi se otpuštanja, poskupljenja ili male plate lakše podneli. U stvari tvrde poznavaoci ljudskih duša potrebna je politika čistih ruku, a činjenica je da je u DOS-u aktuelno takmičenje u poganluku i ostalim zakulisnim prljavim igrarijama.
       Dobronamerni će primetiti da je ovo zaista poslednji trenutak za uozbiljavanje. Radnici (ali i mnogi drugi građani) više nemaju želju da tolerišu bilo koju političku opciju, jer je to za njih biološki luksuz. Njihova opcija je da se izađe iz ekonomske krize. Zato je najvažnije uskladiti ciljeve i prioritete između DOS-a i građana koji više neće da ih DOS zamajava. Za sada su štrajkovi samo upozorenje. "Obećanja DOS-ta kasne", pisalo je na jednom od transparenata nezadovoljnika. Kad budu shvatili da više ne mogu da čekaju, svakoga će rušiti.
      
       MARIJANA MILOSAVLJEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu