NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Opsada Jovice Stanišića

Opsada kuće Stanišića dobro je poslužila za proizvodnju već pomenute priče po kojoj 1) on već tri meseca dobrovoljno sarađuje sa istražiteljima, 2) daje kontradiktorne podatke kako Tribunalu tako i ovdašnjim vlastima, 3) zbog sopstvenog spasa od Haga nudi razne obaveštajne podatke, a naročito one o islamskim teroristima i domaćim političarima, 4) i da mu je, ipak, iz Haga rečeno da će morati da se tamo pojavi kao svedok.
U ovoj priči, čiju je svaku tačku u pisanoj izjavi demantovala Tatjana Zafirović, advokatica, Stanišić nije nimalo svetao "lik i delo". Stanišiću naklonjeni iskusni obaveštajac za priču iz vrha MUP-a i način na koji je objavljena kaže: "To nije poternica za Stanišićem, to je presuda. Ne mogu da verujem da je ona objavljena bez znanja vrha DOS-a."

      Jovica Stanišić, čovek od koga je zazirao i Slobodan Milošević, samo je na trenutak prekinuo obavezu ćutanja koju je sam sebi nametnuo i za NIN rekao: "Neću da svedočim u Hagu. Ako me optuže, predaću se, otići ću u Hag i dokazaću svoju nevinost."
       Izgovorio je to suvo, bez gestikulacija, sedeći mirno u stolici od kovanog gvožđa.
       U odelu čiju boju odmah zaboravite, košulji sa teget i belim tankim prugama, jedva dodirujući naslon stolice, bivši šef Resora državne bezbednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije kazao je još glasom koji je više šapat, ali koji nije mogao da priguši ogorčenost: "Bože sačuvaj da sam se ja prijavio Haškom tribunalu da sarađujem sa njima. To je gadost, podmetačina, smeštanje."
       U tom trenutku njegovo lice nije ličilo na neprozirno i nepomično lice kakvo se pripisuje šefovima tajnih službi. Naprotiv, ono nije krilo Stanišićevu zgađenost.
       I to je bilo sve što je želeo javno da kaže čovek otpušten iz službe tri dana pošto se pojavio na grobu Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije Josipa Broza Tita. A Ranković je ostao više upamćen po tome što nije javno progovorio nijednog slova pošto ga je Broz ražalovao, nego po tome što je hiljade svojih sunarodnika bez suda poslao u gulage jugoslovenskih komunista.
      
       Vlajko i ostavka
       Stanišić je ovoliko izgovorio za NIN i još je dao jedno pismeno obaveštenje u svoje ime (još jedno je dala njegov advokat Tatjana Zafirović) reagujući na vest da je policija u pratnji četvorice službenika Haškog tribunala pretresla njegovu kuću u beogradskom elitnom naselju Senjak.
       U stvari, vest je delimično tačna, jer ono "pretresla", valja shvatiti veoma uslovno. Do Stanišićeve kuće jeste došlo onoliko policajaca, jesu rekli i njegovom sinu da imaju nalog da pretresu stan - od 18 do 21 sat - i da su imali dozvolu da premetačina potraje i tokom noći ako započne za dnevna svetla.
       Stanišić je tada bio u kući svog preminulog dugogodišnjeg saradnika Milana Tepavčevića. Došavši na Senjak, pogledao je nalog, upitao kada su policajci došli. Odgovoreno je "U 20 časova i 58 minuta". Stanišić je tada rekao "Pretresa neće biti".
       Oko kuće je već bilo onoliko sveta. Neki će se zakleti da se nije čuo samo škrgut zuba, nego da je bilo i pokazivanja oružja.
       Policija i predstavnici Tribunala tražili su Ukaz kojim Slobodan Milošević stavlja Državnu bezbednost pod svoju kontrolu, tako je bar objasnio "izvor u vrhu MUP-a" Radiju B92 dan posle pokušaja pretresa kuće. Stanišić je tvrdio da papir nije kod njega, da se nalazi u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Policajci koji su došli da pretresu kuću pozvali su svoje kolege u Ministarstvu. "Da, dokument je ovde", odgovoreno im je iz Ministarstva. Sada su haški službenici pozvali centralu i saopštili radosnu vest da je dokument pronađen. Rečeno im je da nema potrebe da se pretresa kuća Jovice Stanišića.
       Taj Ukaz nastao je 1997. godine. U proleće, Mira Marković je uspela da ubedi svog supruga Slobodana Miloševića da na čelo policije Srbije stavi Vlajka Stojiljkovića. Stanišiću se to uopšte nije dopalo, spakovao je svoje stvari, rekao Miloševiću da odlazi. Nije otišao, ali je - kaže njegov saradnik, a potvrđuje prijatelj iz druge obaveštajne službe - usmeno naredio da Stojiljković ne sme da bude pušten u centralu Državne bezbednosti. Reč šefa tajne policije bila je tada neprikosnovena sve dok on nije povukao naređenje šest meseci kasnije.
       U međuvremenu je trajala igra šefa države i šefa njegove najvažnije službe. Ovaj drugi je pokušavao da Državnu bezbednost izdvoji iz nadležnosti ministra policije, pravdajući nameru tvrdnjom da je to praksa zapadnih demokratija, a da bi u našem slučaju to bio i dobar propagandni potez. Elem, Službu je trebalo staviti pod kontrolu i komandu vlade, predsednika republike, koga god, samo ne pod ruku ministru policije - baš kao što i sada govori vladajući DOS, i to počev od ministra policije Dušana Mihajlovića.
       Ko zna koji su bili Miloševićevi razlozi da u ovoj igri sa Stanišićem pristane da donese Ukaz. Od nagađanja nema vajde, pa je bolje navesti reči dugogodišnjeg Stanišićevog intimusa i poznavaoca prilika "na dvoru Milošević-Marković": "Ukaz nikada nije objavljen, nije ga bilo u Službenom glasniku Srbije. Sloba to nije smeo da uradi, jer bi Mira shvatila da je Vlajko lišen usluga de-bea. Jovici je bilo jasno da je Miloševićevo nepoverenje u njega mnogo veće nego 1990. godine."
      
       Nobjavljeni Ukaz
       Pitanje je koliko je ovaj papir stvarno važan, da li je tačno ono što je neko iz vrha MUP-a rekao Radiju B92 da je Ukaz dokaz da je Milošević od 1997. godine imao neposrednu kontrolu nad svim specijalnim i paravojnim jedinicama. Tumačenja su poprilično različita. Čovek koji je 1997. godine imao Ukaz u svojim rukama kaže: "Da se ne zamajavamo, tih pet-šest redova su pravi smuti-pa-prospi tekst. Baš da vidim ko će tu da nađe paravojne formacije ili Miloševićevu neposrednu komandu. Toga nema."
       U priči o Ukazu druga je nedoumica da li je taj papir postojao u Ministarstvu ili je bio u Stanišićevom posedu.
       Njegov saradnik tvrdi da dokument nije bio kod bivšeg šefa Službe: "Andra (Andrija Savić, sadašnji načelnik de-bea, primedba novinara) pitao je Jovicu da li ima taj Ukaz, pošto ih je očigledno Karla del Ponte pritisla zbog njega. Jovica je rekao da ga nema, da će pokušati da ga nađe. Kada ga je pronašao rekli su mu da ga on preda Tribunalu, što je Jovica odbio. Papir je dospeo u Ministarstvo. Ne znam šta su muljali u Ministarstvu, zašto papir nisu dali, nego su pravili scenu sa pretresom kuće?"
      
       Poziv na ustanak
       Dosovsko-policijski izvor NIN-a ima drugačiju priču-montažu: "Stanišić je istražiteljima rekao za taj papir, oni su tražili original, on se pretvarao da ga nema. Ne znam šta hoće, da podbuni 'patriotske snage', da izazove ustanak?"
       Ipak, izgleda da je sasvim izvesno da se od pretresa Stanišićeve kuće odustalo kada je utvrđeno da se Ukaz zbilja nalazi u Ministarstvu. A kakvo je bilo putešestvije papira, bog sveti zna, a možda će jednom saznati i prosečni stanovnik Srbije, kada mu to bude sasvim nevažno.
       Pripadnik Vojne obaveštajne službe kaže da misli da je Ukaz već odavno bio u Hagu, ali da je cela ova operacija služila samo njegovoj "legalizaciji", mogao bi da ne bude dobar dokaz, ako nije zvanično dobijen od vlasti Jugoslavije.
       To je još jedan razlog da se veruje da Ukaz uopšte nije bio zanimljiv Stanišiću. On može da bude poprilično bezbrižan kada je u pitanju kosovski deo haške optužnice. Zalagao se za političko rešenje i ograničenu antiterorističku akciju bez upotrebe vojske. (Razgovarao sa Mahmutom Bakalijem i Azemom Vlasijem i dogovarao susrete sa Ibrahimom Rugovom i Ademom Demaćijem. Stanišićev posrednik nedavno je ubijen na Kosmetu.) Njegov recept nije prihvaćen, on je i pre početka akcije vojske i policije 1998. godine ispao iz igre na Kosmetu. Jedini problematični događaj u priči "Stanišić i Kosovo", ako je uopšte problematičan, njegov je susret sa albanskim političarima na Brezovici 1997. godine u kojem je, prema tvrdnji novinara Batona Hadžijua, pretio da će Albanci iz 600 etnički čistih sela biti proterani za tri meseca ukoliko ne priznaju vlast Beograda.
       Naravno, pitanje je i koliko treba verovati Hadžijuu.
      
       Hrvatska optužnica
       Stanišić svakako nije naivan da misli da davanjem Tribunalu posebnih informacija, odnosno dokumenata, može da izbegne ono što već piše u papirima Haškog suda. U pretpretresnom podnesku Tužilaštva o Hrvatskoj piše da su "Jovica Stanišić, Franko Simatović i Radovan Stojčić Badža rukovodili i organizovali sve zločine srpskih snaga". U Miloševićevoj optužnici za Hrvatsku u 15. i 16. tački piše da su Stanišić i Simatović komandovali, rukovodili i na drugi način vršili efektivnu kontrolu nad agentima DB-a koji su počinili zločine; da su obezbeđivali obuku, finansijska sredstva, oružje i drugu značajnu pomoć pripadnicima 'Martićeve policije' i srpskim dobrovoljačkim jedinicama koje su počinile zločine.
       Stanišić, dakle, ne može da bude optužen da je organizovao akciju "opkoli i pretresi kuću bivšeg šefa de-bea". Opsada kuće Stanišića dobro je poslužila za proizvodnju već pomenute priče po kojoj 1) on već tri meseca dobrovoljno sarađuje sa istražiteljima, 2) daje kontradiktorne podatke kako Tribunalu tako i ovdašnjim vlastima, 3) zbog sopstvenog spasa od Haga nudi razne obaveštajne podatke, a naročito one o islamskim teroristima i domaćim političarima, 4) i da mu je, ipak, iz Haga rečeno da će morati da se tamo pojavi kao svedok.
      
       DOS protiv Stanišića?
       U ovoj priči, čiju je svaku tačku u pisanoj izjavi demantovala Tatjana Zafirović, advokatica, Stanišić nije nimalo svetao "lik i delo". (Navela je i da je Milan Milutinović stavio van snage pomenuti ukaz u oktobru 1998. kada je smenjen Stanišić.) Dosad je Stanišić prozivan u medijima zato što je za njegove vladavine bilo mnogo ubistava (Andrija Lakonić Laki, Branislav Matić Beli, Isa Lero Džamba, Aleksandar Knežević Knele, Georg Stanković Žorž, Radojica Nikčević, Goran Vuković Majmun, Dragan Popović Dadilja, Dragan Radišić, Miroslav Bižić Biža, Božidar Stanković Batica, Zoran Stevanović, Zoran Mitrović Zuca, Rade Čaldović Ćenta, Vlada Kovačević Tref, Radovan Stojčić Badža, Vukašin Gojak Vule, Zoran Todorović Kundak, Jusuf Bulić Jusa i Darko Ašanin), zbog raseljavanja ljudi i gradnje marine za brodove na Savi, umešanosti u šverc cigareta...
       "Izvor iz vrha MUP-a" koji je celu ovu priču složio, mogao je inače da još prošle godine obavesti znatiželjnu javnost da su sa Haškim istražiteljima razgovarali ne samo Stanišić, nego i njegovi saradnici Dragiša Ristivojević i Franko Simatović.
       Zašto se čekalo, zašto su u priču stavljeni oni silni detalji, da li zato što je neko u policiji ili DOS-u odlučio da iskoristi Stanišićev razgovor sa istražiteljima Tribunala za prvi napad na svog nekadašnjeg "zaštitnika". To se može zaključiti i iz činjenice da su priču koju Radio B92 dobija iz vrha MUP-a, uredno preneli svi mediji.
       Stanišiću naklonjeni iskusni obaveštajac za priču iz vrha MUP-a i način na koji je objavljena kaže: "To nije poternica za Stanišićem, to je presuda. Ne mogu da verujem da je ona objavljena bez znanja vrha DOS-a."
       Otuda je, možda, njen pravi cilj da oslabi njegov uticaj u Službi za koji se i dalje pretpostavlja da je veliki. "Ma kakvi, po jedan njegov zamenik i pomoćnik su umrli, jedan zamenik je imao šlog, njemu bliski ljudi su raštrkani po unutrašnjosti", kaže Stanišićev saradnik.
       Ipak, oni koji su u ponedeljak (17. jun) bili na sahrani Milana Tepavčevića, mogli su da vide sa kakvim su poštovanjem i blagonaklonošću mnogi debeovci gledali svog bivšeg šefa.
       Iskusni obaveštajac koji je bio na sahrani tvrdi da se videlo da Stanišić uživa i te kakav ugled među bivšim i sadašnjim debeovcima i da se osećalo u vazduhu da neće tek tako lako progutati priču o Stanišiću kao čoveku koji prodaje ljude.
       Konačno opsada kuće i dodatna priča očigledno su pokrenule u Stanišiću, zakletom ćutaču, potrebu da se oglasi sa jednim saopštenjem i četiri ekskluzivne rečenice za NIN s početka ovog teksta. To je već sasvim dovoljan dokaz da je i on priču shvatio, i te kako ozbiljno.
      
       DRAGAN BUJOŠEVIĆ
      
      
      

       Puč

"Jovici nikada na pamet nije pao puč, to je smešno. On je odgovoran čovek. Mogao je da ga izvede, imao je silu, ali je znao da je puč stvar odluke ozbiljnih političkih snaga, a ne šefa tajne policije", kaže Stanišićev intimus.
       Svojevremeno je Slavko Ćuruvija izdavač i vlasnik "Dnevnog telegrafa" i "Evropljanina" rakao za "Nezavisnu svetlost" da je čuo od prijatelja Mire Marković da ona tvrdi da su puč spremali Momčilo Perišić, Jovica Stanišić, Slavko Ćuruvija, Aleksandar Tijanić i Milorad Vučelić.
       "Evropljanin" je u broju posle drakonske kazne hteo da objavi tekst o "puču", ali je Ćuruvija, pošto je dobio tekst odustao od objavljivanja: "Tanko je, čovek nije dobacio."
       Iskusni obeveštajac kaže da takva ideja nije postojala ni u Vojsci ni u DB-u. "Jednom se Perišić sreo sa Ričardom Gelbardom, američkim specijalnim izaslanikom za Balkan, koji ga je pitao da li će Vojska reagovati ako neko pokuša da sruši Miloševića. Dva dana kasnije, Milošević zove Perišića i pita ga da li se video sa Gelbardom. Ovaj kaže da nije, a Milošević mu kaže da baš sedi i razgovara sa Ričardom Holbrukom koji mu tvrdi da mu je Gelbard rekao da je Perišić kazao da se Vojska neće mešati, ako neko bude krenuo da ruši Miloševića."


      
      
      
Meka ruka

Jovica Stanišić je davno u "Našoj borbi" prozvan "Miloševićevom mekom rukom". "Nijedan političar ili novinar ne može da se požali da ga je Služba maltretirala. Kada smo preduzimali mere koje su ograničavale njihove slobode uvek smo za to tražili dozvolu od Vrhovnog suda Srbije. Postoji, tamo, dokumentacija. I tačno je da je Jovica imao kontakte sa svim opozicionim liderima osim sa Vojislavom Koštunicom i tačno je da im je svima sačuvao glavu, a Vojislavu Šešelju bar dva puta", tvrdi Stanišićev saradnik.
       Zoran Đinđić, koji je najčešće prozivan za viđanje sa Stanišićem u jednom intervjuu NIN-u rekao je da je ovaj potomak Bjelopavlića "stepen iracionalnosti vladajuće politike držao u postojećim granicama". Đinđić je tada rekao da je Stanišić odbio zahtev Mirka Marjanovića da ga uhapsi.
      


      
      
      
Obaveštajno bratstvo

Zašto dosad nije podignuta haška optužnica protiv Stanišića, pitanje je na koje je najčešći odgovor zato što to ne daju obaveštajne službe zemalja koje je zadužio.
       Kada je zbog blokade Jugoslavija ostala bez diplomatskih odnosa sa mnogim zemljama kao neka zamena su ostale obaveštajne veze koje je DB održavao sa službama 55 zemalja. Stanišićevi ljudi tvrde da je on ubedio Primakova da kaže Amerikancima da bez Miloševića Dejton neće vredeti, da baš Milošević, a ne neko drugi iz Srbije mora da bude tamo.
       Neki francuski listovi su pisali da njegov zaštitnik Francuska, čije je pilote izvukao iz zatočeništva kod Ratka Mladića.
       Svojevremeno mu se i CIA zahvalila zbog oslobađanja Dejvida Rouda novinara "Kriščen sajans monitora". Vesli Klark, glavnokomandujući NATO-a u agresiji na Jugoslaviju, zvao je Stanišića na razgovor, verovatno verujući da bi sa njim našao rešenje kojim bi se izbegao rat. Tada već smenjeni Stanišić nije prihvatio razgovor.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu