NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Obračun kod Račka

U dugo očekivanom dvoboju Voker - Milošević pred Haškim tribunalom, bivši šef Verifikacione misije na Kosovu nije rekao ništa novo, a tvrdio je i da se mnogih važnih detalja, pa čak i nekih svojih bivših saradnika, jednostavno, ne seća. Bio je jedino kategoričan i precizan u optužbama protiv Miloševića

      Nesporno je da je “slučaj Račak” ponovo, nakon tri godine, postao “dragulj u kruni” jednog slučaja. Kao što je u januaru 1999. godine, kako tvrdi optuženi bivši predsednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević, postao pokretački incident za NATO bombardovanje Jugoslavije, tako je danas u Tribunalu u Hagu, sudeći prema broju svedoka i značaju koji mu Tužilaštvo pridaje, Račak postao tačka na kojoj bi mogla opstati ili pasti kosovska optužnica protiv Miloševića.
       Nakon mnoštva svedoka, Albanaca, koji su srpsku policiju teretili za masovna ubistva u selima na Kosovu, odnosno svedočili sa “prve linije fronta”, sa koje se nije mogla dobiti informacija o komandnoj odgovornosti, Tužilaštvo Tribunala izvelo je dugo očekivanog svedoka šefa nekadašnje Verifikacione Misije OEBS-a na Kosovu ambasadora Vilijama Vokera koji je u svojoj kosovskoj misiji ostao zapamćen po ključnoj ulozi u selu Račak.
       Pošto ga je tužilac Džefri Najs predstavio kao diplomatu od karijere, nastojao je da Vokerovo svedočenje usmeri na sam vrh jugoslovenske vlasti, odnosno da dobije izjave o tome koliko je Milošević bio informisan o situaciji na Kosovu i dokle su dopirale njegove moći u kontrolisanju te situacije. Dosta vremena bilo je posvećeno hijerarhiji s kojom se Voker susreo tokom misije, a dotaknuto je i pitanje etničkog sastava stanovništva na Kosovu, koje je predstavljeno kao veoma važno pitanje za Miloševića.
      
       Zaboravio
       Međutim, u potvrđivanju ovih postavki Tužilaštva Voker se nije pokazao mnogo korisniji nego albanski zemljoradnici koji su u svojim svedočenjima išli dotle da su čak poricali postojanje OVK.
       Odgovarajući na pitanje koje je zahtevalo ilustraciju Miloševićevog političkog profila, a sastojalo se u tome da uporedi kako je Milošević obavljao dužnost kao šef države, Voker je naglasio da poseduje samo latinoameričko iskustvo iz svojih diplomatskih misija. Ipak, na podsećanje tužioca da je od avgusta 1997. do februara 1998. obavljao dužnost privremenog administratora za zapadnu Slavoniju, Voker je ispričao da je situacija u Beogradu bila mnogo neformalnija nego kod Franje Tuđmana u Zagrebu.
       Ovog puta Vokerova uloga na suđenju nije bila presudna kao prilikom otkrivanja masakra u Račku. Dometi njegovog svedočenja mogu se svesti na profilisanje Miloševićevog lika posle četiri sastanka koja je imao sa njim pre događaja u Račku. Bivšeg predsednika SRJ ocenio je kao čoveka koji dominira na sastancima, ne voli savete, ne gubi samokontrolu, ali kada je izložen kritici odmah zauzima odbrambeni gard. Bez udubljivanja u dokazivanje tvrdnje, Voker je zaključio da je, bez sumnje, Milošević dosta detaljno bio upućen u zbivanja na Kosovu i da je imao maksimalnu kontrolu nad događajima. U prilog tome, govoreći o lancu odgovornosti na Kosovu, Voker je precizno rangirao trojicu Miloševićevih saradnika: Zorana Anđelkovića predstavio je kao piona koji nije imao neku značajnu ulogu; generala Dušana Lončara, zamenika predsednika Komisije za saradnju sa OEBS-om, kao čoveka koga su “uzimali za ozbiljno”, ali koji zbog nepoznavanja engleskog jezika nije aktivno i često učestvovao u razgovorima i potpredsednika savezne vlade Nikolu Šainovića, predsednika te komisije, koji je direktno bio odgovoran Miloševiću i u četiri ili pet navrata je dolazio u Prištinu i prenosio njegove poruke. Osim ovog nabrajanja, Vokerovo svedočenje o Miloševićevoj komandnoj odgovornosti bilo je potkrepljeno još jedino njegovim uverenjem da su ljudi u lancu komande tražili od njega naređenje šta da rade.
       “Mislim da ne bi učinili ništa što je u suprotnosti sa vašim naređenjem”, obratio se Voker Miloševiću.
       Prilikom unakrsnog ispitivanja svedoka koje su sudije ograničile na otprilike četiri sata, Milošević se uglavnom služio napisima iz američke i britanske štampe i video-zapisima, među kojima je bilo i onih koje su, najverovatnije, zaplenile srpske policijske snage. Milošević je iskoristio i sekvence iz Bi-Bi-Sijeve emisije “Moralna bitka”, u kojoj je Alen Litl pokušao da ustanovi da li je Voker zaista bio nezavisan u obavljanju svoje dužnosti, a u kojima su u zasebnim intervjuima komandant NATO-a za Evropu Vesli Klark i bivši američki izaslanik za Balkan Ričard Holbruk potvrdili da ih je Voker zvao upravo iz Račka uz pomoć satelitskog telefona. General Klark je čak toliko bio precizan da je citirao navodne Vokerove reči: “Ovo je masakr. Stojim ovde. Mogu da vidim tela.”
      
       Holbruk
       “Ne sećam se da sam razgovarao sa njima”, odgovorio je Voker u sudnici Tribunala u Hagu. Kasnije, kada je svedok vraćen na taj deo svedočenja i upitan da li to znači da Klark i Holbruk lažu, Voker je bio još precizniji: “U intervjuu za Bi-Bi-Si nisam se sećao da sam imao razgovore sa njima. Oni su ljudi koji ne lažu, mogu da kažem da me je pamćenje izdalo.”
       Vokerovo svedočenje je potpuno neočekivano potenciralo što hitnije rešavanje problema na relaciji Vašington-Hag u vezi sa svedočenjem bivšeg američkog izaslanika za Balkan Ričarda Holbruka, koji se sa još nekolicinom američkih i evropskih diplomata spominje kao svedok optuženog. Naime, Stejt department zahteva da Holbrukovo svedočenje bude zatvoreno za javnost, pošto shodno odluci administracije da ne prizna stalni Međunarodni krivični sud za ratne zločine, ne želi da napravi presedan na osnovu kojeg bi američke diplomate morale da svedoče pred međunarodnim sudovima. Tribunal, međutim, strahuje da bi se zatvaranjem Holbrukovog svedočenja za javnost stekao utisak da je suđenje Miloševiću, pristrasno.
       “Fajnenšel tajms” je upravo u vreme Vokerovog svedočenja u Hagu objavio da pregovori između Stejt departmenta i haškog tužilaštva idu toliko loše da Karla del Ponte razmišlja da Holbruka uopšte ne pozove.
       Ipak, u tom slučaju postavlja se pitanje zašto se u slučaju Holbrukovog svedočenja ne postupi kao u slučaju Džonatana Randala, penzionisanog novinara “Vašington posta”, od koga se prema odluci Sudskog veća Tribunala u Hagu, uprkos izrazitom protivljenju njegovih poslodavaca zahteva da pred sudom svedoči o intervjuu koji je 1993. godine uradio sa Radoslavom Brđaninom.
       Iako je nekoliko puta tokom unakrsnog ispitivanja Voker izjavio da se ne seća određenih okolnosti, pa čak ni ljudi (na video-snimku nije prepoznao Rolija Kita, šefa kancelarije Verifikacione misije u Kosovu Polju) na osnovu svedočenja o onome šta je video u jaruzi iznad sela Račak bilo je očigledno da se Voker pripremao za suđenje: pratio je svedočenja pred Tribunalom, kao i novinske napise koji su usledeli posle otkrića tela u Račku, a koji su dovodili u sumnju mnoge okolnosti koje je Voker predstavio kao činjenice.
       “Figaro” je tri dana nakon što je zločin otkriven postavio pitanje da li je američki ambasador Voker pokazao neopravdanu žurbu kada je javno optužio srpske snage bezbednosti da su prethodnog dana hladnokrvno streljali oko 40 albanskih seljaka u Račku.
      
       Nove činjenice
       Voker je ovog puta precizno naveo da su prvi leševi na koje je naišao “bili stariji ljudi, sede kose, nosili su civilnu, seosku odeću, a nekoliko ih je imalo male bele kapice (keče) koje su bile pored leševa”. On je uočio i Miloševićevu opasku da je neshvatljivo kako čoveku kome je razneto pola glave, keče može da stoji precizno namešteno, osim ako nije u pitanju inscenacija.
       Treba napomenuti da je Voker na konferenciji za štampu 16. januara 1999. u Prištini naveo da je u pitanju “masakr nedužnih civila”, koji su čak posmrtno unakaženi, ali i da je nekoliko dana kasnije svoj stav ublažio rečima da je u njegovom prvom obraćanju javnosti bila “delimično umešana emocija”. Ova Vokerova izjava usledila je nakon izvesnih diplomatskih napora, zapravo u trenutku kada mu je savezna vlada prvobitno produžila rok za napuštanje zemlje, a potom njegov status zamrzla. Tokom javnog svedočenja pred sudom, Voker je u nameri da pojasni sve ono što je bilo sporno pre tri godine zaista izneo još neke nove detalje. U ceo slučaj je uveo “nekog čoveka, mislim da se zvao Braun, pripadnika saniteta u vojsci SAD”, koji mu je rekao da je u jaruzi našao prazne čaure i izneo svoje mišljenje da su iste vrste kao i municija koju koriste pripadnici srpske policije. Nedoumice u vezi sa brojem leševa, koje su isplivale u javnost odmah posle Vokerove konferencije za štampu u Prištini (23 tela u jaruzi, nepoznat broj leševa u selu, i konačna cifra “između 40 i 45 tela”), Voker je pokušao da pokrije novom činjenicom da, kada je video, otprilike, dva tuceta leševa, bio “zgrožen i zgađen, a bolela ga je i noga, pa po klizavom i strmom terenu više nije mogao da ide dalje”. Tako je broj žrtava u Račku i dalje ostao “oko” 45.
       U mnogim situacijama ni sam Voker nije verovao u svoje sećanje. Ostao je dosledan pri svom prvobitnom iskazu da je oko žrtava bilo mnogo krvi na tlu, čak i kada je Milošević tražio da se pokaže nekoliko fotografija koje su dokazni materijal Tužilaštva, a na kojima se jasno videlo da oko tela zaista nema krvi.
       Slično je bilo i kada je Milošević, citirajući američku štampu, iznosio činjenice iz Vokerove karijere: od pokušaja postavljenja za ambasadora u Peruu, čemu se suprotstavio američki Senat, preko njegove diplomatske misije u Salvadoru, kada su u novembru 1989. godine uniformisani članovi salvadorske vojske ubili šest jezuitskih sveštenika, njihovog domara i njegovu 15-godišnju kćerku, raznevši im glave hicima iz neposredne blizine. Sveštenici su bili protivnici režima i pristalice pokreta “zemlja seljacima”. Na osnovu kasnije dostupnih izveštaja iz američkog Nacionalnog arhiva obelodanjeno je da je Voker znao da je salvadorska vojska bila odgovorna za masakr, jer mu je na to ukazao američki major na službi u ambasadi SAD u San Salvadoru. Ipak, u ovoj “humanitarnoj misiji” Voker je procenio da bi objavljivanje ove činjenice ugrozilo pregovore između vlade i pobunjenika. Zbog toga je senatoru Moukliju rekao da su ubistva možda počinili levičarski gerilci koji su za tu priliku obukli salvadorske vojne uniforme.
      
       CIA
       Kada se, nastojeći da dokaže Vokerove veze sa CIA, Milošević pozvao na tekst Toma Vokera iz “Sandej tajmsa” objavljen 12. marta 2000. godine, pod naslovom “CIA pomagala OVK”, Voker je jednostavno odgovorio da mu je autor teksta čak prijatelj i da on jednostavno uopšte nije bio upoznat sa aktivnostima CIA na obučavanju i opremanju pripadnika OVK na Kosovu. Sve kritike koje su bile upućene na njegov račun, a izvor im je bila američka štampa, Voker je jednostavno ocenio kritikom vladine politike, a ne njega lično. U tom maniru je i potvrdio da je CIA, kao i neke druge obaveštajne službe, imala svoje interese na Kosovu, ali da on nije poznavao nijednog njenog pripadnika na Kosovu. To, kako je sam rekao, nije značilo da nije imao kontakte sa pripadnicima CIA, “ali ne na Kosovu”.
       Zanimljivo je da je tokom Vokerovog svedočenja šef finskih patologa koji su obavili obdukcije u Račku Helen Ranta za beogradsku TV B92 dala izjavu u kojoj je ponovila primedbe da su OEBS i Verifikaciona misija na Kosovu napravili greške u istražnom postupku. Ranta je navela kao ključni propust to što su dozvolili neovlašćen pristup mestima gde su otkrivene žrtve. Inače Helena Ranta, bez obzira na ključnu ulogu u forenzičkom procesu nad žrtvama u Račku, nije na spisku svedoka koji će se pojaviti pred Tribunalom.
      
       BILJANA MITRINOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu