NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Magični geto<br>Zoran Ćirić
Pomazanje bez petinga

      Kineski pilot je izjavio da nije primetio nikakve probleme sve dok avion nije udario u zemlju.” Ovo nije vic, niti rečenica iz savremene srpske književnosti; ovo je agencijska vest o avio-udesu, odnosno izjava preživelog aktera. Međutim, ezopovski rečeno, na gotovo identičan način mogli bi da opišemo razrešenje problema sve učestalije i nekontrolisanije pedofilije među američkim katoličkim sveštenstvom, a koje je učinio Papa u svom ekumensko-nejebavajućem (celibatskom, je li) stilu. Na pitanje koje se, s pravoslavnim skanjeranjem, postavlja u ovdašnjim elitno-populističkim kuloarima: “Zašto ih je Papa tako blago ukorio”, moguć je jedan, jedini odgovor: “Zato, jer je Papa blažen.”
       Guru pop kulture, poročni katolik Endi Vorhol, spoznao je da “i nad popom ima pop” negde pri kraju ‘65, kada je Papa posetio Njujork. Biće da se bukvalno uverio kako Papa, kao što mu i priliči, ozbiljno shvata jedino Cosmic Joke , i jednostavno se ne bakće malim, nekosmičkim šalama. Ta usputna dogma je pohlepnom albino-provokatoru oslobodila manevarski prostor za svakojake manipulacije koje su tek čekale da se “umetnošću” nazovu. Kao što reče Pol Morisi: “Kad uzimaš heroin nikad ne nazebeš; heroin je, u stvari, u Ameriku došao kao lek protiv nazeba.” Jedna od zabavnijih “papinskih” teorija evolucije i deevolucije, zar ne?
       Međutim, daleko od svake pomisli da je bavljenje Papom u bilo kom smislu zabavan posao - čak i za produhovljene ateiste. Naročito su vrući konvertiti na žeženim iskušenjima. Evo, moja antisektaška braćo i sestre, Magični će vam ispričati jednu poučnu priču o tome kako se “krhki buntovnik” Dilan Bob zamalo nije skrhao u - gle čuda! - najverničkijem gradu na ovozemaljskoj mapi...
       Elem, beše to 1997, zeznuta sezona za zauzimanje gardova krstaša na pragu starosti. A udarci su stizali sa svih strana... Kao da je blagoglagoljivi tamburaš Dilan postao kosmički dobošar. Najpre ga je izdala tadašnja ženska (tako što ga je napustila), potom i sin Jakov (koji je očeve pesme potpisao kao svoje i zaradio neku kintu i mrvicu slave sa svojim bendom “Njallflonjers”), da bi ga naposletku izdali pluća i srce (zato što je promenio marku viskija za celodnevno bdenje) - na sreću, bila je to samo pokazna vežba na temu medijske mistike i mušičave reinkarnacije čemu je Dilan naročito sklon. Ipak, godine čine svoje i naš prorok herojskog kalibra - kao pravoverni konvertit - odlučuje da umesto ponovnog egzila ode u banju-dušegupku zvanu Vatikan i svojim čuvenim-nazalnim-unjkavim-njačećim glasom zapeva pred Papom, sve u nameri da “prvog među nejednakima” održi u vrhunskoj duhovnoj kondiciji. I tu se dogodila “kvaka 69” koju je teško proviđenjem nazvati.
       Najpre je došlo do manjeg diplomatskog incidenta: Papa nije mogao da primi Dilana, jer je imao dogovoren sastanak sa predsednikom kompanije “Dr. Marteens”; ugovarao je stratešku kompenzaciju - martinke (plitke i duboke) za vatikansko belo (rizling i muskat otonel). Ugledni vernik Cimerman je odlučio da tu prazninu u programu nadomesti razmišljanjem o “talijanskoj fazi” Ezre Paunda, čiji ga je brbljivi antisemitizam čačkao u mozak i srce - uticaj pokojnog mu prijatelja Ginzberga koji je, u stilu pederskog vagabunda, naseo na Ezrinu pokajničku priču, za razliku od isto tako pokojnog, ali ruski-poganog Brodskog...
       I taman je Mister Alias (iliti svačiji Bob!) hteo da pređe na slučaj Kurcija Malapartea (višestruki konvertit koji je bio protiv slobode izbora), kadli njegove zapretene misli prekinu kardinal Serđo Korbuči, Papin savetnik za pitanja omladinske kulture. Zdepasti kardinal je želeo da utanači sve detalje i sitnice vezane za nastup.
       Ubrzo se pokrenula žučna civilizacijska rasprava o repertoaru koji bi Dilan trebalo da otpeva pred Papom. Kardinal Korbuči je upoznao američkog superstara sa Papinom željom da “dragi Bobi izvede pesme o odmetnicima, desperadosima i ostalim antiherojima, jer one imaju poentu iznad grehova koje junaci tih pesama čine u svojim i tuđim životima”. Zatim je umetniku pružio ceduljicu sa spiskom “Papinih pesama”: JOHN NjESLEDž HARDING, BILLDž THE KID, JOEDž, SENOR, LENNDž BRUCE, KNOCKIN'’ ON HEAVEN'ĆS DOOR. Kada je zbunjeni pevač promrmljao da izuzev ove poslednje sa spiska, ostale pesme godinama nije svirao uživo i da je čak i većinu stihova zaboravio, kardinal ga je ukorio, prekrstivši se rutinski, i poverljivim glasom mu saopštio da se Papi ne sviđaju Dilanove ljubavne pesme, jer u njima ima suviše cinizma, tuge i beznađa pa se osećanje ljubavi pretvara u osećanje poraza. A što se tiče njegovih religioznih pesama - koje je Dilan imao na umu za ovu priliku - Papi smeta njihova starozavetna retorika te nije preporučljivo pevati ih na ovakvom skupu. Ugledni vernik Cimerman je kardinala Korbučija, bez ikakvog okolišanja, nazvao “komesarom”, a onda je, s proključalom jevrejskom krvi u sebi, krenuo da se cenjka za svaku pesmu. Tako su njih dvojica tvrdila pazar oko “umetničke strane spektakla” od sumraka do sutona, iščekujući da svane sudnji čas...
       Epilog je danas već istorija: Papa je napustio koncert čim su mu javili da će slavni američki pevač izvesti “đavolsku pesmu” (BALLAD OF A THIN MAN); Dilan je sledio Papin čin i prekinuo svirku, ne želeći da napusti sebe. Sve u svemu, njegov nastup u Vatikanu je zaprepašćujuće ličio na onaj bogohulni (“električni”) koncert koji je održao ‘65. godine na Njuport folk festivalu. I nema šanse da se ova priča ikada prekine. Nije matori, gordi Majstor toliko mator i gord da zaboravi na finu razliku između anđela i vernika. Svece ionako niko nije pominjao, zar ne?
      
       ZORAN ĆIRIĆ


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu