NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ulaz u predvorje

Kada će pismo o namerama Savezne vlade dobiti nastavak u vidu formalnog zahteva za prijem u Partnerstvo za mir? Da li sve vodeće stranke to vide kao način za jačanje strateškog položaja zemlje, regionalne stabilnosti i novi podsticaj reformama?

      Sastajali smo se sa funkcionerima NATO-a bar četiri puta u poslednjih godinu dana, sve je to bilo javno i nije izazivalo toliku pažnju, a čim je jedan sastanak održan bez pompe, svi ga smatraju tajnim i daju tome silan značaj - vajka se u razgovoru za NIN jedan od učesnika nedavnog sastanka zvaničnika SRJ i NATO-a u Moroviću, u Sremu.
       Razlika, međutim, postoji. Ne samo da se više ne radi o sastancima vezanim za rešavanje krize na jugu Srbije, ili konferencijama, nego je to bio radni sastanak u jednom reprezentativnom vojnom objektu, uz prisustvo zamenika načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, general-potpukovnika Branka Krge, jednog od najviših funkcionera u Vojsci Jugoslavije, zatim i savetnika za bezbednost predsednika SRJ Radeta Bulatovića, potpredsednika DS-a, člana Odbora za bezbednost Savezne skupštine Borisa Tadića i savetnika crnogorskog predsednika, generala Blagoja Grahovca. Okupivši tako visok nivo predstavnika svih glavnih aktera političkog života, posebno kada je reč o pitanjima vezanim za Vojsku Jugoslavije, Morović signalizira da pripreme za zvaničnu odluku o priključenju naše zemlje Partnerstvu za mir - ulaze u završnu fazu.
       Definitivna potvrda takve procene je vest da je generalni sekretar NATO-a Džordž Robertson svojim pismom ovlastio ambasadu Velike Britanije u Beogradu da bude kanal komunikacije između SRJ i NATO, što će praktično početi da se ostvaruje od juna.
      
       Ciljevi
       Program Partnerstvo za mir nastao je kao odgovor NATO-a na okončanje hladnog rata i zahteve nekih istočnoevropskih zemalja za otvaranje dijaloga o saradnji. Inicijativu je pokrenuo predsednik SAD Bil Klinton u leto 1993. godine, a zvanično je lansirana na samitu u Briselu januara 1994. godine sa ciljem unapređenja stabilnosti i bezbednosti u Evropi. Poziv je upućen svim članicama Konferencije za evropsku bezbednost i saradnju (danas OEBS), a zasniva se na bilateralnom odnosu između NATO-a i svake pojedinačne države koja pristupi Programu.
       Od članica Partnerstva očekuje se da potvrde svoju privrženost očuvanju demokratskih društava, poštovanju međunarodnog prava, pre svega Povelje UN i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, da se uzdrže od pretnji i upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti bilo koje države. Potpisivanjem Okvirnog dokumenta Partnerstva za mir zemlja se obavezuje da će povećati transparentnost procesa planiranja i budžetskog finansiranja nacionalne odbrane, obezbediti demokratsku kontrolu oružanih snaga, pokazivati sposobnost i spremnost da doprinese operacijama pod okriljem Ujedinjenih nacija ili OEBS-a, izgrađivati vojnu saradnju sa NATO-om.
       Na raspolaganju su dvadesetak oblasti saradnje, od meteorologije i učenja jezika, preko standardizacije, edukacija i medicinskih službi, do zajedničkih vežbi, operacija očuvanja mira, avijacije i upravljanja krizama, sa oko 2000 pojedinačnih aktivnosti među kojima svaka članica Partnerstva bira one za koje je zainteresovana. Uključuju i delatnosti koje se tiču ministarstava unutrašnjih poslova ili finansija na primer, a svaka članica može predložiti novu aktivnost. Ne ugrožavaju suverenitet jer su na dobrovoljnoj bazi, a iz Partnerstva se može istupiti običnim dopisom, kao što je to svojevremeno učinila Malta. Članice snose troškove sopstvenog učešća, mada postoji i poseban program pomoći kroz koji se može osloboditi i do 80 odsto neophodne svote. “Ne mogu ni da nabrojim šta ćete sve dobiti besplatno, od studijskih poseta inostranstvu i gostovanja naših profesora, preko ra znih treninga i edukacija”, obećava diplomata jedne važne NATO članice.
      
       Istorijat
       Partnerstvu su se osim istočnoevropskih zemalja priključile i Švedska, Finska, Švajcarska, Austrija, Irska, ali i Ruska Federacija, Ukrajina, Belorusija, kao i bivše zemlje SSSR-a u centralnoj Aziji.
       Zanimljivo je da je 1994. poziv za priključivanje bio upućen i SRJ, iako pod sankcijama i isključenoj iz OEBS-a. Na prvom seminaru Partnerstva maja 1994. u Budimpešti, na predlog Generalštaba učestvovali su pukovnici Dragan Vukšić i Dragan Ivezić. Vojno rukovodstvo sa Momčilom Perišićem na čelu, u nekoliko navrata je tražilo od političkog vrha zemlje da se izjasni o Partnerstvu. Pripremani su prevodi dokumenata i neke publikacije o Partnerstvu od strane ovdašnjih civilnih eksperata koji su se nadali da se može ponoviti situacija s početka pedesetih godina kada je tadašnja socijalistička Jugoslavija praktično bila pridruženi član NATO-a. Do toga, kao što znamo, i pored izvesne fasciniranosti tadašnjeg predsednika Slobodana Miloševića vojnom mašinerijom NATO-a u Dejtonu o kojoj je svedočio Ričard Holbruk, nije došlo. Optimisti se sada nadaju da bi Jugoslavija mogla postati novi učesnik programa Partnerstva za mir već za nekoliko meseci, zapravo na samitu NATO-a u Pragu, u novembru.
       Za taj samit predviđeno je novo, značajno proširenje NATO-a, status kandidata odobren je i Hrvatskoj, koja je inače svojevremeno imala i poseban jednogodišnji pripremni program za priključenje Partnerstvu. Formalan zahtev za prijem u Partnerstvo za mir podnela je i Bosna i Hercegovina, tako da jedino SRJ predstavlja belu mrlju na čitavom kontinentu kada se radi o ovom najmasovnijem obliku političko-vojne saradnje. Doduše, neki oblici saradnje već postoje, i to ne samo ona sa KFOR-om kada je u pitanju administrativna linija sa Kosovom. Naši stručnjaci učestvovali su u radu komisije NATO-a koja je ispitivala dejstvo osiromašenog uranijuma, jedna grupa oficira se vratila sa kursa engleskog, 12 sledećih je trenutno u Velikoj Britaniji, a dva oficira idu kao posmatrači na granicu Istočnog Timora. Želju da vidi Jugoslaviju u Partnerstvu iskazao je i ambasador najveće svetske sile Vilijam Montgomeri na ovonedeljnom skupu o bezbednosnim izazovima u regionu u Domu vojske.
      
       Uslovi
       “Radost zbog daljeg razvoja odnosa između SRJ i NATO” i “dobrodošlica jugoslovenskom interesu za pridruživanje Partnerstvu” izražavaju se i u završnom kominikeu samita u Rejkjaviku. Međutim, i dalje postoje preduslovi čije ispunjenje NATO očekuje pre nego što da zeleno svetlo za pristupanje Partnerstvu. To su “puna i kontinuirana saradnja sa Međunarodnim tribunalom u Hagu, demokratske reforme i kontrola vojske, i potpuna i transparentna primena Dejtonskog mirovnog ugovora” koji se navode kao “suštinski za produbljavanje odnosa”.      
       Ova tri uslova su već godinu dana u opticaju , otkad su akcijom predaje Kopnene zone bezbednosti jugoslovenskim snagama odnosi sa NATO-om u usponu. Nevolja je međutim što oni nisu detaljno obrazloženi pa će diplomata iz jedne NATO zemlje reći za NIN da se pod saradnjom sa Tribunalom podrazumeva “predaja optuženih, otvaranje arhiva i svedočenje pripadnika vojske”, dok se u vezi sa Dejtonom “stvar smatra završenom, jer je prestalo finansiranje Vojske Republike Srpske”. Diplomata iz druge NATO zemlje objašnjava da “još nije jasno da li se donošenje Zakona o saradnji sa Tribunalom, dobrovoljne predaje i nekoliko budućih pokušaja hapšanja možda mogu smatrati dovoljnim” uz ogradu da to naravno zavisi od svih 19 članica NATO. “Jednostavno, mi ćemo prepoznati zadovoljavajući stepen saradnje kada do toga dođe”, kaže.
       Na primedbu da se centralnoazijske republike poput Tadžekistana na primer verovatno ne mogu pohvaliti ozbiljnom demokratskom kontrolom oružanih snaga i transparentnošću budžeta, te da se u tom smislu ponovo sudaramo sa dvostrukim kriterijumima, odgovoriće vam “to je bilo tada, a sada je ovako”, odnosno “naravno, tokom vremena standardi rastu”.
       Tako jedan diplomata stavlja naglasak na “promenu mentalnog okvira”, što podrazumeva da relativno zadovoljavajuće formalno stanje kontrole vojske koje podrazumeva civilnog ministra odbrane i predsednika, parlamentarno usvajanje budžeta i postojanje odbora za bezbednost u Skupštini, počne zaista da funkcioniše, a naročito kada su u pitanju obaveštajne službe. Dalje, da se omogući istinska komunikacija na liniji Vojska Jugoslavije - NATO članice. To znači ne samo učenje engleskog jezika (na stolovima visokih oficira u Ministarstvu odbrane zaista možete videti udžbenike engleskog, ali se i suočiti s činjenicom da se i dalje, čak i u sektoru za međunarodnu saradnju, promovišu osobe koje ne govore engleski), nego i spoznavanje značenja termina, poput onih da brigada ovde može značiti i samo nekoliko stotina vojnika (ako je reč o rezervistima), dok je na Zapadu to tri do pet hiljada vojnika!
       Uslov vezan za demokratsku kontrolu vojske uključuje i smenu nekoliko generala što diplomate naravno pakuju u formulaciju “neophodnosti da vojno rukovodstvo bude posvećeno i odlučno da primenjuje civilnu kontrolu, sarađuje sa parlamentom i ne daje političke izjave, a kamoli komentariše ponašanje ministra spoljnih poslova na primer, kao i da obaveštajna i kontraobaveštajana služba ne budu umešane u unutrašnju politiku”, kako je formulisao onaj diplomata koji očekuje isporučenje ne samo osumnjičenih nego i svedoka iz VJ.
       Aluzije na generale Nebojšu Pakovića i Acu Tomića su jasne, pogotovo što načelnik Generalštaba neprestano daje novi materijal koji ga u očima NATO-a diskvalifikuje. Naime, i u poslednjem svom komentaru objavljenom na sajtu Vojske Jugoslavije, Pavković je objasnio da bi najbolja mera poverenja između VJ i NATO bila zajedničke patrole odnosno što hitnije uvođenje VJ i policije na prostor Kosova i Metohije, što uprkos svim njegovim brojnim pohvalama Partnerstvu i izrazima spremnosti da mu pristupi, predstavlja mahanje crvenom maramom.
      
       Rokovi
       Pavkovićeva smena je, nezvanično, apsolutni preduslov, ali se više ne pominje glasno možda i zato što, kako su navodno krugovi bliski Koštunici izjavili i u Moroviću, to ne treba da bude urađeno tako da bude nametnuto spolja. Prvi sledeći očekivani termin za to je 16. jun, kada se tradicionalno na Dan vojske vrše promocije.
       Beogradske diplomate su ipak mahom sklone da veruju da bi se mnogo toga moglo popraviti u hodu, upravo uz stručnu pomoć koju će SRJ dobiti kroz Partnerstvo.
       Dva nevladina američka izvora NIN-a insistiraju, međutim, pre svega na “potrebi ozbiljnih odluka u vezi sa reformama obaveštajnih službi, posle čega bi mnoge stvari išle mnogo lakše”, budući da se ove službe smatraju neodvojivim od razrešenja pitanja ratnih zločina, koje se naravno smatra ključnim. U tom smislu oni ne dele entuzijazam jednog beogradskog diplomate koji smatra da se “sve odluke praktično mogu doneti samo za tri dana, ako postoji politička volja”.
       Ideja o uključenju Jugoslavije u Partnerstvo “što je pre moguće” budući da je ona “ključ regionalne stabilnosti” nije baš tako široko podržana kada se radi o kreatorima politike daleko od Beograda. Zoran Kusovac, analitičar “Džejn difens viklija”, smatra da neke članice NATO-a nisu spremne da prave izuzetke, da žele prvo da vide izmenu strategije i doktrine odbrane u kojoj je NATO i dalje “plavi” tj. neprijatelj prema kome su okrenute cevi, kao i da su sklonije čekanju razvoja situacije na relaciji Beograd-Podgorica kako bi bili sigurni da će odluka o pristupanju Partnerstvu biti validna u obe republike, i u slučaju eventualne promene vlade.
       S obzirom na količinu posla koji predstoji, i Rafaelo Estrelja, šef NATO parlamentaraca koji je boravio u našoj zemlji prošlog meseca (još jedan u nizu kontakata), rekao je da ne zna da li će “biti moguće sve to primeniti do praškog samita 2. novembra”.
       Ovdašnji političari su takođe podeljeni. Jedan od učesnika skupa u Moroviću smatra da “imamo vrlo malo vremena da zatražimo prijem, mesec, do mesec i po, dok još postoji SRJ i dok ne počne otvaranje drugih problema koji nas čekaju na jesen - počevši od “zbora na Kosovu, kašnjenja u rešavanju odnosa sa Crnom Gorom. Poslednjim isporukama Hagu smo kupili malo vremena i to moramo iskoristiti”.
       Dok ovaj ekspert priključenje Partnerstvu vidi kao budući spoljnopolitički uspeh SRJ, drugi učesnik Morovićkog skupa, Boris Tadić, međutim, mnogo je uzdržaniji. “Potrebno je prvo izgraditi odnose poverenja, za mnoge je Partnerstvo još neka čudna rabota a NATO sam đavo. Takođe, vojni sektor je još potpuno nereformisan, potrebno je promeniti doktrinu i strategiju odbrane, uključiti parlament u sve to... Ne očekujem da će se to sve završiti brzo, još smo prilično daleko od pristupanja.”
       Treći učesnik pomenutog sastanka, ambasador Prvoslav Davinić, ekspert sa dugogodišnjim iskustvom na programima razoružanja u Ujedinjenim nacijama sada angažovan kao koordinator radnog stola za bezbednost Pakta stabilnosti, insistira na osećaju mere u čitavom procesu. On podseća i na komercijalni momenat čitave akcije, budući da se Partnerstvo često predstavlja kao nepotreban trošak. “Treba se podsetiti da smo mi svojevremeno NATO snabdevali municijom i da još pravimo municiju odličnog kvaliteta, da se otvaraju mogućnosti za razne druge vidove saradnje, a da će sigurno biti i povoljnih kredita za modernizaciju.” On skreće pažnju da su mnogi postulati i uslovi vezani za Partnerstvo istovetni onima za prijem u Savet Evrope, te da je reč o gotovo nerazdvojivom procesu.
       Međutim, osim izrade Nacrta zakona o kontroli vojnih obaveštajnih službi, koji je na predlog prof. Dragoljuba Mićunovića u toku u Saveznoj skupštini, i javnih nastupa ministra inostranih poslova Svilanovića i potpredsednika vlade Srbije Nebojše Čovića u korist skorog priključenja, nema vidljivih aktivnosti dve glavne političke stranke DSS-a i DS-a u pravcu vojnih reformi. Još uvek nije jasno koliko je vrh i jednih i drugih demokrata spreman da zalegne za stvar koja možda neće biti popularna kod glasača, a čije je raspoloženje, bar prema nedavnoj anketi RTS-a, još u odnosu 60:40 protiv Partnerstva.
       Veljko B. Kadijević, generalni sekretar Atlantskog saveta, nevladine organizacije za pormociju atlantskih integracija, koja je bila zvanični organizator sastanka u Moroviću, u razgovoru za NIN pominje indolentnost DOS-a, i potrebu aktivnijeg delovanja poslanika i skupštinskih odbora, jer “moramo imati s čime pred Miloša. Predstoji nam mnogo malih koraka, a ne može NATO da nam piše zakone i umesto nas sedi u poslaničkim klupama”.
       Za sada nije jasno ni da li će odluka o pristupanju Partnerstvu biti doneta od strane vlade pa zatim naknadno ratifikovana, ili treba da joj prethodi rasprava u parlamentu kako bi se postigao politički konsenzus. Da li je takav konsenzus uopšte moguć, i hoće li za takvu raspravu biti vremena kada je prioritet Ustavna povelja a sledi letnja pauza, veliko je pitanje. Nesumnjivo je da bi mnogim važnim akterima odgovaralo da odluka bude donesena bez čekanja na novi aranžman Beograda i Podgorice, uključujući i onog diplomatu koji svako odlaganje zbog potrebe prethodnog definisanja karaktera nove zajednice smatra “izgovorom za unutrašnju upotrebu”.
      
       Aktivnosti
       Osim opšteg poboljšanja regionalne stabilnosti, mogućnosti za sticanje novih znanja i smanjenje broja neprijatelja, postoje i procene u koje bi se konkretne aktivnosti naša zemlja odnosno VJ mogla uključiti odmah po pristupanju Partnerstvu.
       Načelnik Generalštaba Nebojša Pavković, navodi da bi to bile “jedinice nivoa voda i čete, najviše bataljona. Po specijalnostima, to bi prvenstveno bile jedinice roda inžinjerije, ABHO, protivterorističke i padobranske,” navodeći dalje domaće mogućnosti proizvodnje sredstava naoružanja i vojne opreme, zaključno sa vazduhoplovima!
       Nasuprot ovako ambicioznom (čitaj nerealnom) pristupu, drugi izvor NIN-a iz Generalštaba osim učenja engleskog, u prvoj fazi naše učešće vidi u komandno-štabnim vežbama i posmatračkim aktivnostima. “U okviru Partnerstva postoje tri grupe zemalja: one koje teže da postanu članice NATO-a, one koje poput Švajcarske ili Austrije žele da trajno budu samo partneri, i zemlje poput Moldavije i centralnoazijskih partnera, čije je učešće niskog intenziteta. Nas vidim u ovoj trećoj grupi”, objašnjava ovaj visoki oficir.
       Jedan strani diplomata već nas vidi u vežbama spasavanja na Jadranu, gde sada ne postoji partnerska povezanost obale između Hrvatske i Albanije, i kao mirovnjake u misijama širom sveta, budući da “u tome imamo dugu tradiciju koju samo treba obnoviti”.
       Onaj političar iz Morovića koji želi da ostane anoniman, upozorava da je upravo to ono što nam najmanje treba “da nam se počnu vraćati mrtvi i ranjeni iz belog sveta”.
       “Od Partnerstva treba da izvučemo najviše moguće u strateškom smislu, zaštitu naših interesa u regionu, standardizaciju i adaptaciju, a o mirovnjacima otom-potom. Posebno što će se prilikom izbora aktivnosti voditi računa i o troškovima”, kaže.
      
       Novac
       Slanje mirovnjaka međutim skupa je rabota, pogotovo u situaciji kada svakodnevno stižu upozorenja da je vojska pred finansijskim kolapsom. Kako se ta upozorenja graniče sa pretnjama, skeptici bi u tome mogli da vide još jedan od oblika pritiska vojske na “mondijaliste koji žele da je upropaste”.
       Poznavaocima prilika bilo je poznato da će sa istovremenim otpuštanjem i junske i septembarske klase vojnika, prve po novom zakonu, u junu doći do mnogo većih finansijskih potreba s obzirom na veći kontingent regruta i sve ono što njihova obuka prati. Prva procena potreba Generalštaba za ovogodišnji budžet bila je čak 150 milijardi dinara, Ministarstvo je to svelo na 57, zatim je obećano 44 milijarde, da bi na kraju bilo odobreno 41,4 milijarda za ovu godinu. Međutim, kako je primetio i pomenuti NATO parlamentarac Estrelja, ovde izdvajanja za odbranu, s ozirom na veličinu zemlje, ne odgovaraju proseku ni među članicama Partnerstva - teret je preveliki, umesto da se definišu jasni ciljevi.
       Optimistički orijentisani podsećaju da se upravo preko Partnerstva može nešto i zaraditi, recimo ponudama da se neke od vežbi organizuju u našoj zemlji, što bi poboljšalo infrastrukturu.
       Jedino što liči na takvu mogućnost za sada su pregovori koji se vode u vezi sa lečenjem pripadnika UNMIK-a na Vojnomedicinskoj akademiji (vidi okvir).
       U svakom slučaju, izjave koje od visokih zapadnih zvaničnika u poslednje vreme slušamo o Jugoslaviji kao ključnom faktoru stabilnosti u regionu, prijaju iako zvuče kao preslikane iz govora naših vrlih rukovodilaca i vojskovođa koji su nas doveli u situaciju da imamo najkoplikovaniju prošlost u odnosima sa NATO-om u vidu konkretnih hiljada i hiljada tona bombi koje se ne daju lako zaboraviti. Ipak, veoma važno, što deluje kao istinski korak u pravcu poverenja, jeste tvrdnja koja se mogla čuti od predstavnika NATO-a na ovonedeljnoj beogradskoj konferenciji: “Grešaka je bilo na svim stranama.” Takvo priznanje svakako je prava polazna osnova za buduće partnerstvo kojem se treba nadati ove godine.
      
       SVETLANA ĐURĐEVIĆ-LUKIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu