NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Čekajući Koštunicu

I vidovdanci i socijalisti su štedeli DSS znajući da je tek uz njegovu podršku moguće iznuditi vanredne izbore

      Dok su socijalisti otkrivali Boga u petak, 28. juna, a učesnici Vidovdanskog sabora podsećali na sudbinu Kosova, aktuelna vlast je bez ikakvog straha podigla cenu struje. Linija koju su organizatori Vidovdanskog sabora pokušavali da povuku između sebe i pristalica SPS-a, izbrisana je još pre početka mitinga i takvo stanje nije promenila ni “ideološka tuča”, spontano organizovana za sam kraj. Pre bi se moglo reći da su batine došle kao odraz apsolutne nemoći posle višesatnog, potpuno neplodnog i sa obe strane podjednako frenetičnog blaćenja lika i dela Zorana Đinđića, koji je bio jedini zajednički imenitelj te šarolike grupe.
       Bilo je dovoljno da grupa socijalista prošeta svoja stranačka obeležja i uputi se ka Trgu slobode pevajući “Od Topole pa do Ravne gore”, da se vatreni govornik popne na “čestitog knjaza” i saopšti dramatičnim glasom da je policija zaustavila njihove autobuse, da su im “drugovi” zarobljeni na Brankovom mostu i da se gotovo u istom trenutku, sa oba trga, zaori Bora Đorđević “Samo sloga Srbina spasava”, da bi se otkrila suštinska povezanost dva nezavisna protesta. Zahtev, deklaracija, ultimatum, pretnja ili kako god da su jedni, drugi, treći... formulisali svoj vapaj za vanrednim izborima bio je samo jedan, doduše završni, usklik koji je ove proteste slio u jedan.
      
       Radost šetnje
       Razlika je ipak bilo, mada ne u broju učesnika, kako je tvrdila većina izveštača. Niti je socijalista bilo toliko malo (dve, tri hiljade), niti je vidovdanaca bilo “više desetina hiljada” kako su tvrdila oba Vuka, Drašković i Obradović. Pritisak je doduše bio jak, još sa govornice je Drašković poručivao novinarima da čuvaju svoj obraz i ne lažu kao, recimo, Studio B koji je objavio neku “sramnu” cifru od 3 000, ali bi se moglo reći da je sve to nebitno. Na ulicama nije bilo više od 25 000 ljudi računajući i jedne i druge, a slobodno može da se kaže i da ih je bilo 200 000, kako je predviđeno, i u jednom i u drugom slučaju zaključak je isti - bilo ih je nedovoljno za bilo šta osim za već pomenutu tuču.
       Utisak je da su socijalisti bolje prošli. Ne u delu koji se odnosi na zahteve, koji su, osim smene vlade, zahvaljujući trenutnim inspiracijama govornika, prošireni na još nekoliko kategorija, poput puštanja Slobodana Miloševića, brisanja Haškog tribunala iz sudskog registra, pa sve do pada kapitalizma (koliko do sledeće nedelje), MMF, Svetke banke i, naravno, Miroljuba Labusa. Za sada se svi još drže na svojim pozicijama i nema nagoveštaja da je glumac Stevo Žigon uzdrmao kapitalizam, ali se dogodilo nešto drugo, verovatno najbolje što je socijalistima moglo da se dogodi. Otkrili su četnike, rokenrol i akustičnost Ulice srpskih vladara kad se ispred zgrade Vlade Srbije jako zviždi. Konkretno, otkrili su radost uličnih protesta i delovali su zadovoljnije na godišnjicu Miloševićevog isporučenja Hagu nego oponenti njihovog vođe godinu dana ranije.
       One koji tvrde da ih je bilo više, čak i da ih je bilo više, nije imalo šta da raduje. Sa govornice su mogli da prebrojavaju kojim god hoće sistemom svoje pristalice, lica ispred njih su bila umorna i bezvoljna. Petnaest godina protesta koji su ih doveli samo do statusa vanparlamentarne opozicije, milioni prepešačenih kilometara koji se nisu materijalizovali ni u kakvu vlast i dugi dosadni govori puni poznate retorike nisu predstavljali nešto što budi optimizam. Toga su, bez obzira što u svojim naknadnim izjavama ne priznaju, bili svesni i organizatori. Zato se pribeglo improvizacijama, pa je lider NDS Slobodan Vuksanović izjavio da bi ceo grad bio blokiran već tog dana, jer su imali dogovor sa taksistima da se pridruže protestu, ali su ih u tome, baš tog jutra, zaustavile pretnje aktuelnog režima.
       “Nismo imali nikakav dogovor, a taksisti su se povukli samo da im ne bi neko demolirao vozila”, kaže taksista iz Beotaksija. U Žutom taksiju su još konkretniji: “Mi nikada ne bismo pristali da učestvujemo u takvim protestima. Imamo više nego fer dogovor sa ministrom Đelićem koji nam je oprostio sav neplaćeni porez i bilo bi smešno da sada učestvujemo u ovakvim protestima.”
       Naravno, ostaje mogućnost da je neki član SPO-a, SD ili NDS, po privatnoj liniji, obećao da će isterati svoje vozilo na trg, ali je malo verovatno da je režim baš tog jutra identifikovao ko su i pritiskao ih pretnjama. Dobro, to je deo ikonografije svakog mitinga, a za Vidovdan su dozvoljene i pesničke slobode: tako je traženo da im se vrati kralj i Crkva koju su prisvojili oni koji ne veruju ni u Boga ni u kralja. Rabila se i reč “ustanak”, mada nije bila baš u skladu sa mirnim protestima i naknadnim tvrdnjama Vuka Obradovića da su “tražili ništa više i ništa manje” od demokratskih izbora.
       Na kraju je ipak podvučena crta i sa dva trga je uzviknut isti zahtev: vanredni parlamentarni izbori na svim nivoima do 15. septembra (Vidovdanski sabor) i do kraja septembra (SPS).
      
       Nova alternativa
       Ostaje samo pitanje da li opozicija u Srbiji ima snagu da primora vlast na takav korak i da li su u mogućnosti da ostvare svoje pretnje ukoliko odgovor na zahtev bude “ne”. Da podsetimo, SPS je poručio da ukoliko se ne raspišu izbori, “neće dolaziti na Trg već će dolaziti po njih” i da će “izbore raspisati sami”, a vidovdanci da će blokirati celu Srbiju i da će “sve stati”.
       Mada istraživanja pokazuju da je čak 65 odsto građana za vanredne izbore, većina političkih analitičara se slaže u oceni da ni jedna od grupa koja je pribegla uličnim protestima nema snagu da svoj zahtev materijalizuje.
       Sociolog Vladimir Vuletić smatra da na političkoj sceni ne postoje akteri koji nude političku alternativu, da to nije ni jedna od dve grupe protestanata i da se radi samo o “akterima koji su nezadovoljni svojim učešćem u podeli kolača, a za to koriste probleme u društvu. “Izbori su najdemokratskiji način da se tenzije u društvu premoste i ne sumnjam da bi se izborima neke tenzije premostile. Bojim se da bi to bilo za kratak period, jer bi se za godinu dana pojavili neki novi akteri koji bi ponovo tražili izbore. Koliko god bili interesantni takvi izbori, mi bismo ih imali svakih godinu dana i time ništa ne bismo postigli. Jer da bi se bio deo sveta, svaka vlast mora da vuče poteze koje vuče trenutna. Nezadovoljstvo će postojati i rasti, ali to ne znači da će doći do masovnijih protesta. Da bi se pojavila energija za proteste potrebno je da prođe neko vreme i potrebno je da se pojave akteri koji bi nudili pravu alternativu”, kaže Vuletić.
       Jedina alternativa i jedina stranka koja bi proteste mogla da učini masovnijim je DSS koji se sve više identifikuje kao prava opozicija. Toga su bili svesni socijalisti koji su štedeli reči kritike za ovu stranku i daleko više vidovdanci koji su DSS prozivali da im se pridruži jer se radi o časnim ljudima kojima je tu mesto.
       Međutim, ni Vojislav Koštunica ni njegove stranačke kolege nisu ni timski ni ulični igrači. To SPO zna isto tako dobro kao i DOS i ta činjenica je svakako igrala ključnu ulogu u određivanju veoma fleksibilnog roka za početak masovnih protesta. Struja je upravo poskupela, cene će za nedelju dana broj od 13 odsto građana, koji se izjasnio da živi “nepodnišljivo”, da podigne za još nekoliko procenata i razloga za čekanje nema, bar kada se problem gleda iz ugla onih koji bi da smenjuju vlast. Ali, da bi se ušlo u proteste koji bi privukli građane, potrebno je imati bolji program za strujni šok od Vuksanovićeve poruke da je njihov program da “našoj deci želi što i svojoj”. Potrebno je imati i kritičnu masu, a ona je formirana samo jednom, i to posle 10 godina vladavine socijalista i nekoliko ratova.
      
       Vaskrs nacionalizma
       Svesni svega što im nedostaje, opozicionari su potegli Miloševićevo oružje - nacionalizam. I to ne samo obični nacionalizam, već nešto što se na momente graničilo sa fašizmom. Socijalisti su se ograničili na šetanje transparenata sa likovima Karadžića, Mladića i Šljivančanina i verbalne napade na međunarodnu zajednicu. Na skupu pred Saveznom skupštinom otišlo se dalje. I tu su se veličali srpski junaci sa pozivnicom za Hag, ali su sa govornice ređana “lepa srpska imena” kao što su Vuk, Slobodan i Radovan, a koja su sada zamenila nesrpska, pričalo se o Kosovu i Kosovskoj Mitrovici kao jedinom mestu gde se čuva Srpstvo, a aktuelna vlada izložena je u optužbi da “podržava pedere”.
       Na tom mestu brojke prestaju da budu bitne, jer da je na skupu bilo 10 hiljada ljudi (procena potpisnika ovih redova), ili 10 puta manje, dovoljno je što su svi prisutni frenetično podržavali ove parole. Koliko bi to moglo da bude opasno, ako znamo da se nacionalizam lako primao i na siromaštvo i na ove prostore, za NIN komentariše Dušan Pavlović iz Instituta G 17 plus: “Karakter priče u ovoj zemlji je promenjen i više ne govorimo o srpskom nacionalizmu i ugroženim teritorijama, ugroženoj svetoj zemlji, Kosovu... To više nisu bitne teme, bitne su one koje su vezane za ekonomiju. Ali, ako cela priča propadne i ako ljudi više ne budu imali za šta da se uhvate, uhvatiće se za ono što najbolje znaju, a to su nacionalne teme. Međutim, to još nije blizu.”
       Takvu opasnost ne predviđa Vladimir Vuletić: “Meni se čini da stranke koje nude nacionalnu opciju ovde više ne bi imale šanse zato što ne bi imale podršku niotkud. U tom smislu, buduća politička borba se može voditi samo između aktera koji su na liniji onoga što su evropski trendovi i tu prave razlike između aktera nema, neka je više proliberalna neka socijaldemokratska, ali samo takve opcije ovde imaju šansu. Sve druge koje bi oživljavale komunističke ili nacionalističke ideje, neće imati podršku i biće na svaki način ograničene.”
       Za sada SPS ćuti i čeka, učesnici Vidovdanskog sabora izražavaju zadovoljstvo, analitičari nemaju baš inspiraciju da analiziraju rezultat protesta, a vlast nije našla da je potreban ni jedan jedini komentar.
      
       SANDRA PETRUŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu