NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

To nam ne služi na čast

Ivan Ivanji: sudbina podunavskih švaba u Vojvodini(2)

      Razgovarao sam 1989. godine sa Zoranom Đukićem, zvanim Gibar, tada penzionerom. On je od početka rata sve vreme ilegalno radio protiv okupacijskih vlasti, na dan oslobođenja Bečkereka organizovao naoružavanje svojih istomišljenika i zatim komandovao jednom partizanskom jedinicom. Sreli smo se u Narodnoj biblioteci. Prvo je sumnjičavo pogledao u mali magnetofon koji sam otvoreno postavio na sto, ali je pristao da govori.
       Ja: "Da li su Nemci ubijani?
       Gibar: "Pa šta vi hoćete, znate kako je bilo..."
       Ja: "Na koji način su stradali?"
       Gibar: "Ubijalo se. Nema tu šta. Ako je tamo neki od njih ranije bio vojnik, pa ranjen došao kući kao nesposoban, sigurno je nešto postao u svom selu. Dabome!"
       Ja: "Ko je streljao? Naši?"
       Gibar: "Naša vojska."
       Ja: "Dobrovoljno? Ili su neki određeni da to urade?"
       Gibar: "Niko nije rekao da neće."
       Ja: "Nije se našao nijedan koji bi rekao, neću da učestvujem u streljanju?"
       Gibar: "Nije"
       Ja. "Koliko je ljudi tako ubijeno?"
       Gibar: "Pa šta da vam kažem? Ja nisam ništa beležio. Nikad mi to nećemo zaboraviti. Ne mislim na Nemce, nego na fašiste i šta su uradili ovde kod nas u Banatu od 41. do oktobra 44. To naš narod nikada neće zaboraviti. A ni to što su Mađari uradili u Bačkoj. Ali ko je to uradio? Budale! To su bili sluge kod bogatih seljaka. Ako bi takav dobio pušku u ruku, već bi pomislio da je postao gospod Bog!"
       Ja: "Ja sad ne mislim na to šta su oni uradili, nego šta smo mi uradili. To baš i nisu neke slavne stranice naše istorije."
       Gibar: "Slavne svakako nisu, i mi smo svašta radili. I mi smo... Ali ja ipak mislim da je najveći deo nevinih pošteđen. Kod nas, na primer, u devet ili deset sela gde sam ja komandovao, relativno se malo pucalo. Relativno malo smo ih ubili. Nisu to bila masovna streljanja. Dođe tu jedan, recimo, kaže da je ubio nekog ko je bio na Istočnom frontu ili nekog ko se borio u Srbiji..."
       Ja: "Da li je Partija kažnjavala one koji su ubijali bez razloga?"
       Gibar: "Jeste, jeste. Kod mene je jedan kažnjen."
       Ja: "Zbog čega?"
       Gibar: "Ubio je nekog Nemca ili polu-nemca. Bilo je takvih slučajeva. Pa i da neko ubije četvoricu ili petoricu. Možda i nevine ljude. To nije bilo stopostotno sigurno. I zbog takvih stvari jedan je kažnjen."
       Ja: "Kako? Na smrt?"
       Gibar: "Ma jok! Na šest meseci da se pokaže na Sremskom frontu!"
       Ja: "Ko je utvrđivao koga treba ubiti?"
       Gibar. "To je bilo isto kako su to radili sa nama za vreme okupacije. Imao sam ja jednog Petra iz Lazarevca, taj je znao sve. Taj mi je napravio listu. Napisao je ti i ti ništa ne valjaju. To su opasni ljudi. Zločinci koji su uradili to i to. Onda njih nije sudio nikakav sud. Jedna naša grupa bi pošla kod njih i likvidirala ih..."
       Gibar se u toku razgovora često smejao. Nimalo nije sumnjao da je postupao pravilno. Ljuba Milin, koji će mnogo kasnije biti jedan od urednika Televizije Beograd, za vreme okupacije bio je u rukovodstvu SKOJ-a u Bečkereku i kao takav dočekao oslobođenje. Ispričao sam mu tok razgovora sa Gibarom i pitao ga u kojoj je funkciji bio taj čovek. Za razliku od neukog Gibara, Milin je navikao na mikrofone, intervjue, javne nastupe, pa ipak je on govorio mnogo zamišljenije gotovo zbunjen i zamuckujući pred odgovornošću. Pokušaću da to bar malo pokažem interpunkcijom. Odgovorio mi je:
       "Ja... ja to tačno ne znam... Prosto, prosto, prosto ne znam... Ja sam radio svoj posao i nisam se brinuo nizašta drugo. Doduše, mogu da ti kažem da sam iz protesta otišao u brigadu. Dobrovoljno. Otišao sam u Treću brigadu, ta je brigada bila sastavljena od partizanskih odreda severnog Banata, a kad sam se posle prvi put opet vratio u Zrenjanin da bih posetio svoje roditelje, reče mi Mića Jovanović, sekretar Oblasnog komiteta Partije: 'Da sam te tada ukebao, dao bih da te streljaju jer si otišao bez dozvole'. Iako sam otišao u brigadu! A otišao sam da poginem, da vodim rat. O sudbini tih Nemaca ja ne znam ništa... Ali ja mislim da su streljani."
      
       Pitao sam ga da li su ubijali samo muškarce."Muškarce. Koliko se sećam, samo Nemce. Ja ne znam ko je to radio. Ja ne znam po čijem je uputstvu to urađeno. Ja to, doduše, slutim, ali ja nisam čovek koji će pričati naokolo što znam samo na osnovu rekla-kazala. Kad ne znam činjenice, kad ne posedujem dokumente, ja ne mogu da govorim o tome ko je to radio. Ja lično sam doduše, mišljenja da je pogodilo samo nevine, da su svi Nemci koji su nešto bili krivi, pobegli na vreme..."
       Tako je mladi intelektualac Ljuba Milin otišao poslednje ratne zime na front da pogine samo da ništa više ne bi saznao o streljanju nevinih ljudi, a za druge, za one koji su "preterivali" u streljanju, kazna je bila isto što je Milin dobrovoljno prihvatio, morali su iz pozadine da odu na front. To mi je na neki način potvrdio i Mirko Tepavac, u jesen 1944. godine, sekretar Partije za Banat. Tepavac se nerado odazvao mojoj molbi da mi bar nešto kaže:
       "Ja sam samo jedanput bio u jednom logoru za Nemce i to je bilo strašno. Smesta sam celo rukovodstvo oterao na front, jer su se ponašali kao robovlasnici. I kod mene je radila jedna Nemica, jer smo ja i moja žena bili veoma zaposleni. Praktično je ona podigla mog sina, bili su veoma vezani jedno za drugo. Ona je plakala kad je morala da se vrati u zbirni logor."
       Pitao sam Mirka Tepavca zar ni čovek na njegovoj funkciji nije mogao da je spase, a on je odgovorio:
       "Ne. Ja to nisam ni hteo, to se nije radilo... Ja nisam imao neke posebne simpatije za Nemce, pogotovu ne za domaće Švabe, ali to što se njima učinilo, sa današnjeg stanovišta se ne može braniti. To nam ne služi na čast."
      
       Nemci koji su preživeli prvi pogrom posle su prebacivani u logore. Govorilo se "logorisani su". Iako sam imao dozvolu da pregledam neke arhive, nisam o tome našao ništa. Sa više strana mi je rečeno da su svi dokumenti o postupku sa Nemcima posle rata kasnije namerno uništeni. To mi je rekao i Toma Granfil, pre rata advokat u Kikindi. Za vreme rata neprekidno se nalazio na raznim visokim partijskim dužnostima na okupiranom terenu, pretežno u Vojvodini, zbog toga je odlično poznavao kako situaciju, tako i ljude. Posle je neko vreme bio i savezni ministar za trgovinu i snabdevanje. U vreme o kome govorimo bio je zamenik vojnog komandanta za pozadinu u Banatu. Granfil mi je 1989. godine dao sledeću izjavu:
       "Posle oslobođenja Banata, kada Bačka još nije cela bila oslobođena, celokupno rukovodstvo Partije i države se koncentrisalo u Bečkereku. Ivan Milutinović je dolazio u ime Vrhovnog štaba i Politbiroa CK i, kao što znate, nešto kasnije je Tito zajedno sa maršalom Tolbuhinom stigao u Vršac. Tada je organizovana vojna uprava za Banat, Bačku i Baranju i ja sam postao zamenik komandanta vojnog regiona Banat, to je praktično značilo, politkomesar vojnog regiona, jer su komesari zvanično ukinuti i postali zamenici komandanata. Komandanti su se bavili vojnim poslovima i policijom, a komesari su morali da reše sve civilne probleme, gomilu socijalnih slučajeva, snabdevanje itd. Tada nam je Ivan Milutinović na jednoj sednici preneo u ime Vrhovnog štaba i Politbiroa sledeće: U Banatu i Bačkoj sve Nemce staviti u logore, u Bačkoj takođe i Mađare. Ta direktiva promenjena je već posle nedelju dana: Nemce logorisati, ali ne i Mađare u Bačkoj, samo iz Žablja i Čuruga Mađare preseliti na neka druga mesta..."
       Valja se podsetiti da je mađarska žandarmerija krajem januara 1942. godine takozvanom racijom u Novom Sadu i masakrima u Žablju i Čurugu pobila više hiljada Srba i Jevreja. Granfil je nastavio:
       "Tako je počelo logorisanje u sela gde je i ranije živelo dosta Nemaca, tako su iz Bečkereka dospeli u logor u Knićaninu, oni iz Kikinde u Nakovo... Tu su koncentrisani, čuvani i poslati na različite radove. Radili su takođe i u porodicama. A ratni zločinci su stavljeni pred sud. Bilo je takođe i mnogo nezakonitih ličnih akata osvete, naročito prvih dana opšteg haosa. Neko bi za svog komšiju rekao da je ratni zločinac i prosto bi ga ubio!"
       Rekao sam gospodinu Granfilu da u memoarima mnogih Nemaca koji su preživeli logore piše da se umiralo od gladi i nehigijenskih uslova. Granfil:
       "Pa nehigijenski je svakako bilo, jer je isuviše ljudi živelo zajedno na isuviše tesnom prostoru. Pa nedostatak vode, loši klozeti, ovo ili ono, kako je već bivalo... Ali što se tiče ishrane, ja ne verujem da se umiralo od gladi, pre zbog nedostatka higijene. I zbog toga što su nedostajale određene namirnice, kao što je voće, povrće i slično..."
       Pitao sam Granfila i šta je on lično mislio. Da li je samo izvršavao direktive ili je nešto osećao pri tome? Bio je veoma odlučan:
       "Mislio sam da je to pravilna i normalna reakcija na to što su Nemci nama učinili, nismo razmišljali o tome da su oni koji su počinili najveća zla već pobegli. Bili smo mišljenja da je zajednički život Srba i drugih starosedelaca u Vojvodini sa Nemcima postao nemoguć, jer oni su i pre rata živeli dobro, veoma dobro, ne samo ravnopravno, ali postali su izdajnici, neljudi, naročito prema Srbima, o Ciganima i Jevrejima da i ne govorimo. Oni su ih fizički uništavali i s obzirom na to šta je esesovska divizija "Princ Eugen' činila u celoj Jugoslaviji - a ona je bila sastavljena od banatskih Švaba sa obe strane granice, i sa rumunske i sa naše - za nas je bilo normalno što su dospeli u logore. Odatle je trebalo da se isele u Nemačku i Austriju. Logore nismo zamišljali kao nešto definitivno, nego kao etapu da bismo im omogućili iseljenje."
      
       Mnogi su zločinci pobegli na vreme, a mnogi su nevini ljudi stradali. Naročito čudan primer u Bečkereku bio je slučaj braće Keks. Mlađi od njih, profesor nemačkog jezika, za vreme okupacije direktor gimnazije i visoki funkcioner nacističke partije, udaljio se pre nego što su oslobodioci stigli. Njegov brat advokat održavao je veze sa pokretom otpora, čak je leta četrdeset četvrte postao član narodnooslobodilačkog odbora. Razume se da je ostao u gradu. Streljan je kao Nemac.
       Razgovarao sam, naravno, i sa nekoliko Nemaca koji su doživeli kraj rata u Banatu. Gospođa Eleonora Jost, u vreme našeg susreta sekretarica u ambasadi Nemačke u Beogradu, imala je tada jedanaest godina. Pitao sam je zašto njena porodica nije na vreme pobegla.
       "Moj otac nije video razloga. Rekao je da je bilo nereda i kad su Nemci umarširali u zemlju i da će se sve brzo smiriti. Nije se smirilo, za nas je bilo sve gore i on je nestao kada su pohvatali prve Nemce u Vršcu i više ga nikad nisam videla."
       "Da li se sećate kako se to dogodilo?" pitao sam. "Da li su došli po njega?"
       "Ne. On je pošao u pravcu železničke stanice da bi se raspitao kada će opet da krenu vozovi za Beograd. I nikad se više nije vratio sa železničke stanice. Oni su baš tada zatvorili deo grada u kome su živeli Nemci i pohvatali sve muškarce koji su se našli na ulici. To sa ocem bilo je strašno. To je bilo trinaestog oktobra. Čuli smo pucnjavu kad su počeli da ubijaju ljude. Posle su celi jedan dan ležali na ulici u Vršcu. Išli smo da vidimo da li je možda među leševima..."
       (Nastaviće se)
      
      

Tekst Ivana Ivanjija, koji će NIN objaviti u nekoliko nastavaka, predstavlja po mnogo čemu izuzetno istorijsko svedočanstvo o dramatičnim događajima nakon Drugog svetskog rata o kojima se ne samo kod nas, nego i širom Evrope decenijama ćutalo ili nerado govorilo.
       "Ne volim da se pozivam na sopstvenu sudbinu, ali bojim se da u ovom slučaju moram, da bih i moralno opravdao svoj lični pristup ovoj temi. Kao Jevrejin iz Banata doživeo sam na svojoj koži divljanje Hitlerovih pristalica u svom rodnom kraju. Roditelje su mi ubili, svu njihovu imovinu razvukli, deda i baba su izvršili samoubistvo, ja sam bio u koncentracionim logorima u Aušvicu i Buhenvaldu. Iz toga izvlačim i posebno pravo, ali i dužnost da se suočim i s tim što je zadesilo moje sugrađane Nemce... Kao dete u gradu koji se nekada zvao Veliki Bečkerek, zatim Petrovgrad, a danas Zrenjanin, nisam poznavao nijedno drugo dete koje pored srpskog ne bi znalo i mađarski i nemački jezik. Danas se nemački više ne čuje gotovo nigde u Vojvodini", piše Ivan Ivanji.
       Pretpostavlja se da je septembra 1944. godine, pre masovnog bekstva, u Jugoslaviji živelo gotovo pola miliona Nemaca. Samo šest godina kasnije bilo ih je - prema zvaničnim podacima - svega 75 000 i oni su se potom većinom iselili u Nemačku i Austriju. Na pitanje koliko je u međuvremenu umrlo nasilnom smrću, ubijeno ili pomrlo u logorima, postoje različiti odgovori. Predsednik udruženja Nemaca "Donaug" iz Novog Sada Andreas Birgermajer tvrdi da je samo u Vojvodini bilo 50 takvih logora, da je u njima, kao i na prinudnom radu, bilo oko sto hiljada Nemaca i da ih je tamo umrlo između 60 i 80 hiljada. On smatra da će pitanje nadoknade štete Nemcima, koji su stradali u komunističkim logorima u Vojvodini, morati da se postavi i u moralnom i u materijalnom smislu. "Treba da usledi izvinjenje s najvišeg nivoa za sve nevine ljude koji su bili u logorima, kao što su to učinile i ostale države u tranziciji", smatra Birgermajer.
       Ekskluzivne fotografije o stradanju Nemaca u Vojvodini NIN-u je ustupio gospodin Rudolf Vajs, predsednik Nemačkog narodnog saveza iz Subotice.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu