Ja sam nekoliko puta rekao - ako su Hrvati i ako su građani Hrvatske nekome nanijeli bol, nanijeli štetu, ja se ispričavam, ali mislim da ne moram ja to ponavljati

      Šta za vas predstavlja najveći efekat današnjeg susreta?
       - Meni se čini da je najvažnije to da smo se mi našli sami, bez međunarodne zajednice, uvjereni da sami moramo rješavati otvorena pitanja. Konstatirali smo prepreke koje se postavljaju suradnji, konstatirali smo i da imamo snage i volje te prepreke ukloniti.
       Uoči ovog sastanka u javnosti su dominirale priče o izvinjavanjima, nekim formalnim gestovima. Da li je to bacilo senku na ovaj susret?
       - Mi smo se više orijentirali prema otvorenim pitanjima i na koji način ubrzati njihovo rješenje. A sama isprika, pa to je nešto što će doći samo po sebi nakon što uspostavimo normalnu komunikaciju, nakon što uspostavimo normalne odnose između suverenih država. Dakle, na ovom susretu mi nismo bili opterećeni izjavom o isprici. Ja sam nekoliko puta rekao - ako su Hrvati i ako su građani Hrvatske nekome nanijeli bol, nanijeli štetu, ja se ispričavam, ali mislim da ne moram ja to ponavljati.
       Nije to ono na šta treba usmjeriti pažnju. Treba omogućiti individualizaciju krivnje, utvrditi konkretne odgovornosti ljudi, onih koji su počinili nedopuštene radnje, dovesti do toga da odgovaraju ili pred domaćim sudovima ili pred Haškim tribunalom, a to će onda stvoriti prostor za suradnju među kolektivitetima.
       Čini se da nove vlasti u Zagrebu i u Beogradu imaju drugačiji pristup prema Bosni i Hercegovini, ali to nije previše uticalo na stav bosanskih Hrvata i Srba. Mislite li da Hrvatska i Srbija mogu da utiču na njih, ili tu normalizaciju odnosa treba postići unutar BiH?
       - Ja sam uvek tvrdio da do rata u Bosni i Hercegovini nije došlo radi toga što su se Bosanci i Hercegovci potukli zbog vjerskih ili nacionalnih razloga. Ovdje je bio izbalansiran život i nije bilo lako izazvati sukob u Bosni i Hercegovini. Problem je nastao onda kad je u glavi Slobodana Miloševića ili kruga oko njega sazrela nekakva ideja da bi trebalo iskoristiti nestanak Jugoslavije za stvaranje velike Srbije. On je varao svijet; rekao je da se bori za Jugoslaviju da bi dobio međunarodnu podršku, ali u isto vrijeme on je rušio Jugoslaviju, srbizirao je armiju, razbio je Savez komunista, razarao je integrativne faktore, ali je tvrdio da se bori za Jugoslaviju jer je znao da je svijet sentimentalan prema Jugoslaviji zbog pozitivne uloge za vrijeme sukoba Istoka i Zapada. Na drugoj strani, varao je Srbe jer im je tvrdio da će svi živjeti u jednoj državi. Možda je netko zaboravio. Ja nisam zaboravio. Jer je u stvari time nanosio najveću štetu upravo Srbima. Jer, Ustav iz 1974. godine je utvrdio da su republike konstitutivni element i da su republike države sa pravom i na otcjepljenje. Drugim riječima, samo su se republike mogle izjasniti o osamostaljenju. Nisu mogli narodi.
       Na drugoj strani, Milošević je dobio Franju Tuđmanu koji je mislio ako Milošević gradi veliku Srbiju, ako mu je to dozvoljeno, ako čak ima velike šanse da u tome uspije, bilo bi dobro proširiti i hrvatske granice. I onda su se Hrvati iz Bosne i Hercegovine okrenuli Zagrebu, Srbi su se okrenuli Beogradu. Potekla je krv, žrtve su ogromne, zločini su veliki i nije lako sada uspostaviti normalne odnose. Zato je važno individualizirati krivnju da bi kolektiviteti mogli normalno surađivati, i u tome nam dakako pomaže i Haški sud.
      
       BATIĆ BAČEVIĆ