NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Povratak u devedesete

Hici namenjeni surčinskom biznismenu Ljubiši Buhi Čumetu završili su u subotu ujutru u telu njegovog telohranitelja Ivice Nikolića. Opsežna policijska potraga za ubicama, kao i obično, nije dala rezultate

      Ili se vremena nisu mnogo promenila pa ovdašnji biznismeni već postaju predmet interesovanja plaćenih ubica, makar se i bavili poslovima od značaja i za državu i za građanina; ili, možda, pokušaj atentata na Ljubišu Buhu Čumeta u subotu ujutru i nema nikakve veze sa poslovanjem u interesu države. Ali, to je jedno od pitanja na koje bi odgovor trebalo da pruži policijska istraga. Ona, međutim, zasad tapka u mestu.
       Pošlo je, zapravo, policiji za rukom tek da rekonstruiše šta se to tačno dogodilo u subotu 3. avgusta oko pola devet ujutru u Zemun-Polju, u krugu Buhinog preduzeća “Difens”: dva maskirana napadača naoružana “kalašnjikovima” izletela su iz kukuruzišta s one strane ograde, zapucali prema Buhi i njegovim telohraniteljima, a onda pobegli u nepoznatom pravcu. Meci iz jednog od automata smrtno su ranili nesrećnog Ivicu Nikolića, koji je preminuo na putu za VMA, dok se “kalašnjikovu” uperenom u Buhinom pravcu, navodno, zaglavio zatvarač tako da je on ostao nepovređen, premda će se beogradskim ulicama kasnije proneti priča da je ovaj poznati žitelj prigradskog naselja i sam bio ranjen u pucnjavi.
       Tek, policija je krenula u “opsežnu akciju češljanja i kontrole terena kakva se ne pamti još od ubistva Pavla Bulatovića”, kako su to opisale jedne dnevne novine, dovedeni su psi-tragači, helikopter, blokirani su okolni putevi, u subotu uveče policajci u uniformama i civilu legitimisali su posetioce gradskih kafića (neki će u tome prepoznati očajnički pokušaj)...; ukratko, policijskim žargonom rečeno, prevrtani su i nebo i zemlja, ali ubicama je nekako uspelo da umaknu.
      
       Trovanje
       NIN je nedavno pisao o Ljubiši Buhi Čumetu, u sklopu priče o tome ko to gradi i opravlja puteve po Srbiji - neke od ovih poslova, one vrlo profitabilne, dobilo je preduzeće “Difens”, registrovano na Čumetovu suprugu Ljilju Buhu. Kako je naše istraživanje pokazalo, “Difens” je ove poslove dobio na regularan način, ponudivši najbolje uslove izrade, kako tehničke, tako i finansijske, a to zahvaljujući tome što ovo preduzeće, jedino u Srbiji, poseduje savremene mašine uvezene iz Nemačke koje su tehnološki daleko ispred uobičajene, klasične metode rekonstrukcije puteva.
       Prošlog leta, inače, posle ubistva bivšeg službenika DB-a Momira Gavrilovića (trećeg avgusta, tačno godinu dana pre atentata na Buhu, primetio je neko), iz okruženja saveznog predsednika Vojislava Koštunice puštene su priče kako je, navodno, Gavrilović pred smrt upozorio predsednikove savetnike na nekoliko sumnjivih poslovnih poduhvata u koje su upletene nove vlasti, pored ostalog i na uvoz nekakve mašine za pravljenje/popravljanje puteva koju je platio famozni “surčinski klan”. Sve optužbe, nikada dokazane, odlepršale su u vetar, a ubica /ubice/ Momira Gavrilovića, suvišno je možda to i reći, nikada nisu otkrivene, kao što nikada nisu obelodanjeni pisani dokazi koje je Gavrilović dao Koštunici.
       U svakom slučaju, kada je naš list radio na spomenutom tekstu o putevima, novinar NIN-a stupio je u kontakt sa Buhom (Buha je, zapravo, stupio u kontakt sa novinarom, ljubazno ga podsetivši sa kime je razgovarao prethodnog dana i kod koga ide narednog), ali “vlasnik (Difensovih) mašina”, kako se predstavio, nije tada bio raspoložen da govori o poslovanju preduzeća (omogućen nam je zatim susret sa tehničkim direktorom “Difensa”), rekavši da je “nešto bolešljiv”.
       Ljubiša Buha Čume je, naime, u maju i junu ležao oko dve nedelje na beogradskoj Vojnomedicinskoj akademiji (VMA), gde je navodno dovezen u besvesnom stanju, otrovan, što je dokazano prisustvom metabolita u njegovoj krvi, produkata lekova za koje je Buha tvrdio da nije uzimao. S druge strane, kružile su istovremeno i priče da je on sam doprineo stanju u kome se našao, mešajući lekove i alkohol u društvu nekih poznatih ovdašnjih graditelja i obnovitelja.
      
       General
       Tek, Buha je na VMA zbrinut zahvaljujući svesrdnoj pomoći tadašnjeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije Nebojše Pavkovića, koji je i sam pred Anketnim odborom Skupštine Srbije potvrdio da se viđa sa Buhom i drugim poznatim Surčincem Dragoljubom Markovićem (vlasnikom “Krmivo produkta”). “Buhu sam upoznao posle petooktobarskih događaja. Tada je obezbeđivao jednog od lidera DOS-a koji je pregovarao da ne dođe do intervencije Vojske Jugoslavije. Jednom prilikom kasnije, priznao je kakve je namere tada imao prema meni u slučaju da sam izdao naredbu da Vojska interveniše”, naveo je Pavković, i dodao da mu je Buha takođe i “dobronamerno skrenuo pažnju da se fizički ide na mene”, te da je stekao utisak da je Buha imao nameru da to spreči. S druge strane, preko advokata ustvrdio je Pavković i da je “jedino (njegovo) angažovanje u slučaju lečenja Ljubiše Buhe na VMA bilo davanje saglasnosti da se on pod istim uslovima kao i svaki drugi pacijent primi na lečenje u elitnu bolnicu”.
       Kada je već o uslovima lečenja na VMA reč, zlurado je primećeno kako su Buhu obezbeđivali i momci iz njegovog obezbeđenja, ali i vojni policajci. Mediji su saopštavali, bez navođenja imena i dokaza da je imao česte posete visokih i nešto nižih funkcionera vladajućih reformista. To su, opet, oni manje skloni reformama kakve se sada sprovode, iskoristili da se podsmehnu prijateljevanju svojih donedavnih političkih kamarata sa srpskim biznismenima novog talasa koji se već po pravilu povezuju sa nekakvim mutnim radnjama, možda i iz nespremnosti da se prihvati mogućnost da (valjda) ima i takvih koji su se tokom devedesetih obogatili samo zahvaljujući radu svojih deset prstiju i znoju lica svog.
      
       Privođenje
       Beogradskom čaršijom i novinarskim krugovima pronela se krajem juna priča da je Ljubiša Buha bio privođen u prostorije SUP-a Beograd, navodno na osnovu prijave nekog člana njegove porodice (što su drugi, opet, povezali sa njegovim boravkom na VMA). Funkcioneri i gradske i republičke policije NIN-u su tada ovu informaciju najodlučnije demantovali, tvrdeći ne samo da nije tačna već i da nisu čuli ni za ove glasine. Međutim, “Večernje novosti” su u ponedeljak sa jednakom odlučnošću objavile da je Buha ipak bio privođen, “21. juna u ranim jutarnjim časovima”. “U toj jutarnjoj akciji pripadnici SUP-a Beograd došli su pred vrata Čumetove kuće u Surčinu. Članovi interventne ekipe su razvalili vrata i ušli u kuću, gde su zatekli Buhu. Posle kraćeg pretresa sproveli su ga u prostorije SUP-a Beograd u Ulici 29. novembra gde su sa njim obavili informativni razgovor. Nekoliko sati kasnije Buha je otišao kući. Ovo privođenje beogradski SUP nikada nije potvrdio”, navele su “Novosti”.
       No, jedno Buhino ranije hapšenje, zahvaljujući pogrešnoj proceni čelnika policije, javnosti je dobro poznato. U aprilu 1998. godine, uz bombastičnu najavu konačnog obračuna sa “surčinskom auto-mafijom”, pohapšeni su Ljubiša Buha Čume i njegovi prijatelji, pokojni Zoran Šijan i Milan Plećić Pleća, kao i Milan Narandžić Limun, Ljubomir Jovanović Stakleni i braća Slobodan i Perica Jokić. Kod njih je, međutim, pronađeno samo nelegalno oružje, dok od nelegalnih automobila kojima su navodno trgovali, nije bilo ni traga. Neki od policajaca, uvereni u tačnost informacija na osnovu kojih su stupili u dejstvo, žalili su se tada kako je akcija bila “provaljena”, “otkucana”, da je Surčincima na vreme bilo dojavljeno šta im se sprema. Ali, kako je i ovde svako nevin dok se ne dokaže suprotno, nezadovoljnima u policiji jedino što je nakon svega ostalo i bilo, jeste da kukaju nad sudbinom kletom.
       Vođen valjda ovim principom prezencije nevinosti, Ljubiša Buha podneo je krivične prijave zbog klevete Prvom opštinskom sudu u Beogradu protiv funkcionera Demokratske stranke Srbije Zorana Šamija i Ljubiše Jovaševića, koji su ranije ustvrdili da je Čume jedan od vođa “kriminalnog surčinskog klana” koji se pored ilegalnih bavi i legalnim poslovima, zahvaljujući vezama i kontaktima u Vladi Srbije.
       Tužilac u ovom slučaju, nalazi se Buha pred sudom i kao optuženi, opet po privatnim tužbama, zbog nanošenja teških telesnih povreda novinaru Milovanu Brkiću (iz oktobra 1995. godine), odnosno zbog saobraćajne nesreće u kojoj je na Uskrs 1997. godine poginuo osamnaestogodišnji Aleksandar Joksimović. U obe tužbe, zajedno sa Buhom spominje se i pokojni Zoran Šijan, čije je ubistvo još jedno u nizu nerešenih likvidacija iz devedesetih godina.
       Iako postojanje surčinskog klana policija nikada zvanično nije potvrdila - sudovi su to učinili još i manje - o njegovom ne samo postojanju već i polju delovanja ispredene su priče koje prevazilaze čak i status urbanih legendi. Doprinela je tome, moguće je, i poverljiva policijska studija o mafijaškim grupama u Srbiji čiji su se delovi - može se naslutiti - našli u nepotpisanom feljtonu “Mafija u sto grupa” koji je tokom jula izlazio u “Večernjim novostima”. Ne spominjući izvor, autor ovog feljtona naveo je da “surčinski klan u ovom trenutku predstavlja najjaču mafijašku organizaciju kod nas, a što se tiče šverca heroina i kokaina, neprikosnoveni su i u velikom delu Evrope”. “Njihovi počeci vezani su za krađu automobila i krijumčarenje nafte i cigareta, da bi ubrzo krenuli u organizovanje narkotičkih tura i asfaltiranje puteva”, tvrdi se u tekstu i navodi da “novac zarađen u prljavim poslovima” pokušavaju da “operu ulažući ga u legalne tokove kroz razne investicije, pre svega u trgovinu naftom, ali i kupovinu mašina za asfaltiranje. U ovoj transformaciji sada im pomaže jedan prijatelj, čiji su poslovi takođe na ivici zakona, kome je jedna od delatnosti proizvodnja i trgovina cigaretama. Reklame te marke cigareta preplavile su televizijske ekrane.”
      
       Surčinci
       Surčinci su, priča ide dalje, u svojim poslovima blisko povezani sa “glavnom ekipom iz Zemuna”, kojoj je, pak, jedna od delatnosti navodno i kidnapovanje ljudi. Podsećanja radi, protiv petorice Zemunaca u Četvrtom opštinskom sudu vodi se postupak zbog nekoliko otmica (među njima i one Miroslava Miškovića, vlasnika “Delta holdinga”). Optuženi su, međutim, pušteni da se brane sa slobode dok proces protiv njih, koliko je poznato, ne mrda sa mrtve tačke. Još jedno podsećanje: ministar policije Dušan Mihajlović objavio je svojevremeno, i tada ućutkao svoje kritičare, kako su Miškovićevi kidnaperi pohvatani te da su pri tom obezbeđeni i svi sudu potrebni dokazi. Da li je problem sada u sudu, ili ipak u pribavljenim dokazima, nije poznato. Dodajmo i da je pre izvesnog vremena u pokušaju atentata umalo nastradao jedan od mladića koji važi za bliske spomenutoj grupi, a da se posle toga na ulici nije moglo čuti kako bilo ko za tu pucnjavu krivi neku od suparničkih grupa “jakih momaka”.
       Bile sve ove čaršijske priče tačne ili ne - a svakako da nisu novinari oni koji bi najpre trebalo njima da se bave - subotnji atentat na Ljubišu Buhu Čumeta i pogibija njegovog telohranitelja Ivice Nikolića potvrdili su ono što je i najveći skeptik morao da prizna nakon ubistva Čumetovog prezimenjaka, policijskog generala Boška Buhe: i u današnjoj Srbiji postoje one “strukture moći” koje ne prezaju, bukvalno, ni od čega, a zbog čijeg postojanja niko od nadležnih, ako iole želi da bude ozbiljan, ne bi smeo da tvrdi kako je Srbija na baš toliko dobrom putu. Uostalom, u vreme Slobodana Miloševića koje je sada, kažu, toliko iza nas, stvar je bila prosta: “njegov je režim bio pokrovitelj kriminalaca”. Ali šta sada, pošto već to ne može da bude slučaj, ne u Srbiji koja je zakoračila ka demokratiji i Evropi? Da li to policija i sudstvo ne mogu, neće ili ne smeju da se obračunaju sa onima koji i dalje pucaju po Srbiji a potom netragom nestaju pa ih nema ni na nebu ni na zemlji? Ili, da ipak sačekamo da zaživi onaj antimafijaški zakon. Pa ko preživi.
      
       NIKOLA VRZIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu