NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Magični geto<br>Zoran Ćirić
Rekvijem za san

      E da mi je neko rekao da ću preko fenomena "Stiven Sigal" spoznati državotvornu projekciju Srba koji su osuđeni da žive u Srbiji, rekao bih mu da nije na dobrom putu. Ali, život je zeznuti eliksir - ima ukus metil-alkohola a traži stalno da se pije, radi održanja vrste. No, mamurluk zove, i vreme je da se vratim temi koju još opipavam u mraku (spavaće sobe), tragično svestan da "pisati" i "onoditi" nije isto...
       Dakle, pročitavši najnoviju agencijsku senzaciju koja tek čeka da se pretvori u medijski staf - a sve to zbog tržišnog avangardizma iste - shvatio sam da je Stiven Sigal apsolutno paradigmatični Srbin, to jest hodajuća (i mlatarajuća!) definicija Srbije same! A ta definicija glasi: protekcionističko-protektoratska država autonomnog kapital-komunizma, u kojoj je većina glasački sposobnog stanovništva ubeđena da je njen (državin, je li) premijer menadžer Stonsa za tranzicioni deo Evrope, i kondicioni trener Kajli Minog za tranzicioni deo stomaka. Jasno? Ako nije, na bubanje! Ili vam ne gine kursistička obuka u kasarni "G 17", pa vi mu ga dajte ako smete...
       Ali, dok Điki još tvrdi pazar sa Čarlijem Votsom (u poverenju, glože se oko troškova trežnjenja Ronija Vuda, koji znaju da porastu kao vodostaj "Džeka" u Kitovim venama), Stiven Sigal - veći dalaj od svakog lame i veća lama od svake životinje - uveliko dreši kesu za spektakl nad spektaklima. Naime, kao što je, na ekološki brižan i sadistički pravdoljubiv način, spojio "istok" i "zapad", tako je sada odlučio da načini konačnu sintezu filma i rokenrola (da li i ove dve reči treba pisati pod navodnicima?). A kako TO učiniti drugačije nego snimiti film o Džimiju Hendriksu u kojem će renesansni talenat S. Sigala glumiti sebe glumeći besmrtnog gitaristu, koji je koliko besmrtan, toliko i crn (nigger, negro, black), i levoruk pride...
       I dok se mnogi mršte i zgražavaju, krsteći se poput onih koji su imali tu čast da vide Džimija uživo u predvudstokovsko doba, Magični gotovo fatalistički sleže ramenima i mrmlja kroz stisnute zube: "Vaj not?". Bogami, tako mi došlo! Ali vi, moja mešajuća braćo i sestre, prokleto dobro znate da imate posla sa ekspertom za "rke-koke" (kako se na srpskom kaže "rock'n'roll"), i zato slobodno nastavite da mrdate dupićima dok stojite u redu čekajući da potpišete revers za budućeg predsednika koji će i od vas načiniti "eksperte za preživljavanje"...
       Kao što svaka šuša zna, muzika kojom se Džimi (i ostali iz prilično brojne DIVLjE HORDE) bavio, nije priznavala nikakve barijere, predrasude, granice... bilo da se radilo o ideologiji, estetici ili biologiji. Dakle, zašto jedan rumeni belac - inače stameni pacifista i verujući ratnik, uz to još i slavan iz potpuno nepoznatog razloga - ne bi mogao da glumi tako transparentnu legendu poput Hendriksa? Pa, pre samo nekoliko godina Holivudom i Nišvilom je prostrujala nebulozna vest o želji onog čmarnog kepeca, Toma Kruza, da glumi u filmu koji bi se bavio misteriozno-glamuroznim životom i delom najvećeg muzičkog producenta prošlog veka, Fila Spektora! Valjda je taj neostvareni maser Džordža Majkla (i dugogodišnja muška nevesta napaćene Nikol Kidman koja se jedva nekako rešila polupenisnog superstara!) umislio da će nešto od Spektorove harizme i vizionarstva preći i na njega - kao da su u pitanju rubeole ili gonoreja! Ruku na srce, u poređenju sa tim genetsko-artističko-merkantilističkim košmarom, Stiven Sigal mi deluje kao prirodni izbor Svevišnjeg (koji se i te kako razume u buku, bes i ostale rokenrol andramolje).
       Molim, samo nekoliko fakata: istorija decidirano kaže da je naivnog i ludo darovitog momka iz Sijetla, koji je pekao zanat u pratećim bendovima Litl Ričarda, Solomona Barka i Ajka Tarnera, otkrio tada već bivši basista "The Animals", Čes Čendler (do dana današnjeg ortdokosni belac, k'o Sigal samo malo ubuckaniji), koji je nepoznatog crnog maga doveo u London (čak i u Blerovo doba tamo belci preovlađuju, zar ne?) i uveo u posao i zvezdano sazvežđe. Prvi i daleko najbolji saradnici, ritam sekcija "Jimi Hendrix Experience", Mič Mičel i Noel Reding, takođe su bili belci. E, da bih vam suzbio svaki trag rasističke nostalgije, evo i ključnog podatka iz Hendriksove biografije: za svog kratkog i burnog života rokenrol heroja, Džimi se muvao isključivo s belim gerlama, ribama i pedigriranim damama. Njegova strast je porimila, takve razmere da su ga "Crni panteri" uzeli na zub i, budući da nisu mogli da mu drže sveću u gaćama, naterali su ga da raspusti svoj prvobitni trio i uzme crne muzikante kao pratioce! Eto šta biva kad poluosvešćeni afro-američki uličar otkrije kalašnjikov!
       Jašta da je Džimi bio iznad svega toga, baš kao što je u svemu bio ispred svog i bilo kog drugog vremena-epohe. Zapravo jedini iz celokupne r'n'r mitologije za koga se može reći da je bio BOGOMDANA PSIHODELIČNA VELIČINA. I zato, u slavu njegove ultrakreativne otkačenosti i totalne pomerenosti od svega postojećeg - sasvim je u redu da odvažni Sigal okuša sreću u još jednoj cirkuskoj atrakciji koja ima za temu simulaciju "zida smrti" kao suštine svakog cirkuskog uzbuđenja. Jeste da će sve to ličiti na "čudo" tipa "klovnovi na trapezu", ili "lavovi voze trotinet", ali zamislite tek šta bi bilo ako Batić otkrije fizičku sličnost sa Bobom Dilanom (ah, taj jevrejsko-orlovsko-zatupasti nos!) te poželi da odigra "ulogu svog života" u prvom filmskom megaspektaklu Samostalne Srbije! E, pa takvu jeres ne bi opravdala ni najpsihodeličnija umetnička sloboda! Nije zalud otac svekolikog književnog modernizma, bogobojažljivi Gogolj, jednu od svojih najmoćnijih pripovedaka nazvao "Nos"! Tek da se zna da nismo svi izašli iz Gogoljevog šinjela - neki su se ispilili iz Gogoljeve sline.


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu