("Bio sam zloupotrebljen", NIN br. 2679)

      Da nisam imala (ne)sreću iz prve ruke i gotovo svakodnevno upoznavati Martića, možda bi i mene mogle u srce dirnuti riječi novinarke promiloševićevskog NIN-a kojima tako nježno i suosjećajno opisuje jednog notornog zločinca: "Poslednjih sedam godina Martić je izgnanik, izbeglica, apatrid... on i njegova supruga, sin i kći žive na tri mesta u dve države... često i bolno sanja svoju rodnu kuću u selu Čagroviću kraj Knina...", i sve tako srceparateljno prede svoju priču gospođa Radmila Stanković, pa još samo fali ona tipična hrvatsko-srpska egida: "Heroj, a ne zločinac."
       U tu svrhu služe valjda i lažni biografski podaci o Martiću, da je studirao političke nauke, a snaženju intelektualnih dosega jednog bezveznog ali ambicioznog uličara, kasnije zločinca, trebaju valjda pridonijeti i blesave rečenice tipa: "Reklo bi se da je nekog finog traga ostavilo na njega druženje s akademikom i psihijatrom Jovanom Raškovićem." Njega poznajem i pamtim tek kao starog cinika koji je Martića prezirao, videći i u njemu, kao i u većini Srba i Hrvata, tek potencijalni psihijatrijski materijal.
       Heni Erceg, (glavna i odgovorna urednica lista, "Feral tribjun", broj 872 od 1. juna 2002.