NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Skidanje s kičme

Jeleni Tanasković najviše se dopala lekcija o strahu. Kaže da se ranije plašila mraka, da bi od tog časa prestala da ga se plaši

      Ministar prosvete Gašo Knežević prisustvovao je prvom času Građanskog vaspitanja, 7. novembra prošle godine, u beogradskoj Osnovnoj školi “Oslobodioci Beograda”. Škljocale su kamere, pisali su novinari, bilo je svečano. Ali, kako ovih dana - kada su jarost premijere, buka i bes oko novih školskih predmeta stišani, naročito oko veronauke - kako danas izgleda nastava Građanskog vaspitanja? Prisustvovali smo času, dvadesetom po redu, upravo u “Oslobodiocima”.
       Nastavu, kao i u većini drugih škola, drži školski pedagog, mlada Jelena Šipka. Klupe se, po pravilu, razguraju do ćoškova, a stolice poređaju nasred učionice, ukrug. Na početku, svako pošalje poljubac, ili odradi već neki drugi opuštajući gest, kraću pantomimu, recimo. Jelena (ne persiraju joj i ne zovu nastavnicom) na kraju je pozdravnog ciklusa u kome se i ne mora učestvovati. U tom slučaju dovoljno je reći “dalje”.
      
       Ljubav
      
       Ekskluzivno za goste, prvaci su krenuli da odgovaraju na pitanje šta su naučili do sada. Iz Građanskog vaspitanja. Tamara, otrča bez prezimena: “Naučili smo ljubav. Crtali smo ljubav. Ja sam nacrtala i napisala da ljubav nije listić, nego cvetić.” Crtali su i tugu i sreću, oličene mahom u čiča Glišama: “Ja sam vesela u srcu zbog proleća. Tužna sam u glavi i moja tuga je plave boje.” Katarina Milinković je uokvirila srce i zaključila: “Ljubav je kad se neko voli i kad deli igračke i sve što ima. Ljubav nije kad si sebičan.” Ona je srećna “kad dobijem brata”, tužna - kad ostane sama kod kuće. Za Katarinu Raspopović “sreća je u duši, tuga je u srcu”. Kristina Džambasanović: “Ja sam tužna u srcu i vesela sam u glavi.” A da zaboravi na tugu, pomaže joj čarobni cvetić koji je naslikala specijalno za tu priliku.
       Dečake je bilo teško uhvatiti. Aleksa Milićević: “Ljubav je kad se vole muškarac i žena, kad se poštuju stariji i kad se neko s nekim druži. Ljubav nije kad se tučemo, mrzimo i svađamo.” Želja mu je, ipak, da bude “zla munja”. Hteo bi da bude opak i da prebije jednog Sašu. Jer, Saša je Kinez. “Niiije, on je rođen u Beogradu, kazaću te njegovom tati”, baca se Antonio Kostić, za koga je ljubav kad voliš ne samo devojku, nego i mamu i tatu, dok je “mržnja više kao bes” (?). Jelena Mladenović: “Ljubav je kad se neko poljubi, a nije kad te neko ne poljubi.” Inače, srećna je kada joj mama kupuje sličice Harija Potera tužna kad joj brat i mama nisu kod kuće.
      
       Oslobađanje
      
       Jeste da deca prepisuju, kopiraju jedni druge, pa su tako u ovom odeljenju želje gotovo identične (sladoledi, pokloni, roze haljine, leptirići, leteće kuće), ali indikativno je da smo i u kasnijim razgovorima s prvacima često naleteli na iskazanu tugu zbog samovanja.
       Učili su na Građanskom vaspitanju i da slušaju starije, čekaju u redu, slušaju nastavnicu, da budu dobri. Učili su i o besu i o strahu. I pričali su, i crtali, i izražavali osećanja opet kroz pantomimu. Vežbali su oslobađanje od besa, vežba se zove “Skini mi se s kičme”. Doduše, sad su je malo zaboravili, pošto je nisu baš tako skoro radili, kao lekcije o ljubavi, tugi i sreći. “Bes je kad sam ljuta na svoju sestru. Strah je kada se plašim.” Jeleni Tanasković najviše se dopala lekcija o strahu. Kaže da se ranije plašila mraka, da bi od tog časa prestala da ga se plaši. “Moramo da priznamo da je strah nekad i koristan”, podsetiće pedagog Jelena. Nikoli Raduloviću posebno se dopalo “što smo pričali o ljubavlju”: “U stvari, sve mi se sviđalo.”
       Nastava se, dakle, odvija po principu radionica. Osim razgovora, pantomima je veoma korišćeni tip komunikacije. Izigravaju se situacije, kako reaguju, na primer, roditelji i kako treba da se reaguje. Izražavaju se emocije. “Sve ih lepo prihvataju. Vežbe pantomime, simboličke igre, sve gde ima fizičkih aktivnosti posebno dobro kod njih prolazi”, kaže Šipka.
      
       Brige
      
       Klasičnog udžbenika za Građansko vaspitanje nema, deca ne bubaju ništa kod kuće, ne rade domaće zadatke, nema ni opravdanih ni neopravdanih izostanaka. Nastavnica potvrđuje da je teško disciplinovati decu, prvake, a da to ne “izađe iz neke uobičajene šeme”, pošto nema ni dnevnika ni ocena. Radi se po knjižici “Čuvari osmeha” Nade Ignjatović-Savić, psihološkoj radionici za podsticanje razvoja dece (a i odraslih). Početkom devedesetih, korišćena je za izbeglu i asocijalnu decu i pokazala odlične rezultate.
       Nastavne jedinice su: Svest o sebi, Vremeplov, Moje brige (“Deca pokazuju zavidan nivo zrelosti, brinu o zdravlju roditelja, o tome šta drugi misle o njima, da bi ljubav trebalo da je na prvom mestu... “), Izražavanje osećanja, Komunikacija osećanja, Komunikacija i nesporazumi, Saradnja, Snovi, Moj bes, Konflikti, Strahovi, Tuga, Moje želje, Ja i kako me vide drugi, Ljubav, Prava dece. Ima, međutim, i lekcija koje se preskaču, ili prilagođavaju. Takva je i Moje mesto za opuštanje, jedna vrsta “vođene fantazije”. Malo je riskantna, jer se zadire u prošlost, ponekad bolnu. Tako je izvesna devojčica svojevremeno počela da plače, setivši se preminulog oca.
       No, s neznatnim odstupanjima, utisak je da se deca prilično dobro zabavljaju, ali i uče na časovima Građanskog vaspitanja. Koliko će toga zapamtiti, verovatno ćemo videti posle nekoliko generacija.
      
       ANA VUČKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu