NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Humorom protiv zla

Soja Jovanović
(1922-2002)

      Soja, to vam je jedna obična, korisna industrijska biljka", nušićevski je govorila o sebi Soja (Sofija) Jovanović, koja je, u pola veka svog rediteljskog rada, ugradila 50 pozorišnih predstava, osam igranih i petnaest televizijskih filmova i drama, nezaboravne televizijske serije ("Osma ofanziva", "Mačak Toša", "Tramvaj zvani dvojka", "Pop Ćira i pop Spira"), lutkarske predstave i bezbroj radio-drama, rečju, obeležila srpsko pozorište, kinematografiju i početak naše televizije u XX veku.
       A počela je sa 22 godine, posle studija na Dramskom odseku Muzičke akademije u Beogradu, u Akademskom pozorištu, najstarijem studentskom, amaterskom teatru u nas, čiji je jedan od osnivača bila, 1944. godine. Tu je i režirala Nušićevo "Sumnjivo lice" (1948), prvu zabranjenu predstavu u Titovoj Jugoslaviji: "To je bila vedra i prilično naivna predstava. Oni koji su nas kritikovali, videli su u nama 'opasnu, zapadnjački nastrojenu grupu'; u stvari, oni su nas promovisali." Akademsko pozorište je rasformirano, a mala "grupa sumnjivih" 1950. godine, umesto da bude kažnjena, zahvaljujući Dobrici Ćosiću, tadašnjem članu Agitpropa za Srbiju, prelazi u novoosnovano Beogradsko dramsko pozorište.
       Pedesetih i šezdesetih, profil beogradskog kulturnog života kreirale su upravo predstave Soje Jovanović u BDP-u, jednom od najpopularnijih pozorišta tada, koje je odbacilo akademizam i dogmatizam i ponudilo nove forme pozorišnog izraza. "Povlačenje", "Slamni šešir", "Bal lopova", "Pogled s mosta", "Plači voljena zemljo", "Dobri čovek iz Sečuana", "Naslednik", "Andora" "Vezana vreća", "Neki to vole vruće", "Kabare", "Umrla je gospođa, majka gospođina"... samo su neki od naslova predstava koje je ona režirala, uglavnom u Pozorištu na Terazijama.
       Srpska kinematografija je, takođe, obeležena "novim strujama" BDP-a i, 1954. godine u režiji Soje Jovanović iz Avala filma izlazi "Sumnjivo lice". Sledi, prvi DžU-kolor film "Pop Ćira i pop Spira"(po romanu Stevana Sremca), 1957, koji je na Pulskom festivalu dobio sedam nagrada. "Zlatna arena" za režiju, Soji Jovanović.
       Najgledaniji tih godina bili su i njeni filmovi "Dr", "Put oko sveta", "Silom otac" (po Nušićevim dramama), "Orlovi rano lete" (po Ćopićevom romanu),"Diližansa snova" (po Sterijinim komedijama "Laža i paralaža" i "Pokondirena tikva"). Dok su joj jedni zamerali što je kroz film tek potvrđivala literarnu vrednost i često bila na granici sa "bidermajerskom sladunjavošću", a drugi hvalili njeno precizno čitanje i savršeno ilustrovan humor, prenosiv kroz sva vremena, koji je srpski film najzad odvojio od "teških poratnih tema", ona je stvarala za publiku i od nje bila i nagrađivana.
       Za Sofiju Soju Jovanović režija je bila "vrlo ženski posao", iako je, kao "prva dama" srpske filmske režije često u novinama čitala da je "film režirao Soja Jovanović": "Glumci su velika deca a zadatak reditelja je da ih zaigra, da ih uputi i povede u igru. S druge strane, odnos glumaca prema ženi reditelju je kao prema majci: mnogo su poverljiviji i poslušniji. To je profesija u kojoj se žene mogu idealno izraziti." A ona je baš tako i gledala na glumce sa kojima je radila, "kao na svoje lutke, na svoju decu".
       Otud, verovatno, i ta dečija potreba za igrom: "Na mene je mnogo uticao Volt Dizni, i ja sam često u Nušiću gledala taj Diznijev svet. Uvek sam u životu tragala za tim dečijim svetom, zato sam bila okrenuta Nušiću, Ćopiću, Sremcu, koji se obraćaju svetu detinjstva i pišu o njemu", govorila je Soja. Kao ni Nušić, koga je sretala u dedinom domu, ni Soja nije bila satiričar već humorista, a satiru je prezirala. "U satiri ima nečeg zlog. Humorom se branim od zla."
      
       ZORA LATINOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu