NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Srbija kao ponornica

Ne znam kako da definišem Srbiju kroz vekove. Nije bilo neprekidnog političkog entiteta ili teritorije pod tim imenom, Srbije su se pojavljivale, pomerale i nestajale

      Naš sagovornik, Stevan K. Pavlović, jedan je od najznačajnijih britanskih i evropskih istoričara balkanologa. Posle knjige “Istorija Balkana”, čiji je srpski prevod objavio Klio, engleski i američki izdavači (London, C. Hurst, Njujork, Nenj Džork Universitdž Press, 2002) tražili su od njega da napiše knjigu o istoriji Srbije. Srbi su tada još bili “u modi”, a pošto je ovaj penzionisani profesor Univerziteta u Sautemptonu srpskog porekla, bilo je jasno da su se obratili na pravu adresu. Ipak, umesto naručene istorije, nastala je knjiga pod naslovom “Srbija - istorija iza imena”, obimniji istorijski esej umesto klasičnog istoriografskog štiva.
      
       Zašto svoju novu knjigu ne smatrate istorijom Srbije i Srba?
       - Ne bih znao kako da definišem Srbiju kroz vekove. Nije bilo neprekidnog političkog entiteta ili teritorije pod tim imenom. Srbije su se pojavljivale, pomerale i nestajale. A što se tiče Srba, ne bih znao kako da ih nađem pre vremena kada im je vlast tražila da unesu “narodnost” u dokumenta. Vraćam se na “Istoriju Balkana” koju sam napisao zato što sam osećao da se razni krajevi i narodi mogu razumeti jedino u okviru onog šireg geografsko-istorijskog konteksta koji ih sve obuhvata. Istorija je težak predmet; upotreba “nacionalnih” očnjaka i vizija je samo još više otežavaju.
       Zato sam napisao kratak istorijski esej o “Srbiji”, o istoriji koja stoji iza tog imena. Probao sam da vidim koji su istorijski faktori, ustanove, ideje, pa i vremenske praznine koje su stvarale sve razne Srbije. To je za mene bio i neki lični zadatak. Niko se ne bavi istorijom u potpunoj nevinosti.
      
       Ovde će mnogima biti sporna vaša tvrdnja da se na Kosovu 1389. godine nisu sukobile srpska i turska vojska već dva feudalna saveza bez jasno određenih etničkih pripadnosti. Kada se može govoriti o počecima formiranja srpskog identiteta?
       - Ta tvrdnja može biti sporna samo za one koji sanjaju prošlost prema sadašnjim emocijama. Teško je reći šta su mislili ratnici na kosovskom bojnom polju tog Vidovdana 1389, ali je sigurno da to nisu bili Turci u smislu turskih vojnika koji su se borili protiv Grka u Maloj Aziji 1922. ili srpskih vojnika koji su se borili protiv Nemaca i Austrijanaca u Srbiji 1918. Vojska okupljena oko kneza Lazara kao i vojska okupljena oko sultana Murata bile su feudalne družine, koalicije mesnih gospodara, saveznika bližih i daljih, i svakojakih ratnika. U XIV veku “države”, poistovećene s vladajućim kućama, jedva da su i bile “države”, a sigurno nisu bile “nacije”.
       Stvaranje i razvoj srpskog identiteta je tema za ozbiljno istraživanje. Postoje pismeni izvori, postoje spomenici, postoje arheološki tragovi. Ali, kako znati šta su mislili gospodari i vitezovi, koji su slabo pisali i razmišljali, a tek oni koji su jedva preživljavali? Meni izgleda da je teško govoriti o počecima formiranja nekog srpskog identiteta pre vremena oko obnove Pećke patrijaršije, možda čak pre velikih seoba. Volim da citiram iz katihizisa “Nauk hristijanska” popa Stojana Sobata sa Krbave, objavljenog u Veneciji 1772: “Vopros - Ko si ti? Otvjet - Ja jesam čelovjek, Srbin, Hristjanin...” Zatim: “Po čemu zoveš se Srbin? - Zovem se po rodu i slovu iliti jeziku onih ljudi od kojih proishodim i koji imenuju se Srbi.” Drugim rečima: Zovem se tako zato što mi se roditelji tako zovu, i rekli su mi, na jeziku koji zovu srpski, da sam Srbin. To važi i za mnoge druge “narode”; umesto “Srbin” stavite neki drugi etnički naziv. Imenovanje i primanje imena su važni faktori u stvaranju identiteta, a verovatno i dijasporična udaljenost.
       Još jedna anegdota. Uoči sazivanja Sveslovenskog kongresa 1848, jedan od učesnika je pitao seljake jednog sela u zapadnoj Galiciji da li su Poljaci. - Mi smo mirni ljudi, bio je odgovor. - Znači li da ste Nemci? - Mi smo dobri ljudi. Priča ne kaže na kojem jeziku je vođen razgovor.
      
       Uz negovanje mitova i kulta svetaca, vojskovođa i državnika, u srpskom narodu je uvek bio jak i etnocentrizam i osećanje o nekoj istorijskoj posebnosti. Da li je u tom pogledu srpski slučaj jedinstven?
       - Ni u tim kultovima, ni u svom etnocentrizmu, i u svom osećanju posebnosti nije “srpski slučaj” jedinstven. Stavljajući taj “srpski slučaj” u okvir opštebalkanske pa i opšteevropske istorije, vidi se koliko je taj slučaj stvarno banalan. Ostavimo vojskovođe i državnike da bismo pogledali svece, koji su ipak važniji od ratnika i vladara. Kult dinastijskih svetaca se nalazi i u drugim delovima srednjovekovne Evrope, od Skandinavije do Balkana.
       Srbija nije jedinstvena u načinu na koji su se njeno shvatanje, njen značaj, njen okvir, njen položaj, njeno postojanje menjali kroz vekove. Takva je bila ranija istorija svih današnjih balkanskih država, pa i drugih evropskih država. Moderna Srbija se razlikuje u tome što je njena politička elita, kao i u Crnoj Gori i kod Hrvata, Slovenaca i Srba u Austrougarskoj, bilo iz idealizma bilo iz realizma, prihvatila u vremenu Prvog svetskog rata najimaginativniju i najnapredniju političku ideju da se do sada pojavi u istočnoj Evropi, a to je Jugoslavija. Jugoslavija je značila da se može zaustaviti beskrajni niz stvaranja novih etničkih država na osnovama jezično-verskog jedinstva uobličenog preko učitelja, popa i narednika. Kako je ta ideja ostvarena i kako je na kraju ipak propalo njeno trajno ostvarenje, deo je jedne druge priče.
      
       Je li ikada u istoriji bila realna alternativa “velike Srbije”? Može li neka buduća samostalna Srbija računati da zadrži Kosovo?
       - “Velika Srbija” nikada nije bila realna alternativa. U stvarnosti, sve nacionalne “velike ideje” u krajnostima nisu realne. Sudaraju se međusobno i troše se u nametanju. Zna se koliko je bio katastrofalan slom završnog čina velikogrčke ideje.
       Ma kakvo teritorijalno-političko rešenje 1918. osim jugoslovenskog bi ostavilo mnogo Srba van granica Srbije, ma koliko uveličane. Nove teritorije bi dodale Srbiji još više nesrba. Uoči Prvog svetskog rata Srbija se suočavala sa problemom integracije novih teritorija i novog stanovništva u državi koja nije više bila etnički homogena. Teritorijalno proširenje na Vojvodinu, Bosnu i Hercegovinu značilo bi novo stanovništvo muslimansko, hrvatsko, mađarsko i nemačko koje bi primilo Srbiju teže nego Jugoslaviju.
       Kosovo je već stvarno izgubljeno, iako je teorijski i prema međunarodnom pravu pokrajina za sada još deo Republike Srbije. Ni sama međunarodna zajednica ne zna još kako da reši pitanje Kosova. Postoje razne mogućnosti i razne želje. Srbija nije u stanju da silom “zadrži” Kosovo protiv volje najvećeg dela stanovništva pokrajine. Srbija nije u stanju da nametne neko svoje rešenje - čak i da ga ima - međunarodnoj zajednici. Jedino ostaje da se dođe do dogovora sa izabranim predstavnicima Kosova i sa zajednicom velikih sila, gde će svaki gledati da dobije što može u okviru dobrog poznavanja i prihvatanja stvarnosti. U slučaju Srbije, radi se o pravima preostalog srpskog stanovništva, o statusu i o stanju verskih spomenika, o odnosima sa susedima i sa silama.
      
       Šta današnja Srbija, oslobođena borbe protiv “novog svetskog poretka”, treba da uradi da što pre postane “normalna” evropska zemlja?
       - Da li je uopšte bilo nekog “novog svetskog poretka”? Kada je stariji predsednik Buš upotrebio ove reči, mislio je na poredak Ujedinjenih nacija kakav je bio zamišljen između završetka Drugog svetskog rata i početka hladnog rata. Posle su neki ekstremni “liberali” (u američkom smislu) mislili na globalizaciju tržišne ekonomije i vladavinu predstavničke demokratije. Razni krugovi kojima se to nije dopadalo govorili su o “novom poretku” kao o američkom imperijalizmu.
       U stvari Amerika je ostala jedina velika sila koja često uspeva da nametne svoja rešenja. Radi se o odbrani američkih interesa - mešavina strateških, odbrambenih, trgovačkih, energetskih, retko usklađenih, često nedoslednih. Oko predsednika se takmiče razna gledišta i razne struje. Slobodan Milošević je uspeo da od svega toga trenutno, posle zaoštravanja kosovske krize, napravi neku opštu koaliciju, kao Sadam Husein posle invazije Kuvajta i Osama bin Laden posle napada na “Bliznakinje”.
       Kao penzionisani britanski univerzitetski nastavnik koji je živeo van današnje Srbije, ne pada mi na pamet da dajem savete upravljačima beogradske spoljne politike. Jedino kao istoričar vidim da Srbija treba da zna gde je i kuda ide - u smislu teritorije, ustavnog poretka i budućeg razvoja. Izgleda mi važno da se nastavi put rešenja u dogovoru sa međunarodnom zajednicom i sa susedima. Radi se o prirodi veza sa Kosovom, sa Crnom Gorom, sa srpskim entitetom u Bosni i Hercegovini, sa manjinama u samoj Srbiji, sa ostalim postjugoslovenskim i balkanskim državama i sa Evropskom unijom. Reč je o savlađivanju i prevazilaženju razlika, kako u Srbiji tako i sa susedima. Beše vreme kada su elite u Srbiji umele istovremeno da vide prošlost, sadašnjost i budućnost.
       Ima li u Srbiji dovoljno volje da se posle Jonindana 2000. krene napred, prema budućnosti gde je sve moguće, ma koliko teško, i to bi bio izbor da se postane “normalna evropska zemlja”? Ili je strah od spoljnog sveta i od svetlosti toliko jak da povuče zemlju da se zatvori u “andergraundu” neke izmišljene slavne prošlosti, koja može biti samo lažna restauracija kičastog cirkuskog dekora? Jedan od mojih učitelja, sada već pokojni Fransoa Bedarida, žalio je kao istoričar što je francusko društvo uoči novog veka bilo suviše okrenuto prema prošlosti, kao da prošlost nije prošla. Sveti Avgustin je već davno podvukao da su sadašnjost i očekivanje budućnosti isto toliko deo istorijskog vremena koliko i prošlost.
      
       I, za kraj, jedno pitanje izvan ovog konteksta: Šta biste odgovorili onima koji knjigu vašeg oca (Koste St. Pavlovića) o Dučiću, nedavno objavljenu u Beogradu, doživljavaju kao detronizaciju pesnika, a ne jednog mita? Iz čega se, zapravo, sastoji Dučićev mit?
       - Teško mi je da odgovorim takvima umesto mog pokojnog oca. Ipak, mogu da im kažem da mu je cilj bio da pruži lično svedočanstvo, ishod istraživanja po rasutoj dokumentaciji i kod još živih poznanika, izvor za buduće istoričare književnosti, o Dučiću čoveku. Pisac ga je lično dobro poznavao, kao porodičnog prijatelja i kao ambasadora; voleo ga je kao pesnika i kao čoveka, sa svim njegovim manama. Knjiga “Jovan Dučić” Koste St. Pavlovića je pokušaj biografije, bez negovanja nekog kulta, doprinos boljem poznavanju čoveka iza pisca, i ništa drugo.
       Lično pretpostavljam da svi oni koji doživljavaju knjigu kao “detronizaciju” u stvari malo znaju ili su davno čitali Dučića pisca, a da još manje znaju Dučića čoveka. Pretpostavljam da su od Dučića pročitali ili zapamtili samo ono što je pisao u poslednje dve godine života, pošto je napustio položaj u Madridu da bi se sklonio u SAD, da su “intronizirali” tog poslednjeg Dučića, ranjenog barda i pamfletistu srpskog nacionalizma. Šta bi radili da je Dučić umro 1941. u Madridu?
       Što se mene tiče, Dučić kao pesnik se najviše ugledao na tada već ostarele francuske modele. Od prefinjenog i dobrog imitatora parnasovaca više volim putopisca, pa i biografa hercegovačkog zemljaka grofa Save Vladislavića-Raguzinskog, ambasadora Katarine Velike na kineskom dvoru. Išao bih mnogo dalje ne u “detronizaciji” već u izmeni uloga kod Dučića. Mene više zanima biografija malog Hercegovca koji je dospeo do Ženeve i Pariza, do piramida i palata Borgeze, da bude slavni pesnik i prvi ambasador te nove države Jugoslavije, i to u doba kada su još samo velike sile razmenjivale ambasadore. Zamislite, Jovan Dučić je bio rodonačelnik svih mnogobrojnih docnijih jugoslovenskih ambasadora i ambasadorčića! Oni koji su organizovali po mom mišljenju za mene skrnavni prenos moštiju “svetog Jovana Dučića trebinjskog” nisu mislili da su od njega mogli da naprave zaštitnika jugoslovenske diplomatske službe.
      
       SAVA DAUTOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu