NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Miloševićevi špijuni u opoziciji

Svi veruju i tvrde da je Milošević imao čitavu armiju svojih ljudi u opozicionim krugovima, medijima, nevladinim i drugim organizacijama, kojih, navodno, ima i danas. Ali je malo onih koji to mogu direktno da posvedoče, bar dok se ne otvore arhive i tajni dosijei Državne bezbednosti

      Kada je, tokom svedočenja pred Haškim tribunalom, Ratomiru Taniću pokazana karta Kosova i upućeno pitanje da li bi mogao da pokaže pravce kretanja vojnih grupa, on je rekao: “Ja nisam to vežbao, tako da nisam stručan...” Sa stanovišta Frojdovih omaški bilo bi zanimljivo saznati šta je to zapravo vežbao prvi insajder u haškom procesu protiv Slobodana Miloševića. Posle neuverljivih i neveštih svedoka iz redova kosovskih Albanaca, Milošević se prvi put suočio sa inteligentnim i elokventnim protivnikom koji nije u ratu sa logikom i koji se dobro pripremio za nastup. U tome mu je, verovatno, pomoglo bogato iskustvo “krtice” ili narodski rečeno špijuna, što je i sam potvrdio u Hagu, pominjući svoje veze sa Službom državne bezbednosti Srbije, kao i obaveštajnim službama Velike Britanije, Rusije i Italije.
      
       Politika i špijunaža
       Sama biografija ovog “liberalnog intelektualca” pokazuje da su politika i špijunaža i te kako povezane i to mnogo više nego što obični građani misle, posebno u uslovima naše turobne prošlosti. Od priprostog sreskog špijuna u liku Alekse Žunića, stiglo se do Kovačevićevog “Profesionalca” koji neće biti otkriven sve dok se sam ne javi i pokaže, što je u političkim krugovima stvorilo pravu pometnju i upitanost koliko je takvih ličnosti bilo uključeno u rad stranaka. Tim pre što ljudi iz kontraobaveštajnih krugova tvrde da u srpskim strankama onih koji rade za policiju, DB i ostale tajne službe ima toliko da se od njih može sastaviti jedna parlamentarna stranka.
       Kao jedan od osnivača prve nekomunističke političke organizacije na ovim prostorima, Jugoslovenskog udruženja za demokratsku inicijativu (UJDI), potom član i potpredsednik Građanskog saveza Srbije, Tanić je stasavao u jednom od beogradskih krugova salonske opozicije. Težnja ka sferama većeg političkog uticaja odvela ga je 1995. godine u Novu demokratiju u kojoj će ostati savetnik njenog lidera i u vreme kada je ta stranka otišla iz “leve i patriotske koalicije”. Prethodno je kao savetnik za spoljnu politiku učestvovao u pregovorima, javnim i tajnim, sa Albancima i predstavnicima međunarodne zajednice o budućem statusu Kosova i Metohije. Nisu mu, izgleda, bile strane ni neke nevladine organizacije, poput Evropskog pokreta u čijem je preduzeću “Evropa pres” imao funkciju predsednika Upravnog odbora. Ostaće nepoznato da li se u težnji da se uključi u tokove važnih političkih odluka, prvo priklonio domaćoj ili stranim obaveštajnim službama, odnosno da li je tu dvostruku ulogu dobio po nečijem zadatku, ili po sopstvenoj proceni.
       Svedočenje ličnosti sa ovakvom biografijom u našoj javnosti izazvalo je brojne nedoumice o tome kakva je stvarna njegova uloga u događajima o kojim govori, odnosno koliko je on pouzdan svedok. Dosadašnja reagovanja stranaka čiji je član i aktivista bio, uglavnom su štura i usmerena na “ograđivanje” od onoga što je svedok, najavljen kao “insajder”, rekao na suđenju, posebno o događajima u kojima je on, prema vlastitim tvrdnjama, učestvovao.
       Nova demokratija, čiji je član (ili simpatizer, ostalo je nejasno) bio, iznenađena je što se Tanić koristi imenom te partije i poslovima koje je u njoj obavljao, podsećajući ga da je zaboravio da obavesti svoje partijske kolege o svom angažmanu u Službi državne bezbednosti, a njen predsednik Dušan Mihajlović negira bilo kakvo Tanićevo učešće u događajima o kojima je svedočio.
      
       Svi peru ruke
       U Građanskom savezu Srbije, čiji je član i potpredsednik Tanić takođe bio, kažu da je on tu stranku napustio još 1993. godine i od tada GSS sa njim nema nikakve kontakte niti ima bilo kakve informacije o njemu. Funkcioner te stranke Ivan Andrić ističe da je bivši predsednik te stranke Vesna Pešić još tada izrazila sumnju da je Tanić agent DB-a i da je primećeno da on opstruiše rad Građanskog saveza Srbije.
       Za Dušana Janjića, koordinatora Foruma za etničke odnose, Tanić nikada nije bio član ove nevladine organizacije niti je učestvovao u bilo kom ozbiljnom međunarodnom pregovaračkom procesu. “Njegova uloga je bila mnogo značajnija u ‘Evropa presu’ gde sam ja bio direktor i glavni i odgovorni urednik a on predsednik Upravnog odbora. Posle četvrtog broja lista ‘Evropa’ i intervjua sa Encesbergerom, u kojem je Milošević prvi put u medijima nazvan diktatorom, Tanić se aktivirao i dostavio lažne podatke o malverzacijama u preduzeću. Iako se pokazalo da od toga nema ništa, Evropski pokret je odustao od daljeg izdavanja lista, a Tanić je otišao na novi zadatak.” Janjić ističe Tanićevo učešće u jednom drugom projektu vezanom za Kosovo, u organizaciji “Bertelsman fondacije” (pripada firmi AEG) u okviru kojeg je učestvovao u pregovorima zajedno sa Dušanom Batakovićem, Predragom Simićem i Milanom St. Protićem. Od njih se oglasio samo predsednik Političkog saveta Demohrišćanske stranke Srbije Protić za koga je kontroverzni haški svedok dokaz da “ni službe najvećih država više nisu ono što su bile, jer smo od Džemsa Bonda stigli do Ratomira Tanića”.
       O slučaju Tanić se govorilo i na Odboru za odbranu i bezbednost Skupštine Srbije, čijoj sednici je prvi put prisustvovao i načelnik Resora državne bezbednosti Andreja Savić. Za Savića je Tanićevo svedočenje “indikativno” zbog čega je najavio da će DB analizirati njegove navode i da će se o tome raspravljati na jednoj od narednih sednica Odbora. Služba bi imala šta da kaže jer Tanić tvrdi da je zajedno sa suprugom hapšen i zlostavljan, zbog čega mu je Tužilaštvo tribunala i dalo status zaštićenog svedoka i mere zaštite identiteta i posle svedočenja.
       I dok od Tanića svi koje pominje “peru” ruke sa željom da ovaj slučaj što pre padne u zaborav, drugi podsećaju da ovaj primer ide u prilog tezi da je SDB od pojave višestranačja imao svoje krtice u opoziciji, čak i da su po nalogu Službe mnoge stranke bile i osnovane. U istoriji to nije novo a rečit primer je nastanak sovjetske države, kada je Feliks Edmundovič Đeržinski, šef Čeke i GPU-a, formirao i lažnu opoziciju. Đorđe Mamula, visoki funkcioner Demokratske stranke Srbije, veruje da je slična receptura bila i ovde jer je Miloševićev režim bio zatečen padom Berlinskog zida a hteo je po svaku cenu da ostane na vlasti. SDB je, kao srpski “mač revolucije”, imao solidna iskustva i svoje delovanje je trebalo samo da prilagodi novom vremenu. “Sigurno je da su stranke sa nacionalnim predznakom i četničkom ikonografijom bile stvarane po pravilima Udbe. S jedne strane, da bi kompromitovale tu ideju što više, a s druge, da bi privukle mlade korumpirane ljude. Mislim da su neki estradni četnici prodefilovali Srbijom a kako su se prikazivali na mitinzima, bili su ispod nivoa četnika koje je u ‘Bitki na Neretvi’ prikazao Veljko Bulajić”, kaže Mamula, funkcioner DSS-a i narodni poslanik u Skupštini Srbije.
       To je naročito bilo uočljivo posle demonstracija 9. marta 1991. godine kada se Miloševićev režim osetio toliko ugroženim da je u pomoć pozvao i tenkove Jugoslovenske narodne armije. Stoga je jedna od glavnih meta bio Srpski pokret obnove kao tada najjača opoziciona stranka i logično je pretpostaviti da su “krtice” u SPO-u bile sastavni deo te borbe.
       “Ako su toliko ‘insajdera’ imali u malim strankama opozicije, politički bezopasnim za Miloševića, logično je da su ih mnogo ozbiljnije instalirali u SPO”, kaže Vuk Drašković, lider ove stranke i kao potvrdu navodi zločin na Ibarskoj magistrali kada su život izgubila četiri funkcionera njegove stranke i aktuelnu aferu oko uklanjanja prislušnih uređaja iz njegovog stana i prostorija stranke. “Još u istražnom postupku agenti DB-a koji su me tajno uhodili i prisluškivali, govorili su o njihovim ljudima u SPO-u, naravno, ne pominjući imena. Konačno, mi imamo i dalje posla sa istom službom jer smo i dalje njihova meta. Otuda otvorena, javna i bahata intervencija i premijera i ministra policije da se zaštite neki glavni vinovnici zločina na Ibarskoj magistrali, kao što su Legija, Kertes, Đurić, Dinić...Kako drugačije da objasnim da DB još uvek drži prislušne uređaje u mom stanu i stranci, uprkos sudskom nalogu da se oni uklone. Dva puta je MUP novčano kažnjavan zbog nepoštovanja i neizvršenja sudske odluke i - ništa.”
      
       Mnogobrojni insajderi
       Advokat Borivoje Borović, nekada jedan od ključnih ljudi SPO-a i bliski rođak Vuka Draškovića a danas predsednik stranke Pravda, tvrdi da zna sva imena ljudi iz SPO-a koji rade za DB, ali će ih reći samo predsedniku te stranke. Oni su, prema rečima ovog bivšeg pripadnika SPO-a, razarali opoziciju u Srbiji poslednjih deset godina i držali Miloševića na vlasti, počev od DEPOS-a, preko koalicije “Zajedno”, sve do DOS-a. SPO je, kako kaže Borović, u ključnim trenucima desetogodišnje borbe za svrgnuće Miloševića “bez greške” rušio sve dogovore i koalicije, a kao proizvod delovanja ljudi iz Službe unutar ove partije.
       O detaljima “razbijanja” hoće da govori i drugi bivši pripadnik SPO-a Velja Ilić, predsednik Nove Srbije. “Posle nezadovoljstva i razlaza zbog svađa mnogih iz koalicije ‘Zajedno’, pokušao sam da stvorim novu koaliciju - ‘Srbija zajedno’, a onda je na scenu stupio Jovan Marjanović i to razbio. Napravio je neko paralelno predsedništvo, održao sastanak, izazvao incident sa nekim mojim rođakom i onda mene isključio iz stranke koju sam ja stvorio. Nešto slično se sada desilo Vuku Obradoviću. Da ne bih ulazio u pravne zavrzlame, formirao sam ‘Novu Srbiju’”, objašnjava Ilić. Drašković, pak, dozvoljava da je bilo sumnji i glasina ali da nije bilo dokaza. “Nadam se da ih više nema, da su se sami prosejali i otišli, naročito posle petog oktobra 2000. godine, da su odradili posao za Službu tako kako su se postavljali u izbornoj kampanji. Da li ih ima još, ja to ne znam. U suprotnom, sigurno više ne bi bili u stranci.”
      
       Delikatni oprez
       Analitičari, dobro upućeni u javne i tajne političke afere, upozoravaju da su insajderi uglavnom ljudi u glavnim odborima stranaka, jer su im tu dostupni gotovo svi podaci. Zato su mnogi pribegavali oprezu i delikatne teme raspravljali na sastancima van stranke, izbegavajući telefonsku komunikaciju.
       “Primetio sam kako smo se i sami promenili. U početku smo imali poverenje jedni u druge. Vremenom, čovek dozreva i počinje da sumnja, tako da smo bili na distanci prema ljudima u koje nismo imali poverenje. I sami su shvatali da smo ih uočili. Mislim da su brzo ukapirali zašto nisu u nekim forumima u stranci. Brzo su se pročišćavali i otpadali”, objašnjava Mamula iz DSS-a.
       Poznavaoci prilika ne propuštaju da upozore da su ideološki motivi i privrženost starom sistemu bili ređi motiv za “krtice” a da su korist, bogaćenje, zaštita i privilegije bili glavni razlog “rada” insajdera. Bez obzira na to o kojoj se stranci radilo - pozicionoj ili opozicionoj. Tako je svojevremeno, kada su srpski radikali oponirali Miloševiću, javnost brujila da su grupi radikala sa Jovanom Glamočaninom na čelu date velike pare da formira novu stranku - Radikalnu stranku Nikola Pašić.
       Kada nije pomagao novac ili nešto drugo, služilo se denuncijacijama i kompromitacijom. Svima je poznat rad Anketnog odbora Skupštine SRJ o ubistvu ministra odbrane Pavla Bulatovića koji je Radikalna stranka u nastavcima davala medijima a potom publikovala kao svoju knjigu. Najpikantniji detalji su vezani za izjavu Radomira Markovića, bivšeg šefa DB-a, datu u Centralnom zatvoru 11. januara ove godine u kojoj on navodi da je predsednik Građanskog saveza i aktuelni savezni ministar spoljnih poslova Goran Svilanović bio na vezi sa Službom preko Gorana Petrovića koji je postao šef DB-a posle formiranja nove srpske vlade i na njenom čelu bio sve do afere sa “crvenim beretkama”.
       Markovićev advokat Dušan Mašić tvrdi da je Marković sličnu izjavu dao i u istražnom postupku povodom “Ibarske magistrale” i da je lično prisustvovao kada je Marković rekao da su mnogi današnji funkcioneri sarađivali sa stranim obaveštajnim službama, kao i sa DB-om.
       U pravosudnim krugovima se priča da je i Mihalj Kertes detaljno naveo u svojoj izjavi kome je sve iz opozicije, kao šef Carine, davao na uslugu ili poklanjao neke vrednosti, najčešće automobile. Po navodima upućenih, na tom spisku nema samo Vojislava Koštunice i, sada u drugom svetlu, već pomenutog Svilanovića.
       Takve etikete se teško skidaju demantijima što neki aktuelni političari obilato koriste, poput Velje Ilića koji smatra da je Tanića u Građanskom savezu nasledio Goran Petrović, iz čije saradnje je sa Svilanovićem, kako kaže, proisteklo i njihovo kumstvo. Ako se tome doda da je, po smenjivanju, Petrović našao novi posao, u srodnoj službi baš u ministarstvu kuma Svilanovića, teško je da takve koincidencije malo ko ne bi iskoristio ma koliko se one ticale istine i političke korektnosti.
       Pouke te vrste se mogu naći u našoj daljoj prošlosti i anegdoti vezanoj za dr Juraja Špilera, javnosti mnogo poznatijem u liku policajca Šicera iz TV serije “Salaš u Malom ritu”. Ovaj predratni visoki funkcioner policije zadužen za progon komunista uhapšen je 1945. godine i osuđen na smrt. Da bi se spasao smrtne kazne, ponuđeno mu je bilo da na papir stavi sve što je znao o saradnji komunista sa predratnim vlastima i njihovom kasnijem držanju pred nacističkom policijom. Špiler je svoje izveštaje pisao sve do pedeset i neke godine i napisao hiljade stranica sa podacima i imenima, često i izmišljajući, samo da bi spasao glavu. Smrtnu kaznu nije izbegao, ali su zato mnogi koje je pomenuo u izveštajima, posle rata imali problema i na njih se gledalo sa znatnom dozom podozrenja. Pitanje je bilo kome verovati - osuđenom na smrt ili onom ko negira njegove navode izrečene u zatvoru. I čehoslovački ministar Jan Kavan je posle “plišane revolucije” godinama vodio sudski spor i uspeo da pobija navode da je bio doušnik Službe. Tome je verovatno pomoglo i otvaranje tajnih dosijea o kojima se i kod nas dosta govori. Na taj način bismo saznali ko su bili Miloševićevi lični opozicionari, odnosno njemu bliski ljudi koji su često imali i neke druge, strane, gazde. Postoji verzija (koju je teško proveriti i dokazati) da su mnogi ili bar oni dosijei sa najvećom težinom, uništeni u periodu republičkog trovlašća, dok je na čelu Službe i dalje bio Rade Marković. Na nedavnom savetovanju u Vrnjačkoj Banji najveći protivnici njihovog otvaranja su bili baš neki pripadnici Službe, uz “tvrdnju” da bi se mnogi iznenadili da u tim dosijeima nema ono što oni očekuju.
      
       Depolitizacija i dosijei
       “Ono što mi očekujemo, to je depolitizacija policije, koje nema bez otvaranja dosijea”, kaže Mamula. “Zato i sumnjam da je dosta toga uništeno još pre ‘petog oktobra’ kada je i Službi bilo jasno da je Milošević gotov i kada su i sami rešili da ga ‘puste niz vodu’. To nisu više silne fascikle i papiri već savremena elektronska dokumentacija koju je lako ‘štimovati’, bilo da se očiste ili fabrikuju laži, kako bi se ljudi na političkoj sceni kompromitovali. Sve je moguće.”
       Istorija je i ovim povodom poučna. Kada je posle Drugog svetskog rata zaplenjena arhiva beogradske specijalne policije, kao i nemačke arhive, pronađeni su i zapisnici o saslušanju pojedinih visokih partijskih funkcionera.
       Ali, ne lezi vraže: Nekadašnji mladi komunisti, koji su uspeli da izađu iz okupatorskih zatvora, a koji su u međuvremenu postali visoki partijski i državni funkcioneri, potrudili su se odmah da unište sve kompromitujuće zapisnike i papire...
       Otuda i upozorenje iskusnih analitičara da u vezi s Tanićem i njemu sličnim treba biti obazriv i odmeren, bez velike zluradosti, jer se ne zna koja sledeća stranka ili ličnost može doći na red. Aforizam Vlade Bulatovića Viba je u tom smislu rečit: “ Ne raduj se mečki pred tuđom kućom, jer mečka putuje.”
      
       SLOBODAN IKONIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu