NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Magični geto<br>Zoran Ćirić
Buba u bruhu

      U ovim vrelim, pustinjskim danima, kada umesto kiše pada Sunce, svakom se svašta priviđa. Ipak, ako spomenično-znameniti Aleksandar Makedonski Jerkov nešto konstatuje kao “kulturološki fenomen koji zadire u antropologiju, ontologiju i idolatriju”, onda se to teško može smatrati elitno-populističkom fantazmagorijom odnosno folklornom psihodelijom. Naime, u svom eseju “Facijalno čitanje”, primenjeni kritičar sa dva prezimena rezolutno tvrdi da u novijoj književnoj istoriji nije registrovan primer TOLIKOG uticaja koje je jedno književno delo izvršilo na nekog političkog vođu - kao što je to slučaj sa romanom PRISLUŠKIVANjE i predsednikom Vojom.
       Pa, mnogi srpski domaćin i boem će se složiti s gorepomenutom kritičarskom tezom. Da, da, načitana braćo i sestre, već vas vidim kako me krvnički tapšete po ramenu dok značajno klimate glavama: Voja je prosto opsednut PRISLUŠKIVANjEM. Na opštenarodnu radost i intimni užas predsednikovih savetnika, dodajem ja isleđen i isceđen od sopstvene slave. Da li to Magični hoće da kaže da mu je presela fama koju je sam širio kao da se radi o virusu gripa u neprijateljskim redovima? Ne. Magični hoće da kaže nešto drugo: u njegovom svakodnevnom spisateljskom životu nema kajanja ali zato ima karanja. A ONO se ne sastoji samo iz navlačenja i zavlačenja. Ima tu i potezanja za uši - da se sve puši! Molim? Nije vam jasno šta znači “puštanje pare za male pare”. Sačekajte da se dim slegne i imaćete šta da vidite...
       Dakle, prizor je nesvakidašnji i sledeći: poslovično antidebatno raspoloženi Tijanić lije medijske suze na revere Predsednikovog sakoa, sve jecajući kako “nije pogođen tajming”, to jest kako PRISLUŠKIVANjE nije više bestseler-priča; sada treba epski prozboriti o poskupljenju struje-trobojke, o podzemnoj intuiciji Muška “Pozovi me radi ubistva” Mihajlovića, o falusoidno projektovanoj inflaciji bespolnog (ne i besplatnog!) Đelića, o pojavi vaskrslog Pabla Eskobara na Čankovom salašu zvanom “Exit”. Ali, zalud mu zapenavljeno nabrajanje na svim srednjim prstima malosrpske matice i velikosrpske dijaspore - poslovično radoznala Ljiljana i poslovično konspirativni Aco su već metnuli PRISLUŠKIVANjE u jelovnik lične bezbednosti i državne ugroženosti, i kao takvog ga servirali Predsedniku - bez portiklice. I kako onda da čovek ne ripi sebi u usta?
       Bilo kako bilo, tako sam i ja počeo da gutam knedle. Preglasani Tijanić mi je, putem slobodno dirigovanih medija, smesta poručio da i ne pomišljam da se nudim Voji kao pisac govora i tajnih dokumenata koji se otpečaćuju s vremena na vreme. Istovremeno Ljiljana, ekspertska duša, uporno ubeđuje svoje predsedničko čedo da je PRISLUŠKIVANjE “izrugivački špijunski priručnik, lukavo maskiran u roman”. Eto, ono što pučkoj je raji grdna lukavost, Savetniku tek je providna naivnost. Svestan te zakonitosti, kao i Ljiljaninog povišenog glasa, Rade je predložio da jedan od slogana za predstojeću predsedničku kampanju bude uzet iz naroda, odnosno narodne kuhinje (koje postaju sve masovnija zamena za nekadašnji korzo): “Domaćice manje zbori da ti jelo ne zagori”. Prisetivši se da je ne jednom izbio požar, jer je domaćica zatečena kao gost u tuđoj rerni, Gradimir je izgubio svoj duševni mir i naredio upad u Biro za penetraciju, koji je osnovan pri Društvu za zaštitu Magičnog i okoline!!! Na te reči neosetne Diplomirani General se hitro premetne, te se nekako uspostavi pređašnja, ustavobraniteljska hijerarhija.
       E, tada sam prestao da gutam knedle. Zato, jer je vazda dežurni Aco krenuo da me zivka na poslovni doručak, obredni ručak i tajnu večeru - sve sa ciljem da provali model “magičnog prisluškivanja” (srpski vuduizam u službi patriotizma, zar to nije san svakog NEVLADINOG bezbednjaka?). Naravno, naravno da nisam propevao - iako imam vrlo istančan sluh... Sve dok mi se Aco između dva nesažvakana zalogaja nije poverio. Dobro de, znam i ja šta je pandurska pričest, i svakako da mu ne bih poverovao... Da nije prestao da se oblizuje! A, ruku na srce, i pričica koju mi je mučeničkim šapatom izdeklamovao beše čista puckica. Elem, ispalo je da kulturno-hegemonistički Zapad više nego ozbiljno insistira da u Beogradu gostuju “Rolingstonsi”, prilično javni estradni veterani, ali još javniji Ambasadori Promiskuiteta - a u svrhu prostituisanja ljudskih prava, kako bi se ista doživela kao životinjski nagon.
       Kao naslušani političar, predsednik Voja je, simulirajući devetnaesti nervni slom, pristao na “paket-aranžman”. Međutim, neki od saradnika mu zapadoše u bluzerski dert. Poslovično priženjeni Pavković, u napadu momaštva, odbio je da odigra “Džarovskog sa svitom”, pa je završio u Komuni Istorije gde je - sa fatalnim zakašnjenjem - otkrio blagodeti PRISLUŠNE KNjIŽEVNOSTI. Zato je siroti Aco po prekom postupku dobio šifrirano prezime “Lukas”, i nevoljno uplovio u porodične vode antiterorističkog kolege Karleuše. I sve to zbog pomalo detinjaste želje Predsednika da prisluškuje “Stonse”! Zapeo Voja da zaštiti heroje svoje akademske mladosti od moravskog narko-kartela, da ne prođu ko onomad Čet Bejker, pokoj mu duši. A i hteo bi, zarad svoje pravoslavne muškosti, da raščisti neke duboko lične nedoumice vezane za Marijanu Fejtful i Margaret Trido... Ehm! U redu, pristao sam da, onako fragmentarno, sarađujem. Iz čistog rokenrol rodoljublja, jakako! Ali je svestrano zatečeni Aco morao da prenese Predsedniku moj jedini uslov: da Čak Beri svoj osamdeseti rođendan proslavi u Nišvilu. Nisam dugo čekao na odgovor. Voja mi je dao reč. Da će Tenesi biti najsvetija srpska država. Eto, konačno znate za šta ćete se boriti u vremenima koja se ne menjaju. Haug!
      
       ZORAN ĆIRIĆ


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu