Kako je gradonačelnica Dubravka Šuica "uprskala" otvaranje ovogodišnjih Ljetnih igara, i zbog čega je Slobodan Prosperov Novak njen govor nazvao "apoteozom varvarstva i intelektualne bede"

      U Kneževom dvoru, na sam dan svečanog otvaranja (10. jula) Dubrovačkih ljetnih igara, 53. po redu, održana je svečana sednica Vijeća Igara, kojom je predsedavao ministar kulture Republike Hrvatske dr Antun Vujić. Sa te sednice novinari su profesionalno, ali i sa ličnim zadovoljstvom najčešće citirali ministrovu najavu Igara koje su "prozor u svijet hrvatske kulture, ali istodobno i vrata kroz koja ulaze umjetnici iz Europe i svijeta". Na tu najavu sjajno se nadovezala tadašnja izjava gradonačelnice Dubravke Šuice, kojom je potvrdila da je grad Dubrovnik, inače samo nominalni vlasnik Igara, koji ili neznatno učestvuje, ili nikako ne finansira taj svoj zaštitni znak, a ipak je preuzeo obavezu saniranja duga iz prošle godine u iznosu od 1,8 miliona kuna (nešto više od 250 hiljada evra).
       Generalna proba, održana u ponoć 9. jula, koja je, otkad Igre postoje, svojevrstan lakmus i za ceremonijal otvaranja i za programe koji će se odvijati u naredna skoro dva meseca, stroga dubrovačka publika ocenila je povoljno i Igre su mogle da počnu.
       A onda se desilo...
       Propala su sva nastojanja da se ukine praksa političkih govora u sklopu ceremonije otvaranja. Umetnost, kultura i, svakako, ono Libertas sa festivalske zastave, na Trgu, ispred crkve Svetog Vlaha, bile su zgažene. Ni spektakularni vatromet, ni najava više od stotinu izvođenja redovnog i pratećeg programa nisu mogli da ublaže osećaj velikog, neočekivanog skandala, koji je osmislila i pred Dubrovčanima, njihovim gostima i televizijskim kamerama izvela, niko drugi, nego već pomenuta gradonačelnica. Teatralno pogledajući u okolna brda pominjala je nomade iz katuna koji su, eto, i nedavno krenuli da unište njen grad, a svi prisutni, uključujući i ministra, gledali su je s nevericom.
       Željena visoka umetnička autonomija postala je tako puka utopija, a tom prilikom izrečeni traljavi argumenti i jadne metafore iz dubrovačke istorije još jednom su potvrdili da diplomatija i lucidnost nisu kategorije kojima je sklona gospođa Šuica.
       Nazivajući taj govor "apoteozom varvarstva i intelektualne bede, na kojoj bi joj pozavideo i trebinjski kamiondžija Vučurević", Slobodan Prosperov Novak, profesor hrvatske književnosti na Univerzitetu Jel, u "Vjesnikovoj" rubrici "Stajališta", piše: "Ako smo dobro shvatili, gospođa je za Ruđera Boškovića i Ivu Vojnovića rekla da su nomadi, to jest da su potomci istočnobalkanskih poludivljih pastira. Samim tim je sebe svrstala u red onih koji ne zaslužuju da glumcima predaju ključeve od Grada. Oni su ih, kako stvari stoje, uzurpirali samo za sebe." Možda su upravo zato glumci kategorično zahtevali da im se ključevi predaju, a nisu, kao do sada, uljudno molili.
       Srećom, Igre su ipak počele. Već drugog dana, izvedena je scenska kantata Karla Orfa, "Karmina Burana", koja je, prema rečima Vjekoslava Šuteja, direktora Muzičkog programa, najavila ekskluzivnost ovog dela Igara. Prema njegovoj zamisli, u Dubrovniku se u vreme Festivala ne sme svirati nešto profinjeno i tiho. Mesta ima samo za program koji će nadjačati buru i čiope. Svoju zamisao zaista je potvrdio i kao dirigent na Boškovićevoj poljani, gde je "Karmina" u izvođenju Dubrovačkog simfonijskog orkestra, Zbora "Ivan Goran Kovačić" i solista Adele Golac-Rilović i gostujućih tenora iz Rumunije i Nemačke, zvučala zaista moćno.
       U kratkom razgovoru sa novinarima, posle izvođenja tog muzičkog spektakla, Ivica Prlender, direktor Festivala, nije krio svoje zadovoljstvo. "Više od dvadeset godina pokušavam uveriti kako je Boškovićeva poljana jedini pravi koncertni prostor u krilu Grada obgrljenog zidinama. Prekrasan pristup neuporedivim skalinama, prekrasne fasade barokne crkve, dovoljno prostora za veliko gledalište, i, što je najvažnije, mir. Verujem da nakon ovakve provere, uz potporu Poglavarstva Grada, neće biti teško poslednju gradsku poljanu zaštititi od ugostiteljske komercijalizacije."
       Na pitanje upućeno jednom od vlasnika obližnjih kafića hoće li možda promeniti lokaciju svog objekta, usledio je odgovor: "Kruha mora bit, Igara ne mora."
       Samo nekoliko dana posle "Karmine", u Atriju Kneževog dvora desio se još jedan istinski muzički događaj. Naime, španski pijanista i nosilac titule Accademico a Honorem, koja je specijalno ustanovljena povodom nagrade koju je svojevremeno dobio kao najbolji student u svim muzičkim disciplinama, Hoakin Ačukaro se čak tri puta vraćao na podijum, jer publika nije prestajala da aplaudira. Naime, njegovo izvođenje Šopena i Debisija bilo je zapravo čarolija, a svako bi poželeo da ona traje što duže.
       Bogatstvu muzičkih programa, koji su namenjeni publici sa rafiniranim ukusom, svakako je doprineo i koncert Eugena Indića, ali je i nastup Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske - Lado, bar što se prisutnih turista tiče, takođe bio atrakcija.
       Dramski program ovogodišnjih Igara, kako je i najavio Ivica Kunčević, počeo je "Dubrovačkom trilogijom" koju je, u režiji Joška Juvančića, nadahnuto i pri svakom izvođenju sa novim detaljima, igrao Festivalski dramski ansambl. "Taj raskošni triptihon povijesnog pada i sutona Dubrovnika, odumiranja moći i bogatstva njegove vlastele", kako je o "Trilogiji" svojevremeno pisao Branko Hećimović u "Antologiji hrvatske drame", vraća na scenu dubrovačkog gospara, dramatičara, prozaistu i pesnika Ivu Vojnovića, o čijim su "Lapadskim sonetima" Luko Paljetak i Ivan Lovrenčić, napisali knjigu. Predstavljena u Parku Umetničke škole, neposredno pred premijerno izvođenje Trilogije, ta knjiga je izazvala veliko interesovanje i već na samoj promociji prodavala se iznad svih očekivanja.
      
       Drame "Suzana čista" Mavra Vetranovića i "Četvrta sestra" Janusa Glovackog, (obe u režiji Ivice Bobana), kojoj je prošle godine dodeljena nagrada Orlando, takođe su deo programa koji podseća na vreme u kojem su Igre imale neosporan kvalitet, baš zato što su uz dubrovačku kulturnu baštinu znale da ukomponuju i savremenu, svetsku. U "Četvrtoj sestri", pored Jasne Bilusić, Alme Price, Damira Orlića i ostalih iz Festivalskog dramskog ansambla, igraju i članovi Majstorske radionice zagrebačke Akademije dramske umjetnosti "Marka".
       "Suzanu čistu", posle dugo vremena, igra Kazalište Marina Držića. Šta to u ovom trenutku znači za Dubrovnik, najbolje je objasnila Mira Muhoberac, dramaturg ovog Vetranovićevog teksta iz 16. veka.
       "Trpeći zlo u svetu licemerne svetske vlasti, koja nas, bez prekida i ne želeći videti naš rub egzistencijalnog bola, svim snagama negativne i zle energije, želi pretvoriti u marionete poslušnosti, svoj svet ljubavi, sreće, radosti stvaranja i življenja, izričemo prekrasnim Vetranovićevim stihovima - uprkos svemu."
       Nažalost malo je onih koji mogu da uživaju i da sa izvođačima podele taj stvaralački zanos. Na predstavama su vidljiva prazna mesta, kao uostalom i u samom Dubrovniku. Čak i zvanični statistički podaci govore o bitno smanjenom broju turista u odnosu na prošlu godinu. Samo da bi video Igre, još niko ne dolazi. Ali, one će ipak trajati još dugo. Možda će i njihov savremeni vizuelni identitet i festivalska zastava kojoj je dodat bar kod, kao simbol trgovine, ali s otvorom koji asocira na pozorišnu zavesu, doprineti boljim finansijskim efektima. Očekujući, na kraju, pozitivan saldo, autori su i na plakatu, uz staru dubrovačku izreku: "Ni za sve blago sveta, sloboda se ne prodaje", lagano ironizirajući dubrovački patos i naglašavajući današnje realne kulturno-finansijske relacije, nabrojali sponzore.
      
       SILVA MIRIĆ-CEROVINA