NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Šta da se radi
Uvesti realno finansiranje nauke u Srbiji
 

Zoran Petrović

Organizaciju finansiranja i ocenjivanja nauke Ministarstvo treba polako da prepusti dobro ustanovljenim i definisanim institucijama, poput nacionalne naučne fondacije

      U našoj zemlji nauka postoji na institutima i na univerzitetima. Ne ulazeći u razloge nastanka i razvoja instituta, kao i ne ulazeći u jedinstvene mehanizme angažovanja saradnika na univerzitetima možemo konstatovati da se mora podržati i jedan i drugi sektor.
       Trenutno je ključni problem status saradnika na institutima. Kao prvo potrebno je definisati tri grupacije instituta. U prvu bi spadali oni koji se bave osnovnim istraživanjima i sistem ovakvih instituta trebalo bi čvrsto integrisati sa univerzitetima ili SANU, kao centre naučnog rada, postdiplomske nastave i obrazovanja kadrova. Takođe, potrebno je otvoriti šire mogućnosti da univerzitetski profesori svoje naučne grupe formiraju u okviru instituta, kako bi se stvorila kritična masa za pojedina istraživanja, ujedinili resursi i omogućilo da se na univerzitete prima kadar sa strateški odabranim specijalnostima.
       U drugu kategoriju instituta spadali bi nacionalni instituti koji bi bili vezani za određene standarde, ateste, nacionalne programe, ili specijalne proizvode i usluge. Oni bi bili spoj nekih od saveznih zavoda i nekih specijalizovanih instituta ili instituta sa izraženom komponentom proizvodnje. Zavisno od organizacije i potreba deo zaposlenih na ovim institutima bi mogao da bude direktno finansiran od države, a deo od plasmana specifičnih usluga ovakve institucije.
       Na kraju potrebno je da postoje i razvojni instituti bilo kao nacionalni instituti za tehnologije bilo kao objedinjene ili posebne laboratorije privrednih organizacija. Osnova ovakvih instituta bila bi u finansiranju razvoja od strane privrede uz ograničenu podršku države.
       Ovakvom organizacijom bi se razdvojila sredstva za plate stalno zaposlenih naučnih radnika i sredstva za projekte. Projekti Ministarstva za nauku, koristili bi se prema tome kao dodatna sredstva za finansiranje dopunske radne snage, postdiplomaca i opremu i raspisivali bi se pod istim uslovima za sve tri grupacije instituta i za univerzitete. Pored osnovne odgovornosti za razmatranje primenjivosti pojedinih ideja koje bi se nametnulo kao obaveza, potrebno je otvoriti stalnu mogućnost za širenje postojećih projekata osnovnih istraživanja u pravcu realizacije primena (nešto poput ranije predlaganih integralnih projekata). Tako bi se podržalo i dugotrajnije opredeljenje u pojedinim oblastima nauke kako bi se razvio visok svetski ugled i sposobnost da se realizuju primene rezultata koje mogu samo da nastanu u okviru dobro fundiranog konteksta.
       Ovakva organizacija instituta i njihovo čvršće povezivanje sa univerzitetom oslobodilo bi prostor da se na oba mesta biraju novozaposleni u kvalitetne pozicije visokog ranga u strateški odabranim oblastima. Time bi se mogla kreirati nacionalna naučna politika i strategija i omogućio bi se povratak naših uspešnih naučnika iz sveta. Sadašnji modus finansiranja u kojem su kratkoročni projekti osnovni izvor plata čak i za saradnike u najvišim naučnim zvanjima predstavlja relikt iz perioda kada je država želela kontrolu nad potencijalno kritici nastrojenim naučnim krugovima i svakako ne motiviše za povratak u zemlju.
       Najuspešniji istraživači mogli bi biti stimulisani, pre svega dobijanjem projekata koji bi izgubili socijalnu ulogu. Direktna korist bi se ostvarila kroz veću platu tako što bi se priznalo da osnovna plata i pored isplate tokom 12 meseci predstavlja pokriće za devet meseci godišnjeg angažmana dok bi se dodatak mogao ostvariti preko projekata. Dodatna stimulacija koja je za naučnike možda važnija bila bi kroz podršku nabavkama, putovanjima na konferencije i angažmanu mlađih saradnika.
       Organizaciju finansiranja i ocenjivanja nauke Ministarstvo treba polako da prepusti dobro ustanovljenim i definisanim institucijama, poput nacionalne naučne fondacije. Ova fondacija bi, takođe, morala da objedinjuje napore za obezbeđivanje i distribuciju sredstava međunarodnih fondacija.
       Ova shema nije originalna, ona sasvim lepo funkcioniše u većini evropskih zemalja, na primer u Francuskoj, Italiji, Španiji i Nemačkoj.
      
       (Autor je naučni savetnik u Institutu za fiziku Beograd)


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu