Ratko Bubalo, predsednik Upravnog odbora Humanitarnog centra za integraciju i toleranciju, govori o pravnoj regulativi i sudskoj praksi u BiH

      Od raznolikog spektra konkretnih pravnih problema koje imaju izbjeglice iz BiH u SRJ, a koji je mnogo manji od onog što ga imaju izbjeglice iz Hrvatske u SRJ, u radu humanitarnih pravnih savjetovališta Humanitarnog centra za integraciju i toleranciju uočeni su, primjerice, slijedeći:
       - U oblasti statusnih prava, izbjeglice, u pravilu, dosta teško dolaze do ličnih dokumenata u onim opštinama u Federaciji BiH koje su pod većinskom hrvatskom kontrolom - bilo da im se otežava i odugovlači na razne načine izdavanje tih dokumenata ili izbjeglice procjenjuju da je još uvijek suviše rizično ići na lice mjesta po te dokumente (npr. Livno). Taj problem, osim što se na njega ukazuje, nastoji se prevladati tako da HCIT u ime stranke pokušava ishodovati lične dokumente, što pokatkad i uspijeva. Problem s dokumentima je uopće u onim matičnim kancelarijama u kojima su matične knjige uništene ili nestale. Tu je put do ličnih dokumenata duži i kompliciraniji.
       - U oblasti imovinskih prava često smo suočeni s problemom da privremeni korisnici napuštaju stanove ili privatne kuće, a da ih prije toga devastiraju i opljačkaju. To je redovna praksa za koju u javnosti postoji razumijevanje, pa čak i podrška. Pojavljuju se i komentari u kojima se osuđuje sud što je osudio raseljeno lice koje je izvršilo krađu pokućstva iz stana koji je napuštalo. I to veoma oporo oslikava atmosferu u kojoj se odvija tzv. manjinski povratak. Vlasnici i raniji nosioci stanarskih prava ulaze u opustošene i ogoljene kuće i stanove, a ne mogu ih vlastitim snagama obnoviti.
       Ovakvoj kriminalnoj praksi se ne može stati na put ako se vlasnici kuća i prijeratni nosioci stanarskih prava (povratnici) upućuju da se sami bore za zaštitu svojih prava podnošenjem tužbi redovnim sudovima i krivičnih prijava. U represivnoj javnoj atmosferi prema tzv. manjinskim povratnicima, pokretanje tužbi i krivičnih prijava je rizično. Za osiromašene povratnike sudski postupci su i dugotrajni i skupi. Sve to ih i obeshrabruje da zaštitu svojih prava traže putem suda. Zato je HCIT zajedno s mnogim drugim nevladinim organizacijama nastojao za ovaj problem zainteresirati i kancelariju visokog predstavnika, koji je svojim odlukama od 5. decembra prošle godine reagirao na ovaj problem i utvrdio mehanizme i sankcije koji bi trebalo preventivno da odvraćaju privremene korisnike od devastacije tuđe imovine.
       - Imovinski zakoni u BiH su diskriminatorni prema jednom dijelu ranijih nosilaca stanarskih prava u BiH, kojima je uskraćeno pravo na povrat stana, a stanovali su u vojnim stanovima (stanovima bivše JNA). Riječ je o licima kojima se ne priznaje status izbjeglice po članu 3a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, i koji zbog toga nemaju pravo na povrat stana. Po toj zakonskoj odredbi, a u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH i koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, nosilac stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi u SSNO (Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu) - u JNA (tj. nije bio penzionisan) i nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Nosilac stanarskog prava na stan iz ovog člana ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine.
       Dakle, prema zakonima kojima se regulira pitanje vojnih stanova (Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zatim član 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i člana 39a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i drugih), aktivna vojna lica koja su nakon izbijanja rata na teritoriji BiH nastavila aktivnu vojnu službu u Vojsci Jugoslavije nemaju status izbjeglog lica.
       Ova odredba je diskriminatorna, jer uskraćuje jednoj kategoriji osoba pravo na imovinu. Ona je politički pristrasna i praktično ima represivnu funkciju - kažnjavanja ove kategorije osoba. Zbog toga bi ovu zakonsku odredbu trebalo ukinuti i tako omogućiti svim ranijim nosiocima stanarskih prava jednako pravo na povrat stana.
       - U našoj praksi oko otkupa stanova, a koji postupak administrativno suviše dugo traje, zabilježili smo i slučajsmrti kupca stana, a da zaključeni ugovor o kupnji stana nije realiziran do kraja i kupac nije upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Problem se javlja u vezi s pravima nasljednika umrlog kupca, jer prodavac stana (firma kao vlasnik stana) odbija mogućnost realizacije zaključenog i od javnog pravobranioca potvrđenog kupoprodajnog ugovora, odnosno potvrđene ugovorene cijene stana (kao bitnog elementa ugovora).
       Prema Zakonu o otkupu stanova, ugovorne strane su nakon navedene potvrde nadležnog pravobranilaštva bile dužne svoje potpise na zaključenom ugovoru ovjeriti kod nadležnog suda, nakon čega kupac uplaćuje ugovorenu cijenu i knjiži se kao vlasnik kupljenog stana u zemljišnim knjigama. U praksi se događa da prije završetka ovih radnji kupac stana umre, te iza njega ostaje zaključeni, potvrđeni kupoprodajni ugovor o kupnji stana, koji nije do kraja realiziran, tj. nisu ovjereni potpisi kod nadležnog suda i izvršena uplata kupoprodajne cijene, te uknjižba vlasništva u zemljišne knjige. S obzirom na to da prodavac odbija mogućnost realizacije zaključenog i potvrđenog kupoprodajnog ugovora, to su nasljednici umrlog kupca prinuđeni da podnose tužbu nadležnom sudu protiv prodavca, tražeći da se u sudskom postupku utvrdi da su se stekli zakonski uslovi da se potpisi na zaključenom i potvrđenom kupoprodajnom ugovoru ovjere kod nadležnog suda i to potpis umrlog kupca putem njegovih nasljednika, a potpis prodavca putem zastupnika, te da nasljednici kupca nakon uplate ugovorene i potvrđene kupoprodajne cijene stana izvrše upis vlasništva na kupljenom stanu na ime umrlog kupca.
       Međutim, prvostepeni sud odbija tužbeni zahtjev, polazeći od stava da je pravo na otkup stana lično pravo koje se nikako ne može naslijediti i ne može biti predmet ostavinske mase, pa se to pravo gasi smrću nosioca stanarskog prava. Samim tim gasi se i zaključeni ugovor.
       Ovakvom odlukom prvostepenog suda povrijeđena su imovinska prava tužitelja-nasljednika umrlog kupca, koja kao osnovna ljudska prava iz Evropske konvencije o zaštiti osnovnih ljudskih prava i sloboda, prema Ustavu BiH, uživaju posebnu i prioritetnu zaštitu. Prema važećem Zakonu o nasljeđivanju, nasljeđivati se mogu stvari i prava koja pripadaju pojedincima. Dakle, imovinsko pravo jeste predmet nasljeđivanja, pa je ovo pravo kupca - umrle osobe u trenutku njene smrti prešlo, po sili zakona, na njene nasljednike. Odbijajuća presuda suda predstavlja povredu imovinskog kao i nasljednog prava tužitelja - nasljednika umrlog kupca. Treba očekivati da će viši sudovi zauzeti pravno stajalište koje će poštivati imovinska prava nasljednika.