NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Štap i šargarepa<br>Dragoslav Rančić
Prodi i Englezi

Zamerivši Velikoj Britaniji da se “plaši” da u Evropi igra aktivniju ulogu, predsednik Evropske komisije je uputio žaoku u britansko-američke “specijalne odnose”, na koje su Britanci - od Čerčila pa do Blera - bili i ostali veoma ponosni

      Odnosi između Velike Britanije i Evropske unije nikad nisu tekli glatko, ali su od uvođenja evra, koji Britanci nisu želeli da prihvate kao svoju nacionalnu valutu, dosegli verovatno najnižu tačku za poslednju deceniju. Romano Prodi, predsednik Evropske komisije, nedavno je dolio nešto ulja na vatru koja tinja na toj niskoj tački: zamerio je Britaniji da zapostavlja saveznike i partnere u Evropi zbog svojih “specijalnih odnosa” sa SAD.
       Izneo je tu svoju zamerku usred Engleske, obraćajući se studentima menadžmenta u Oksfordu, na način koji je premijera Blera doveo u nepriliku pred sopstvenom javnošću, a opozicionu Konzervativnu partiju izveo iz takta da gosta optuži da podstiče Evropu na “kratkovid, nekoristan i uznemiravajući antiamerikanizam”.
       Prodi je, pored ostalog, rekao: “Pitam se šta ovaj veliki narod ispunjava verom u saradnju sa mnogo moćnijim narodom na rastojanju od 3 000 milja, a da se istovremeno plaši da igra svoju punu ulogu u oblikovanju budućnosti kontinenta kome pripada - ulogu koja mu je, po mom mišljenju, neophodna.”
       Žaoka je pogodila “specijalne odnose” sa SAD, na koje su Britanci, od Čerčila pa do Blera, bili i ostali veoma ponosni, smatrajući ih delom tradicije od velike koristi za sadašnjost. Ali je Prodi ciljao i na nedovoljnu odlučnost Britanije da, srazmerno svom značaju, ponese deo odgovornosti za razvoj Evropske unije. A da ne bi bio jednostrano shvaćen (što mu se, naravno, odmah desilo), objasnio je da pružanje podrške Evropi ne znači izdaju Amerike i da greše oni Britanci koji misle da “specijalni odnosi” sa SAD obezbeđuju Britaniji neki poseban uticaj na svetskoj sceni.
       Ako se deo javnosti utešio tvrdnjom da sinjor Prodi neke stvari preuveličava na mediteranski način, teško je bilo ignorisati njegovu izazovnu ocenu “specijalnih odnosa”, jer se i mnogi Britanci pitaju šta to danas znači. Predsednik Evropske komisije je, podrazumeva se, samo otvorenije rekao ono što se i u Evropi misli. Otuda i pitanje: zašto se Britanci ponose nečim što drugi Evropljani ne smatraju korisnim ni za Evropu ni za Britaniju?
       “Specijalne odnose” između SAD i Velike Britanije prvi je pomenuo, a potom i u diplomatsku terminologiju uveo Vinston Čerčil, neposredno posle Drugog svetskog rata. Učinio je to u znak zahvalnosti Americi za pomoć koju je pružila Britaniji, kao i celoj Evropi, u ratu protiv nacističke Nemačke, a u uverenju da će dva bliska ratna saveznika ostati upućena jedan na drugog i u konfrontaciji sa komunističkim Sovjetskim Savezom, koja je predstojala. Bilo je to Čerčilovo laskanje i Americi i Britaniji kao vodećim zemljama Zapada. Britanska imperija se raspadala, ali je Britanija postala prvi saveznik moćne Amerike.
       U hladnom ratu “specijalni odnosi” su odražavali zajedničko istorijsko, političko i ideološko nasleđe na kome se temeljila posebna bliskost u diplomatskoj i vojnoj saradnji. Americi su bile od koristi britanske savezničke usluge. S druge strane, bili su to i odnosi koje je odlikovalo neravnopravno partnerstvo, a ponekad i verolomnost i neiskrenost, posebno kad se radilo o očuvanju nacionalnih interesa ili o podređivanju slabijeg partnera globalnoj strategiji moćnijeg. Nisu ti odnosi uvek bili ni podudarni, posebno u Korejskom ratu 1950. do 1953, sueckoj krizi 1956, kasnijim američkim vojnim intervencijama u Latinskoj Americi, trgovinskim ratovima između Evrope i Amerike, pa čak ne uvek ni u američkom sučeljavanju sa Sovjetskim Savezom.
       Još se Antoni Idn 1952, tada u svojstvu Čerčilovog ministra spoljnih poslova, žalio da američki lideri “učtivo slušaju šta Britanci govore, a posle rade po svome”. Ali za Čerčila nije moglo da bude dileme. Na De Golovo zalaganje za “Evropu od Atlantika do Urala”, on je 1963. rekao francuskom predsedniku: “Bolje otvoreno more, nego Evropa.” Britanija i danas ima srazmerno više evroskeptika nego ijedna druga zemlja Evropske unije. Ali je, ipak, ostalo uverenje, prihvaćeno i u Evropi, da su u toku hladnog rata “specijalni odnosi” između Velike Britanije i SAD bili “most” preko Atlantika. “Premošćavane” su teškoće između Zapadne Evrope i Amerike, a ponekad čak i između Istoka i Zapada.
       Posle hladnog rata, a osobito od izraženijih integracionih procesa u Evropi, “specijalni odnosi” su postali čudan nedefinisan relikt. Uvodničar “Tajmsa” smatra da je to “isprazan pojam” koji koriste samo Britanci, a Amerikanci izuzetno - jedino kad se pokroviteljski obraćaju gostima iz Britanije. Komentator Bi-Bi-Sija dodaje tome da je Rejmond Sajc, bivši američki ambasador u Londonu, izričito tražio da se “specijalni odnosi” izbace iz diplomatskog rečnika kad se ocenjuje američko-britanska saradnja.
       Posle incidenta u Oksfordu predsednik Evropske komisije je u Briselu govorio o evropsko-američkim odnosima. Rekao je da se mir u svetu može očuvati samo jačanjem saveza između Evrope i SAD, ali je tražio da Evropa bude “istinski ravnopravan partner u donošenju političkih odluka od globalnog značaja”. Evropa, očigledno, više ne želi da joj Britanci tumače skrivene američke namere i neiskazanu američku politiku. Još jednom, pare su u pitanju. Kris Paten je rekao premijeru Bleru da se oko uvođenja evra ponaša zbunjeno i neodlučno kao “zec pod farovima”.
      
       DRAGOSLAV RANČIĆ


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu