NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Štap i šargarepa<br>Dragoslav Rančić
Karla del Ponte i "gakaka"

Vlasti Ruande su obavestile Savet bezbednosti da imaju vrlo loše mišljenje o radu Međunarodnog suda za ratne zločine u njihovoj zemlji. Tvrde da taj sud nije doprineo najvažnijoj stvari: nacionalnom pomirenju. Zato se vraćaju plemenskom načinu suđenja

      Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji po mnogo čemu je, ne samo za nas, politički značajniji i medijski atraktivniji od istoimenog suda za ratne zločine u Ruandi, ali izgleda da je ovaj drugi, sa sedištem u Aruši, otkrio mnogo veće manjkavosti boginje Justicije nego Hag. Vlasti u Ruandi oštro su kritikovale rad tog tribunala i postavile pitanje da li je on, sa ovakvom delatnošću, "uopšte potreban".
       Džerard Gahima, državni tužilac Ruande, smatra da je sud u Aruši spor, loše vođen, krcat nepouzdanim svedocima "iz druge ruke" (čija svedočenja samo usporavaju suđenja) i uopšte krajnje nemaran u obavljanju svog posla. "Došli smo dotle da se pitamo da li međunarodna zajednica uopšte mari za pravdu u Ruandi", rekao je on u Savetu bezbednosti UN.
       Izjava je usledila posle izlaganja glavnog tužioca Karle del Ponte, na istoj sednici Saveta bazbednosti. Ona je optužila vlasti u Ruandi da su prekinule saradnju sa sudom u Aruši i tako ga sprečile u izvršenju mandata. Žalila se da ruandske vlasti ne žele, pored ostalog, da tužilaštvu tribunala omoguće da ispita svedoke iz armije, za koje misli da su mogli biti prvi očevici velikog genocida 1994, kada je stradalo oko 800 000 ljudi. Gahima je na to rekao da su se Ruanđani "uvek suprotstavljali istragama sa strane u oružanim snagama". On je objasnio da je "Ruandska patriotska armija spasla zemlju, pa bi svaki pokušaj da se optuži neka vojna ličnost bio shvaćen kao rušenje stuba na kome sve počiva".
       Pre nego što je slučaj došao pred Savet bezbednosti, vlasti u Ruandi su ustanovile ne samo da je međunarodna pravda veoma spora (dosad je u Aruši, za osam godina, pred sud izvedeno jedva 50 ljudi), nego i da će nacionalnim krivičnim sudovima, ustrojenim u vreme kolonijalizama, biti potrebno punih sto godina da sve počinioce zločina izvedu pred lice pravde. Osam godina u ruandskim zatvorima čami, u vrlo teškim i nehigijenskim uslovima, oko 115 000 optuženih za genocid. Mnogi od njih će umreti pre nego što izađu na sud.
       Nezadovoljne i međunarodnim sudom u Aruši i svojim sudovima po zapadnom uzoru, ruandske vlasti su odlučile da dolazak pravde ubrzaju obnovom tradicionalnih plemenskih suđenja. Ona se na jeziku kinjarvanda, kojim govori većina stanovnika Ruande, zovu "gakaka". Ruandski predsednik Pol Kagame kaže da sistem "gakaka" nije savršen, ali da može da doprinese brže nego Aruša ostvarenju najvažnijeg cilja: nacionalnom pomirenju. A "pravda pomirenja mora da bude osnova jedinstva i napretka u zemlji", ističe on.
       Da podsetimo, radi se o pomirenju dva glavna ruandska plemena koja su se klala u građanskom ratu: većinskom Hutu i manjinskom Tutsi. U pokolju, koji su izvršili pripadnici Hutua, uglavnom su stradali Tutsi, ali i politički umereni Hutui. Vojskom, koja se u vreme građanskog rata zvala Ruandski patriotski front i koja se sada smatra stubom države, komanduju uglavnom Tutsi. Sam predsednik Kagame (1957) smatra sebe Ruanđaninom, a ne Tutsijem. Reč "gakaka" znači travnjak ili proplanak, odnosno travnato mesto u selu na kome su se okupljale plemenske starešine da bi rešile neki spor, obično između porodica ili rodova. Sada se - pod parolom "Istina leči" - predlaže da plemenski sudovi sude zločincima tako što će istovremerno miriti zavađene. Predlaže se da svako ko je ubio čoveka, a i sam to priznao, bude osuđen na najmanje šest godina zatvora, dok je za teške zločince predviđena doživotna robija. Međutim, svako ko je proveo u zatvoru šest godina, a osobito onaj ko se pokajao, ostatak kazne može da provede kao radnik komunalnih službi. Kako su svi osumnjičeni za zločin zatvoreni već osam godina, bez izvođenja pred sud, mnogi će po "gakaka" sistemu - ako je kazna za zločin najmanje šest godina - moći da izađu na slobodu.
       Oko 90 odsto stanovnika Ruande izjasnilo se za ovaj sistem sudstva. Svaki lokalni sud imaće 19 sudija. Oni, naravno, nisu pravnici, ali su u svojim selima birani kao ljudi čiste prošlosti. Izabrano je 11 000 takvih sudija na po pet godina. Vlasti ne kriju da strepe od oživljavanja plemenskih zavada, pozleđivanja starih rana, pa i moguće odmazde, ali smatraju da će suđenja biti ubrzana, da će zločinci biti kažnjeni i da će pomirenje biti bliže. Međunarodne humanitarne organizacije imaju podeljena mišljenja o ovim akcijama. Neke ne veruju u uspeh, dok "Hjuman rajts voč", na primer, ocenjuje da je sistem "gakaka" - "jedina nada da se masi optuženih za genocid uopšte sudi".
       Otvorilo se, naravno, i pitanje kredibiliteta samog suda u Aruši, a ne samo tužilaštva, pa čak i pitanje moralnog dejstva i svrsishodnosti primene zapadnog zakonodavstva i pravosuđa na tradiciju i kulturu naroda crne Afrike. Ali su se stvari otvorile i van tih okvira. Helena Koban, pisac knjige "Nasleđa kolektivnog nasilja", kaže da je jedna od glavnih zamisli Saveta bezbednosti prilikom osnivanja sudova za ratne zločine bila da oni, deljenjem nepristrasne pravde, doprinesu pomirenju među zavađenim narodima, ali da je u praksi primat odnelo sudstvo, koje je upalo u pravni lavirint sa mnogo praznog hoda. Ona podseća da je Luiz Arbur, prethodnica Karle del Ponte na položaju glavnog tužioca, bila krajem 1998. protiv paralelnih potraga za pravdom. Luiz Arbur je tako, krajem 1998, otvoreno rekla predstavnicima tri bosanske nacije da je protiv osnivanja njihove zajedničke komisije za istinu i pomirenje, jer njihov rad "može da obezvredi njene dokaze". Zato je čak tražila od donatora da "ne podržavaju balkansku inicijativu".
       Karla del Ponte je tu praksu nesumnjivo nasledila. U Ruandi je, međutim, stigla do toga da se onima koji traže pravdu jedan drevni plemenski sistem čini efikasnijim od modernog pravosuđa. Dosta neprijatno saznanje.
      


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu