NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Istina o “Gulagu”

Vojnovič protiv Solženjicina (2)

      Po mišljenju Solženjicina, dobri Jevreji su oni koji su se pokrstili, ili, obrnuto, oni koji su se, pošto se osećaju Jevrejima, obrezali i otišli u Izrael. Štiteći Ruse on stalno vređa ostale nacije, a da toga nije svestan. Bilo koju nacionalnost da spomene - Ukrajince, Kozake, Tatare, Čečence - uvek doda o njoj nešto uvredljivo
       Levi su najzad pomoću tuđe pameti došli do toga da sovjetski sistem nije baš onakav kakvim su ga smatrali i prešli su sleva nadesno. I počeli da stvaraju novi mit. Ako ranije nisu verovali da sovjetski režim ima uopšte mana, sada su bili sumnjičavi prema svemu. Na primer, da je on u svakom trenutku spreman da svom snagom udari na Evropu i na ceo svet. Uzgred, i Solženjicin je stalno podgrevao tu pretnju. A to je tada bila očigledna budalaština. Sovjetski režim je propadao, pokušavao da zadrži ono što je imao i ta uloga je premašivala njegove snage. Prestareli sovjetski rukovodioci odavno nisu bili ni komunisti, ni fanatici, a o svetskoj revoluciji nisu ni sanjali. Ali, uverenje da je Sovjetski Savez spreman da koliko sutra napadne Evropu bilo je toliko snažno i živo, da je 1989. godine poznati francuski intelektualac, koji je izgledao veoma pametan, tvrdio (a ja slušao svojim ušima), da su rušenje Berlinskog zida izvršili Sovjeti s očiglednim ciljem - da otvore sovjetskim tenkovima put na Zapad.
       Ta knjiga je mnoge uzbudila. (Arhipelag Gulag, prim.prev.)
       Promenila svest.
       Primorala ljude da vide sovjetski režim onakvim kakav je bio.
       To je istina.
       Ali ne cela.
       Moja svest je ostala nepromenjena, a od knjige sam pažljivo pročitao samo prvi tom, ostala dva sam prelistao.
       U početku sam bio uznemiren prašinom koja se digla i opasnošću što se nadvila nad autorom, ali pretnje su prestale, buka se stišala i počeo sam da razmišljam čime me je uzbudila sama knjiga. Neka umetnička otkrića, o kojima su čitaoci govorili na svakom koraku, u njoj nisam našao. Smatram da veliko umetničko otkriće stvara samo snaga umetnikove mašte. Dokumentarno delo može biti veoma dobro, strasno i darovito u svom žanru, ali se umetnost dostiže isključivo uobraziljom.
       Šta sam to principijelno novo otkrio u “Arhipelagu”? Ništa posebno. U teroristički karakter sovjetskog režima odavno nisam sumnjao, znao sam za njegove nečuvene zločine, čitao sam priče Šalamova, memoare Jevgenije Ginzburg i razna druga svedočanstva, ali pre toga sam ponešto video i svojim očima. Imao sam četiri godine kada su mi uhapsili oca, jedanaest kad sam radio zajedno sa zatvorenicima u sovhozu Jermakovo pod Vologdom; u sedamnaestoj sam u Zaporožju bio drvodelja na građevini, a kamenoresci, pomoćni radnici i brigadiri bili su zatvorenici. S nekima od njih, koji su sedeli u zatvoru na osnovu 58. člana (56. ukrajinski kodeks), prisno sam se družio i tačno sam znao da ni za šta nisu krivi. Čak sam i o Vlasovcima znao ponešto iz ličnog kontakta sa zatvorenicima, a i iz knjige Kazanceva “Treća snaga”.
       Pojedinačne sudbine u “Arhipelagu” su mi bile zanimljive, ali posle svega što sam video i slušao nisu me potresle. A što se tiče strašne statistike u ciframa - koliko je ljudi uništio režim ili koliko ih je prošlo kroz logore - mogao sam da poverujem u svaku. Tim pre što sam smatrao da su fizičke ili psihičke žrtve režima bili svi sovjetski građani, sve te stotine miliona ljudi. Svi do jednoga. I oni koji su stvorili taj režim, i oni što su sedeli u logorima i bili po zatvorima, i koji su čuvali režim i koji su mu se suprotstavljali. Čak i ove bezumne starice koje i danas izlaze na ulice sa Staljinovim portretom, i one su takođe žrtve režima...
       “Arhipelag Gulag” nije promenio moju svest, ali je uticao na mišljenje o autoru.
       Ono nije postalo bolje, već gore.
       Do tada sam ga bezmalo uzimao za obrazac. Sjajno piše, ponaša se hrabro, u mišljenju je nezavisan i mudar, pred vlašću se ne savija, pred opasnošću ne saginje, uvek je spreman na samožrtvovanje.
       A kakav snažan književni dar! Kakav jezik! Kakva snaga izražavanja! Bio sam, kao i mnogi drugi, ubeđen da se od vremena Tolstoja u ruskoj literaturi nije javio takav talenat. Svi pisci posle Tolstoja, računajući Bunjina, Šolohova, Zoščenka, Platonova, Bulgakova i ostale, potamnili su pred pojavom novog genija, heroja i moraliste.
       Poredeći sebe s njim, mislio sam s gorčinom: “Ne, ja tako ne umem, ja to nisam u stanju.” Sam sam sebe krivio za neodlučnost, za malodušnost i bezvoljnost, za težnju da se sklonim od neprijatnosti i za to što sam svoju nespremnost na podvig opravdavao porodicom, ženom, decom, željom da pišem ono što sam naumio i - što je najsramnije - željom da još malo poživim.
       Gledao sam u njega glave podignute uvis i škiljeći, da ne oslepim.
       Ali, evo, počeo je da se spušta sve niže opisujući krugove, i protivno zakonima optike postajao je ne veći, nego manji.
       Nije me zbunilo to što je pod pseudonimom “Vetrov” u logoru potpisao obavezu da sarađuje sa organima, koliko mi se javila sumnja da je to priznanje, koje se prikazuje kao iskreno, u stvari promućuran i unapred smišljen korak. Bolje da on obnaroduje tu stvar nego da čeka da to urade njegovi neprijatelji-kagebeovci.
       Ta činjenica me ne bi zbunila da se radilo o nekom drugom.
       Obično se ne usuđujem da sudim o ljudima za slabosti koje ispolje u situacijama u kojima ni sam nisam bio i u kojima ne znam kako bih se ponašao. Tim pre, ne tražim dlaku u jajetu onome ko je obavezu za saradnju potpisao, zatim se sklonio i tu obavezu izbegao, i sam osudio svoj postupak. Nikoga ne bi trebalo koriti u takvoj situaciji. Ali, u datom slučaju se radi o čoveku koji pretenduje na izuzetnu ulogu nepogrešivog moralnog autoriteta i bezuslovnog duhovnog lidera. S posebnom ustrajnoću i strašću on sve nas prekoreva zbog komformizma, okrivljuje za sve slabosti i grehe, a sebe vidi na nama nedostupnoj visini.
       No, ispostavlja se da stoji na dostupnoj visini.
       Priznao je, ali daje do znanja da on nije što i drugi. Da, obavezu je potpisao, a zatim je izbegao njeno ispunjenje. A ne veruje da su to isto uradili i drugi. I da su u tim najtežim uslovima života postojali ljudi koji nisu išli ni na kakve kompromise.
       Nastavio sam da čitam i što sam dalje odmicao sve sam se više mrštio.
       Evo, na primer, priča o tome kako je uhapšeni oficir Solženjicin naterao zarobljenog Nemca (to jest, čoveka najbespravnijeg među obespravljenima) da mu nosi kofer. Posle mnogo godina on se setio tog svog postupka, sam je o njemu napisao, i kao da ga se postideo. Ali mene je začudilo kako se nije postideo još onda, odmah. I ako sam u drugim slučajevima, sledeći ga, mislio kako ne bih mogao da postupim kao on, u ovom slučaju sam sebi rekao da to nikada ne bih ni hteo. A kada je, jednom, izjavio da se kojim slučajem sudbina sa njim drugačije poigrala mogao je i sam da nadene kagebeovsku uniformu, tada sam pomislio: ne, to ne, to već nije za mene.
       Došao sam do mesta gde se opisuje kako logoraši grade Belomorski kanal i zapeo na onom mestu gde autor predlaže da se istaknu duž obale kanala prezimena Firin, Berman, Frenkelj, Kogan, Rapoport i Žuk. Kada sam pročitao taj spisak, pomislio sam: 1. nije valjda da među tim upravnicima nije bilo nijednog Rusa? i 2. ovo je poznat postupak. U vreme borbe protiv “kosmopolitizma” sovjetske novine su postrojavale u red jevrejska prezimena lekara-ubica ili još neke zločince te nacije. Ali, zar se može tako veliki ruski pisac osumnjičiti za antisemitizam? Nekome sam nešto o tome natuknuo. Ubeđivali su me: “Ali to je istina.” A ja sam rekao: Ne, to je laž. čak i da među upravnicima logora na “Belomoru” uopšte nije bilo Rusa, onda su i ta šestorica bili samo izvršitelji više volje. Pravi inspirator i rukovodilac radova na tom gradilištu bio je upravo onaj po kome je kanal opravdano i dobio ime - Josif Staljin.
       Još sam pomislio i da taj spisak nije slučajno sastavljen, jer posle Osvenćima i Treblinke, posle slučaja sa lekarima-ubicama i kampanje protiv “odrođenih kosmopolita”, za velikog ruskog pisca koji zna gde živi i s kim ima posla, ta slučajnost bi bila čudna.
       Tu su u pitanju samo dve stvari: ili ne razume ono što piše, ili - što se donedavno nije moglo ni pomisliti - nije dovoljno pametan.
       Pošto sam se dalje upoznao sa piščevim pogledom na svet, primetio sam da prema “jevrejskom pitanju” uopšte nije ravnodušan. U priči boljševika (“Lenjin u Cirihu”), on otkriva pseudonim. A zašto?
       I odnos prema živim Jevrejima je nagovešten.
       Prikazuje on jezivu sliku: uskršnja litija u Peredelkinu. U masi koju u osnovi čine (u šta se ne može poverovati) razuzdani i pijani mladići i devojke u pantalonama, sa urlajućim tranzistorima, on izdvaja (kakva moć opažanja!) “jedno do dva blaga jevrejska lica”. “Možda su - pita se on - hrišćani, a možda tuđinci”. I sledi rečenica: “Mi svi grdimo Jevreje, Jevreji nam stalno smetaju, a ako malo bolje pogledamo: u šta smo se mi Rusi vremenom pretvorili?”
       Kada sam prvi put stigao u Ameriku 1981. godine, na svoje veliko čuđenje sam saznao (ranije sovjetskoj propagandi nisam verovao), da su samo trinaest godina pre toga čak u Vašingtonu bili odvojeni toaleti i razdvojena mesta u autobusu za crnce i belce. Čak ni jedan od najboljih univerziteta, na primer Prinston, prosto nije primao crnce (i žene). Od toga doba beli Amerikanci, da bi pokazali kako su prevazišli rasizam, u nesvesnom ponašanju su otišli suviše daleko. Mnogi tvrde da su razvili u sebi posebnu vrstu daltonizma: dok razgovaraju sa nekim sabesednikom jednostavno ne primećuju da li je on crn ili beo. Ja to bukvalno ne mogu da proverim ni kao pisac. Dok razgovaram s čovekom ja primećujem da li je on plav ili riđ, a ponekad, po nekim karakternim osobinama, pokušam da odredim (i dešava se da pogodim) otkuda je: iz Vologde ili iz Rostova. Ali, nemam nikakvog nacionalnog ili rasnog predubeđenja. Kada prvi put sretnem Rusa, Jevrejina, crnca ili Kineza, o njihovoj pameti ili duševnim osobinama nemam nikakvo mišljenje dok to ne saznam.
       Ali kako nazvati tu posebnu moć zapažanja, sposobnost da se Jevreji izdvoje iz mase, i da se o njima ima posebno, uopšteno mišljenje?
       Optužbe za antisemitizam ga ljute i vređaju.
       U mnogim svojim delima, posebno u onom koje sam nedavno pročitao “Dospelo zrnce između dva žrvnja”, on s negodovanjem odbija te optužbe kao nečasne i niske. On pojavu antisemitizma smatra lažnim optužbama protiv Jevreja, a ne objektivno mišljenje o njima, a svoje mišljenje smatra objektivnim. Tim pre što prema nekim Jevrejima pokazuje čak snishodljivost i ispoljava blagu naklonost. Feksa Svetova je pohvalio što se u ime Jevreja (a ko ga je za to ovlastio?) pokajao pred Rusima i što je sračunao da potočić jevrejske krvi (!!!) nije ništa pred morem ruske. Začudila ga je blagonaklonost Jeftima Etkinda i Davida Prickera: oni, dva Jevrejina, pomogli su njemu, ruskom piscu, da se upozna sa nekim važnim materijalima. To je kao vic o dobrom Lenjinu koji je u rukama imao britvu i nije ništa loše učinio dečaku koji je prolazio, a mogao je da ga ogrebe. Piscu ni na kraj pameti nije bilo, da ta “dva Jevrejina” smatraju sebe ruskim intelektualcima i književnicima i pomažući njemu, ne smatraju da pomažu tuđincu i ne bi mogli da zamisle da on na njih tako gleda.
       Po njegovom mišljenju, dobri Jevreji su oni koji su se pokrstili, ili, obrnuto, oni koji su se, pošto se osećaju Jevrejima, obrezali i otišli u Izrael. A oni koji sami sebe ne doživljavaju kao Jevreje već kao fizičare, biologe, pravnike, pisce, za njega kao da nisu ljudi. Gde god da se spominju Jevreji, očigledna je težnja da se postavi granica između njih i Rusa, između Jevreja i njega samog. Ruske emigrantske novine u kojima rade Jevreji (a u kojim ruskim novinama oni ne rade?) on naziva “njihove novine na ruskom jeziku”. (Ponekad mi se nesvesno učini da se on trudi da odvoji sebe od Jevreja na način na koji to čine Jevreji koji skrivaju svoje jevrejstvo). I sve je to još čudnije, jer je on na ovaj ili onaj način celog života bio okružen ljudima te nacionalnosti, čistokrvnim ili mešovitim (pa i žena, a time i sopstvena deca nisu bez primese). Čak i oni Jevreji koji su mu bili bliski, koje i ja lično poznajem, toliko su različiti ljudi, da bi mi bilo teško da ih objedinim po nekakvim opštim obeležjima, ne računajući rubrike u sovjetskom pasošu.
       Rasizam, antisemitizam, ksenofobiju ne mogu uvek da prepoznaju sami rasisti, antisemiti i ksenofobi i ne javlja se uvek u kategorijama otvorenog neprijateljstva. Postoji izvestan trag rasizma ili antisemitizma kod čoveka koji podvlači da ima prijatelja crnca ili Jevrejina. Ne znam kakva je situacija sa crncima, ali Solženjicin ima prijatelje Jevreje. Jedan od posebno uvažavanih, koga je obasipao najlepšim komplimentima je Igor Šafarevic. Vladimira Solouhina je Aleksandar Isajevič isto tako veoma poštovao. Čak se pojavio na njegovoj sahrani (Bulata Okudžavu, na primer, nije udostojio te časti). Solouhin je pred smrt napisao knjigu u kojoj izražava žaljenje što Hitleru nije pošlo za rukom da definitivno reši jevrejsko pitanje. Vasilij Bjelov, takođe, nije ravnodušan prema Jevrejima. Napisao je priču o lažnim mravima (čitaj Jevrejima), koji maskirani ulaze u mravinjake i koristeći se gostoprimstvom pravih mrava (Rusa), postepeno proždiru mravlje larve, a svoje pseudomravlje podmeću, i na kraju pravi mravi izumiru, a lažni ostaju (jedino se ne zna koga će, posle toga, proždirati). Viktor Astafjev je, takođe, nedobronamerno pisao o Jevrejima, ali pošto je ipak skrupulozan čovek, posle nedavne smrti svog oponenta Natana Ejdeljmana, pređašnje gluposti više ne pravi.
      
       Aleksandar Isajevič ne smatra sebe antisemitom i zbog toga što jednake zahteve postavlja i pred Ruse i pred Jevreje. Jevreji treba da se pokaju pred Rusima, a Rusi isto pred nekim, možda pred samima sobom. Ali, ljudima velikog uma i visokih moralnih načela, odavno je jasno da ne postoji kolektivna ili nacionalna krivica, već jedino pojedinačna svakog onog ko je dostavljao, hapsio, progonio i streljao. Ti ljudi, i samo oni, ma ko bili, Jevreji, Rusi ili Cukaci, treba da budu osuđeni za života, a posle smrti prokleti. A oni nevini treba da budu oslobođeni suda i pokajanja. Prebacivanje krivice na sve ostale umanjuje krivicu onih lično krivih koji sa zadovoljstvom klimaju glavama i skrušeno izjavljuju: da, takvo je bilo vreme i svi smo bili krivi.
       Nisam siguran da je ovo rekao Solženjicin, ali sam ipak negde kod njega to pronašao, da su za zločin sovjetske vlasti krivi svi osim onih koji su ustali protiv nje s oružjem u rukama i poginuli. Ja ne bih tako surovo sudio. Smatram da onaj, ko nije pripadao vladajućoj partiji, ko nije pisao, ispunjavao i podržavao zločinačka naređenja, ko je, plašeći se za život svoje porodice i za svoj vlastiti, tiho sedeo i ćutao, a u duši saučestvovao sa žrtvama nasilja, nije kriv.
       Solženjicin priznaje krivicu raznih nacija jednih pred drugima, ali ne podjednako, i jednima prašta više nego drugima, a drugima pripisuje više nego što su zaslužili. Revoluciju su, (jasno) izvršili Jevreji. Građanski rat su dobili letonski strelci, češki zarobljenici i drugi narodi među kojima su i Jevreji. Loši Jevreji su Jevreji, a loši Rusi nisu Rusi nego Sovjeti. Brežnjev nije Rus nego komunista, a Parvus boljševik i Jevrejin. Može se čak shvatiti da je boljševik zato što je Jevrejin. Rusi nisu bolji od Jevreja, ali niko nije tako ugrožen kao Rusi. Govori se da su sve nacionalnosti - imenice (Nemac, Jevrejin, Ukrajinac) a Rus - pridev (Russkij). U “Pluralistima” se Solženjicin strašno uvredio zbog te opaske bez obzira ko ju je načinio i zajedljivo zapitao: A kako Sinjavski i Pinski? Posebnu uvredu su naneli ruskom narodu “intelektualci” koji svoje pse nazivaju ruskim imenima, Foma, Timofej... (a Džimi, Džeki... može?). Zar veliki ruski pisac ne zna da se u Rusiji od iskona mačke zovu Vaska, koze Maška, a svinje Borka?
       Štiteći Ruse on stalno vređa ostale nacije, a da toga nije svestan. Bilo koju nacionalnost da spomene - Ukrajince, Kozake, Tatare, Čečence - uvek doda o njoj nešto uvredljivo. Izdvaja izgleda samo Estonce i Litvance, oni su mu zbog nečega dobri. Braneći se od optužbi za nedobronamernost prema drugim narodima, spomenuo je, i to pripisao sebi u zaslugu, što je u “Odeljenju za rak” saosećajno opisao patnje Tatarina na umoru. Ali u tom opisu je naglasio da je on Tatarin, a ne jednostavno čovek koji umire od raka.
       Podvlačeći neprestano svoju ruskost i svoju brigu samo za Ruse, on je time sam sebe svrstao umesto u svetske - u lokalne pisce. Svetski pisac je prirodno vezan za svoju kulturu i za svoj jezik, ali su za njega svi ljudi - ljudi, svi oni podjednako pate i u njihovim stradanjima, strastima i boji krvi nema razlike između Rusa, Helena ili Judeja.
       Naravno, on je veoma neobičan čovek, posebnog karaktera, nesličnog nikome koga znam. Osim toga, netipičnog za Ruse. Protiv sam nacionalnih uopštavanja, ali mogu da kažem da su Rusi retko ljudi strogih pravila. Ruski čovek je često sentimentalan, nebrižljiv, lakomislen, ne žali svoje vreme i ne brine preterano za tuđe. Tako da Solženjicin nikako nije tipična figura. Ali, ako mu tražimo sabrata u istorijskim razmerama, u istoriji se s vremena na vreme javljaju takvi ljudi, koji sjedinjuju u sebi obeležja velikih ličnosti sa komičnim crtama.
       On je već bio na Zapadu, a ja još u Moskvi, ali sam koliko sam mogao pratio sve što je pisao, radio i govorio. Bez obzira na moja podozrenja i razočaranja, do nekog vremena sam ga veoma ozbiljno shvatao. Ražalostio sam se kad sam čuo preko radija da je pao u depresiju. Onda sam se začudio kad sam čuo njegovu reakciju da se kod ljudi koji su prošli logor depresija ne javlja. Kakva glupost? - pomislio sam - javlja se i to kakva! Mnogi koji su prošli rat, logor ili nešto slično, padaju u depresiju. Dešava se da čovek koji je proveo u logoru dvadeset godina ne izdrži iskušenja slobode i digne na sebe ruku.
       Negde sedam godina posle Solženjicina i mene je sudbina odvela na Zapad. Tada su se javili njegovi uzastopni “čvorovi”. Pokušavao sam da ih čitam, nije išlo. Dosadno! Glomazan tekst s jezikom mestimično kitnjastim, mestimično bezizražajnim, s opširnim dodacima štampanim petitom, što ispadaju iz stila pseudomodernističkog postupka prenošenja radnje na zamišljeni ekran. “Glas Amerike” je svakoga dana emitovao poglavlja koja je čitao sam autor. Prestao sam bio da slušam “Glas Amerike”. Dakako da su neki Solženjicinovi poklonici dočekali njegovo “pričanje u određenim terminima” s oduševljenjem, ali je u celini emigrantska štampa zbunjeno ćutala. Reći da je dobro nije se moglo po savesti, a izjaviti da je loše, niko se na to nije odvažio.
      
       (Nastaviće se)
      
      

Ruski pisac Vladimir Vojnovič nedavno je predao u štampu knjigu “Na fonu jednog mita” koja upravo treba da bude objavljena u Moskvi. U njoj se ovaj ruski satirični pisac obračunava sa svojim sunarodnikom, dobitnikom Nobelove nagrade za književnost Aleksandrom Solženjicinom.
       NIN je dobio ekskluzivno pravo od autora da u nekoliko nastavaka objavi najzanimljivije delove ove knjige u kojoj Vojnovič iskazuje svoje poštovanje i divljenje prema Solženjicinu, ali je ujedno i nepoštedan prema piscu koga su njegove kolege poredile sa Lavom Tolstojem.
       Tekst je s ruskog prevela Neda Nikolić- Bobić


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu