NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Brza odbrana

Surčinska firma “Difens” je sebi obezbedila dobar posao kupivši skupe mašine, za šta drugi nisu imali njuha ili para ili hrabrosti...

      Nema sumnje da nedavna kampanja republičke vlade “Srbija na dobrom putu” svoje ime nije zaslužila zato što su ministri i premijer uživali vozajući se ovdašnjim drumovima, sve i ako su audiji i mercedesi baš toliko udobniji od običnog juga. Naprotiv, rupa je rupa, a njih je ispod naših točkova - napretek. Rupe, međutim, počinju da nalaze svoje zakrpe, domaće firme da se snabdevaju modernim mašinama, ali su istovremeno i podstaknuta različita govorkanja i optužbe za mahinacije.
       Nije teško zaključiti zašto je priča o tome ko i kako gradi puteve po Srbiji postala toliko medijski i politički atraktivna; novac koji je u igri - malo je reći - ogroman je, imali smo (imamo i dalje, jer još nije rešen) “slučaj Gavrilović” i optužbe o nelegalnom uvozu građevinskih mašina, da i ne podsećamo na izjavu ubijenog policijskog generala Boška Buhe da “policija zna njihove (organizovanog kriminala) vođe, koji se sada bave legalnim poslovima, građevinarstvom ili izgradnjom puteva...”.
      
       Milioni evra
       No, pođimo od brojki, oprezno, da se od silnih miliona ne bi zavrtelo u glavi. Samo za presvlačenje jednog kilometra puta potrebno je, govori za NIN republički ministar za saobraćaj Marija Rašeta-Vukosavljević, između dve i četiri stotine hiljada maraka, pa sve do milion u zavisnosti od stepena oštećenja i konfiguracije terena, a naša putna mreža dugačka je ukupno 50 000 kilometara, od čega su 17 500 kilometara magistralni i regionalni putevi za koje je zadužena Republička direkcija za puteve. “Osamdeset odsto ovih puteva degradirano je i njihove opravke su neophodne”, navodi ministarka. Za kilometar novog puta, nastavlja naša sagovornica, u Vojvodini je potreban jedan milion evra, dok se južno od Save i Dunava, na brdovitom Balkanu, ta suma penje i do celih pet miliona.
       Prošle godine su iz republičkog budžeta za opravku puteva izdvojene 3,2 milijarde dinara, čime je plaćena rekonstrukcija oko 300 kilometara, dok će se ove godine u istu svrhu dati, opet iz budžeta, deset i po milijardi (175 miliona evra), uz još tri milijarde dinara iz inostranih izvora, čime bi trebalo da se popravi još oko 1000 kilometara putne mreže. Najvažniji uzrok razlici između prošle i ove godine, inače, Marija Rašeta-Vukosavljević objasniće načinom na koji se putarski budžet puni: “U većini evropskih država gotovo 50 odsto cene goriva služi za finansiranje redovnog održavanja infrastrukture, a kod nas je taj udeo prošle godine iznosio svega tri odsto, a ove godine povećan je na deset.” Na ovaj način prikupljeno je šest i po od onih 10,5 milijardi, dok je ostatak stigao od naplate putarina, registracije vozila... sve ukupno 12-13 stavki. U svakom slučaju, vozači su ti koji plaćaju za puteve kojima se voze.
       Što se pak inostranih kredita tiče, stanje je ovakvo: dobili smo obećanja, još prošle godine, pa nova obećanja i najave i ove, ali je ponešto od obećanog novca (reč je o kreditima, da ne bude zabune) čak i pristiglo. Decembra prošle godine potpisani ugovor o kreditu sa Evropskom investicionom bankom na 37 miliona evra postao je operativan tek nedavno, kada je stigla prva tranša od 20 miliona, i to je praktično sav novac za opravku puteva koji je dosad ušao u zemlju.
       Obećanja su naravno mnogo lepša: američka firma 3M odobrila nam je kredit od 10 miliona evra za signalizaciju na autoputevima, očekuje nas 16. jula potpisivanje ugovora o kreditu sa Evropskom bankom za obnovu i razvoj i, ponovo, sa Evropskom investicionom bankom na ukupno 163 miliona evra (sa našim učešćem od 30 miliona) za opravku 864 kilometra puteva te, najzad, tu je i grčki “Helenik plan”, vladin fond za finansiranje različitih projekata u regionu, od kojeg, za rekonstrukciju i izgradnju dela puta od Leskovca do makedonske granice, očekujemo još oko 100 miliona evra.
      
       Čisti poslovi
       Veći deo ovog novca biće upotrebljen za radove na, Evropi najzanimljivijem, Koridoru 10 koji povezuje sever sa jugom i u direktnoj je vezi i sa Olimpijadom u Grčkoj 2004. godine. Budući da će u finansiranju učestvovati i strani partneri, i tenderi za ove poslove biće međunarodni, najavljuje ministarka za saobraćaj. Dotad, međutim, strani kreditori ne sede skrštenih ruku već pažljivo posmatraju situaciju i proveravaju na koji se način poslovi sada dodeljuju. Dobili smo dobru ocenu, kaže ministarka saobraćaja, a dokaz tome je i to što je Evropska investiciona banka, uvidom u tendersku dokumentaciju, odlučila da retroaktivno finansira prošle jeseni završene radove na opravci dela autoputa između Beograda i Požarevca.
       Zadržaćemo se na priči o popravci autoputa, koja je zanimljiva već i zbog toga što je pojedinačno najskuplja koja se trenutno radi i naplaćuje. Shodno proceduri, pošto je Ministarstvo za saobraćaj odredilo šta i gde treba da se radi, a Ministarstvo finansija odobrilo novac, Direkcija za puteve oglasila je 9. avgusta prošle godine javno nadmetanje za radove na popravci autoputa od Beograda do Požarevca, odnosno na deonicama Beograd - Mali Požarevac, dužine 20,3 kilometara, i Mali Požarevac - Požarevac, dužine 25,8 kilometara. Na tenderu za obe deonice učestvovala su tri preduzeća (koliki je i minimum propisan Uredbom Vlade Srbije iz 23. marta 1999. godine), “Planum”, Preduzeće za puteve (PZP) “Beograd” i “Ratko Mitrović - Niskogradnja”. Ponude su se kretale između 268 i 291 miliona dinara za prvu, odnosno 283 i 306 miliona dinara za drugu deonicu (sve bez poreza), i to po Remiks plus metodi. U oba slučaja, sudeći prema tenderskoj dokumentaciji koju je NIN-u na uvid stavio direktor Direkcije za puteve Tihomir Timotijević, pobedio je PZP “Beograd”, koji je i ponudio najniže cene i najpovoljnije uslove.
       Sva tri ponuđača su, dodajmo i to, ponudila i cenu radova izvedenih klasičnom metodom, koja daje praktično jednake rezultate kao i Remiks plus ali je istovremeno i mnogo skuplja, zavisno od ponude, čak između 15 i 20 odsto (najbolja ponuda po klasičnoj metodi, na deonici Beograd - Mali Požarevac recimo, iznosila je 317.985.894,40 dinara, a prihvaćena PZP-ova ponuda po Remiks plus metodi je 268.666.049,68 dinara).
       Metoda Remiks plus, odnosno topli postupak prerade, sastoji se od zagrevanja i uklanjanja postojećeg asfalta, koji se zatim meša sa “nedostajućim komponentama” (različitim hemijskim vezivima); “remiksovana mešavina” se zatim razastire i preko nje se dodaje sloj novog asfalta. Prostije rečeno, mašina ide po starom putu i iza sebe ostavlja nov. Topli postupak prerade poznat je u Evropi već petnaestak godina, a još u aprilu 1991. godine delegacija tadašnjeg Fonda za puteve Srbije putovala je u Nemačku da se upozna sa novom tehnologijom i, po povratku u Beograd, toplo je preporučila nadležnima kao jeftiniju, bržu i ekološki mnogo čistiju metodu opravke puteva od klasične.
      
       Remiksovana mešavina
       Uskoro su, međutim, počeli ratovi, sankcije..., tako da su prve mašine Remixer 4500 u Srbiju stigle tek prošle godine, o čemu je javnost delimično bila obaveštena tokom uzbune posle ubistva Momira Gavrilovića, nekadašnjeg pukovnika DB, kada je “legalistički” deo vladajuće koalicije optužio “reformsko” krilo za nelegalan uvoz nekakvih “mašina za građenje puteva”; Savezna uprava carina demantovala je tada ove optužbe, o kakvim je to “mašinama za građenje puteva” reč ostalo je nejasno, a optužbe su odlepršale put Surčina, jednog od beogradskih prigradskih naselja.
       U svakom slučaju, sva tri učesnika na konkursu za izvođenje radova na autoputu, nudeći Remiks plus metodu, imala su istog podizvođača, Preduzeće za proizvodnju, trgovinu i usluge “Difens” d.o.o. iz Surčina, upisano pod brojem 1-83254-00 u registar Trgovinskog suda u Beogradu 31. oktobra 2000. godine. Kao osnivač navedena je Ljilja Buha, supruga inače jednog od najpoznatijih žitelja Surčina, Ljubiše Buhe Čumeta, koji se u kratkom telefonskom razgovoru sa novinarom NIN-a predstavio kao “vlasnik mašina”. Uzgred, i čuvena nemačka firma “Virtgen”, proizvođač Remixer-a 4500, potvrdila nam je da je firma “Difens” iz Beograda direktno od njih kupila ove mašine.
       Koliko su plaćeni Remixer-i 4500 u “Virtgenu” nisu hteli da nam kažu, ali, cena im je oko tri miliona maraka - 2.819.000 DEM je, naime, bila ponuda nemačkog proizvođača za mašinu i jedan grejač, upućena srpskom Ministarstvu za saobraćaj u aprilu 1996. godine, koja bi posle uplaćenih 30 odsto vrednosti bila plaćana tokom sledeće dve godine, sa godišnjom kamatom od 8,5 odsto. “Difens” je, dodajmo i to, umesto jednog kupio dva grejača.
       Ničeg spornog nema u tome što se “Difens” pojavio kao jedini podizvođač za Remiks plus metodu - jednostavno, samo ova firma u Srbiji poseduje za to neophodne mašine i opremu. Zašto su jedini?
       “Iako je kupovina ove mašine skupa, mogli bismo da je priuštimo, ali pitanje je da li ima potrebe za još jednom, a samim tim se postavlja i pitanje da li bismo mogli da isplatimo takvu investiciju,” kaže direktor preduzeća “Ratko Mitrović - Niskogradnja” Dušan Bogojević.
       Slično će i tehnički direktor “Planuma” Lazar Milinković: “I kada bismo kupili tu mašinu, trebalo bi da je uposlimo. Možda smo malo i previše oprezni.”
       Oprezu, ipak, izgleda da ima mesta s obzirom na to da je na stručnom skupu, održanom u Vrnjačkoj Banji 22. i 23. novembra prošle godine (u organizaciji Društva za puteve Srbije, PZP-a, “Difensa” i “Mag intertrejda”, a pod pokroviteljstvom “Virtgena”), mr Jovanka Đuran iz Instituta za puteve ocenila da su “Srbiji dovoljna dva remiksera jer imamo relativno malu mrežu puteva gde je dobra nosivost”. Najzad, i tehnički direktor “Difensa” Milovan Kostić, koji je donedavno radio u “Srbijaputu”, kaže za NIN da je pokušavao da udruži društvene firme da kupe ove mašine, ali da u tome nije uspeo, “što zbog inertnosti, što zbog nedostatka para i nespremnosti na rizik”. “A reč je o najsavremenijoj tehnologiji koja ima jednak kvalitet kao klasična, a jeftinija je, i neuporedivo brža (mašina prelazi kilometar dnevno), i daleko manje zagađuje okolinu”, kaže.
      
       Rizik i oprez
       Tek, govori Milovan Kostić, “‘Difens’ poseduje tri mašine za topli postupak - od kojih su dve u pogonu - kao i još dve koje rade po hladnoj tehnologiji, staroj svega godinu dana (pravi hit u svetu, slažu se svi građevinci sa kojima smo razgovarali), a koje služe za opravku puteva čija je sama konstrukcija uništena, s tim što mogu da se upotrebe i na novim putevima, gde su urađeni zemljani radovi.” Ove dve mašine, “recikleri” CR 2200 i NjR 2500, trenutno nisu aktivne, a radile su samo prošle godine na delu Ibarskog puta kroz Stepojevac dužine sedam kilometara. Uz to, nastavlja tehnički direktor “Difensa”, kupljena je i klasična asfaltna baza “najnovije tehnologije”, a “zasad nemamo finišere”. Firma poseduje veliku licencu, neophodnu za učestvovanje na tenderima koje raspisuje Direkcija za puteve, međutim, ne pojavljuje se direktno na tenderima pošto je “vezana za ostala preduzeća za puteve koja imaju ono što mi nemamo”. Dosad su rentirane mašine “Difensa” radile na Ibarskoj magistrali, aerodromu “Beograd”, radovi na autoputu su još u toku, a treba da budu angažovane i na opravci batajničkog aerodroma.
       “Difens” je, inače, 7. maja prošle godine potpisao ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji sa Preduzećem za puteve “Beograd” koje je, Aneksom 2 ugovora 18. aprila ove godine iznajmilo Remixer 4500 po ceni od 332,59 dinara po kvadratnom metru - cena, dakle, od oko 11 maraka, kolika je inače bila i procena državne komisije iz 1991. godine.
       Ovim mašinama PZP je prošle jeseni uradio 310 315,4 kvadratnih metara na deonici puta Požarevac - Mali Požarevac, a dosad je urađeno i 80000 kvadrata na deonici od Malog Požarevca do Bubanj potoka. Međutim, prema rečima generalnog direktora PZP-a Slobodana Jovanovića, Republička direkcija za puteve platila je prošlogodišnje radove tek 25. juna. “U međuvremenu, snašli smo se tako što smo uzeli kredit od Vojvođanske banke”, kaže Jovanović, čijem je preduzeću, ugovorom od 24. septembra prošle godine, “Difens” “uložio na neograničeno vreme korišćenje dve građevinske mašine”, već spomenute reciklere. “Oni će možda biti upotrebljeni za rekonstrukciju desne trake autoputa Beograd - Novi Sad”, kaže Slobodan Jovanović, uz ogradu da će, naravno, eventualna odluka o učešću na konkursu biti doneta kad konkurs bude raspisan, verovatno tek sledeće godine (vidi okvir).
      
       Stižu Italijani
       Taj konkurs, kao i svi budući, biće međunarodni, najavljuje direktor Direkcije za puteve Tihomir Timotijević, kad će našim firmama konkurencija možda biti i jedna italijanska firma čije mašine poslednjih godina rade na Kosovu. “Italijani imaju mašine i za topli i za hladni postupak, i veoma su zainteresovani za poslove u Srbiji”, kaže i tehnički direktor “Difensa” Milovan Kostić. “Ali, interesujemo se i mi za tržišta u našem okruženju, i već radimo na tome.”
       Što se pak stranaca tiče, dodaje Timotijević, “u početku su bili veoma agresivni, tražili su koncesije” (“Protivim se koncesijama pošto one u ovom trenutku, s obzirom na mali protok saobraćaja, mogu da budu samo veoma nepovoljne po državu”, kazala nam je i Marija Rašeta-Vukosavljević), “a zatim su počeli da traže partnere za zajednička ulaganja ili privatizaciju”. “Sada se, takođe, pojavljuju i sa idejom, a to je i ideja Direkcije, da dođu s novcem i ulože ga u izgradnju puteva”, kaže direktor Republičke direkcije za puteve.
       Dok se to ne dogodi, ka Evropi ćemo morati sopstvenim snagama i nogama, pa dok se ne umorimo, osim ako u međuvremenu ne kupimo dovoljno benzina i drumove koji stvarno izgledaju kao posle oranja Kraljevića Marka pretvorimo u puteve koji će nas napokon odvesti ka toj Evropi. Opet, sve ovo ako nam dotad i benzin ne postane preskup.
      
       NIKOLA VRZIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu