NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Krleža u Srbiji

Za reditelje Dejana Mijača, Egona Savina, Miloša Lolića i Aleksandra Božinu karakteristično je udaljavanje od stereotipnih tumačenja Krleže kao brutalno marginalizovanog pisca

      U poslednjih godinu i po dana Krleža je u kulturno-političkom (i obratno) životu Srbije, konačno doživeo svoju ultimativnu "retrošik" rehabilitaciju. I ne sluteći šta mu se sve može dogoditi "postmortem", staro gunđalo s Gvozda postade glavni protagonista čuvenog hita iz osamdesetih: "Detektivska priča", slovenačkog benda VideoSex. I ma koliko ovo poređenje delovalo blasfemično u krugovima ultradesničara, detektivi su doista tražili ko je provalio u Leksikografski zavod u Zagrebu, a novine (osobito NIN i "Vreme"), pisale o misterioznoj sadržini sanduka u kojima su bili pohranjeni Krležini rukopisi.
      
       Reč je, naravno, o redaktorskim beleškama pod nazivom "Marginalia Lexicographica", koje je Miroslav Krleža pisao kao urednik tadašnje "Enciklopedije Jugoslavije". Bez obzira na krnju zaostavštinu pod embargom, On (kako je to divno pevala Anja Rupel), bio je tu. Sveprisutan. Čitava svita krležijanaca i onih koji bi želeli to da budu, okupila se da stane u finalnu apologiju njegovog lika i dela (pa, da vidimo, ko je sad tu retro a ko samo šik?!).
      
       Frapantan podatak svedoči o tome da Krleža spada u red trenutno najigranijih pisaca kod nas, i valjalo bi zapitati se kome možemo da zahvalimo na ovom nenadanom povratku starog svata, tako ozloglašenog, barem ako je suditi prema mnogim polemikama koje je vodio sa tadašnjom partizanskom književnom elitom. Sa Skerlićem, bojim se, polemike i nije bilo. Gojko Tešić pamti i neke manje laskave etikete kojima se Krleža služio u obračunu sa neistomišljenicima. Tako je maliciozno pero srpske kritike Krleža nazvao "najvećim srpskim guzoliscem"...
      
       I pre nego se do guše upletemo u intrige vezane za njegove zakonite, vanbračne i univerzalne naslednike, da li mu je izmakla Nobelova nagrada zbog navodne arogancije prema sekretaru Švedske akademije Arturu Lundkvistu, i tome šta je imao da kaže o Ćosiću, šta o Đilasu, a šta o Skerliću, trebalo bi se podsetiti da je on prvenstveno bio dramski pisac i da ga kao takvog neizostavno treba igrati. Mnogi su ostali da se naslađuju ovim sumnjivim paraknjiževnim i pseudoistorijskim marifetlucima, a samo retki su otišli dalje i pokušali da pronađu ključni argument zašto i na koji način treba revitalizovati dramski opus ovog brutalno marginalizovanog pisca.
      
       U prvom redu, treba spomenuti Dejana Mijača i Egona Savina dva eminentna imena srpskog i jugoslovenskog pozorišta, a odmah zatim i one koji dolaze, mlade studente režije, Miloša Lolića i Aleksandra Božinu. Dok su se stariji okušali u Krležinoj zreloj, realističkoj fazi (čitaj: obiteljski ciklus drama), mlađi se opredeljuju za piščeve rane radove, retko izvođene jednočinke koje svrstavamo u Krležinu ekspresionističku fazu (tzv. legende).
      
       Međutim, ono što je karakteristično za svu četvoricu, jeste udaljavanje od stereotipnih tumačenja Krležinog dela, preispitivanje uvreženih žanrovskih obrazaca i retroavangardna estetika. "Tema žanra nezaobilazna je u analizi rediteljske poetike Dejana Mijača", vešto je primetila Ksenija Radulović u znalačkoj studiji posvećenoj režijama ovog plodonosnog pozorišnog stvaraoca. Ovoga puta ne radi se o radikalnoj promeni "vida percepcije" već, naprotiv, o povratku izvornom žanrovskom predznaku, i potvrđuje tezu Radulovićeve da je "stilsko-žanrovska ekvilibristika jedna od najznačajnijih osobenosti Mijačevog rediteljskog rada".
      
       Komad "Leda", poznat po apsolutnom fijasku koji je doživeo na samoj premijeri još davne 1930. Dejan Mijač postavlja uspešno na scenu Ateljea 212, sasvim u skladu sa Krležinom originalnom odrednicom, kao komediju jedne karnevalske noći. Na taj način je razbijena zloglasna fama koja je takoreći izgnala Krležu iz pozorišta na punih 29 godina (naravno, ako izuzmemo minorni posleratni dramski izlet, "Krokodilinu", napisanu 1945).
      
       Mijačeva "Leda" ogledala se u promišljenoj stilizaciji koju karakteriše minuciozno poliranje forme do savršenstva, a ne jeftina politizacija i aktuelizacija "na prvu loptu", neumitnim balastima savremenih srpskih režija. Ovoga puta Krležini likovi gube svoje lokalne atribute i u Mijačevoj inscenaciji postaju univerzalne marionete svedene na primitivnu trivijalnost i puku animalnost. Prisustvovali smo času izumiranja emocija. Ako ih je ikada i bilo. Kritičar Ivan Medenica s pravom zaključuje da "sva ova rešenja doprinose građenju opšteg groteskno-setnog štimunga u kome se mešaju prezir i sažaljenje prema poslednjim ostacima glembajevštine".
      
       Egon Savin je "Gospodu Glembajeve" (SNP) sagledao filijalnom optikom iskosa. Tragedija bankara Glembaja pomerena je sa bolesnog oca Ignjata na infantilnog sina Leona, i tu svaka sličnost između njih dvojice prestaje. U takvoj interpretaciji reditelj više nego insistira na dekadentnoj, a ipak zloj kobi majčine porodice, Danijelijevih (setimo se samo, majka Irena se otrovala veronalom, a ćerka i sestra Alis se utopila u Kupi), čime je sukob oca i sina apstraktno intenziviran. Tako otuđeni Glembajevi su smešteni u već nahereni japanski vrt, što čitavu stvar dodatno mistifikuje i nažalost nema dublju spoznajnu vrednost. Negiranje tradicionalnog krležijanskog ambijenta funkcioniše jedino po principu lažnog modernizma i čita se kao suviše ilustrativno i krajnje proizvoljno formalno rešenje. Pitanje koje se neumitno nameće - njhatever happened to baroness Castelli?
      
       Dok samoubistvo u Glembajevima egzistira kao bizarni lajtmotiv iz zlosrećnih biografija junaka koje zapravo ne vidimo na sceni, ono predstavlja okosnicu poslednje i daleko manje poznate Krležine ekspresionističke drame "Adam i Eva", napisane nekoliko godina pre čuvenog glembajevskog ciklusa. Naš renomirani teatrolog Mirjana Miočinović smatra da je reč o možda najboljem ekspresionističkom komadu ovog autora, koji je zbog specifičnih scenskih uslovnosti, i osobene filmske dramaturgije, retko nailazio na adekvatno razumevanje. Utoliko je ispravniji potez profesora Nenada Prokića da mladom studentu režije Milošu Loliću omogući postavljanje ove jednočinke na sceni Bitef teatra, iako je u pitanju samo ispit treće godine (tema: žanr!). Upravo je toliko pominjani žanr poslužio Loliću kao inspiracija za daleko ambiciozniji poduhvat. U želji da na što autentičniji način protumači Krležu, reditelj se odlučuje za svojevrsnu žanrovsku promenadu (melodrama/ ekspresionizam/ tragična farsa) sasvim u skladu sa metamorfnom strukturom komada.
      
       Kod Krleže je početak gotovo realistički intoniran "sudarom spolova u stjeničavoj sobi" hotela "Eden", ali ovaj melodramski šematizam samo je naoko banalan. Već pojavom tajanstvenog Gospodina u Crnom, predstava prerasta u svojevrsni "danse macabre" gde granica između privida i zbilje postepeno ali sasvim sigurno iščezava. Za razliku od Krleže kod koga je promena lika očigledna tek posle radikalnog žanrovskog zaokreta, Lolić svoje likove nedvosmisleno multiplicira još od prve scene, ostajući veran izvornoj strindbergovskoj definiciji lika u ekspresionizmu (lik se cepa, duplira, zamagljuje).
      
       Dualizam je evidentan u tretmanu biblijskih arhetipova: dve jabuke, dve biblije, dve majke, i na taj način se ironijski kontekstualizuje bipolarno ustrojstvo sveta. Posebno su atraktivne spontane filmske, da ne kažem kliničke, reference na Romana Polanskog (paranoidnost, ksenofobija, klaustrofobija) i Dejvida Linča (bizarnost, morbidnost, onirija) što potvrđuje auditivno-vizuelni identitet predstave (psihoaktivna ambijentalna muzika i famozna linčovska grimizno crvena zavesa). Ono što je kod Krleže dato samo u nagoveštaju, a Mirjana Miočinović prepoznaje kao najavu tragične farse, kod Lolića je jasno eksplicirano na samome kraju predstave, koja se po svim pravilima cirkularne dramaturgije vraća na svoj početak. Time je Krležin "dramski krug" paradoksalno zatvoren. A juvenalni ciklus ovog autora, posle dugih godina izgnanstva, konačno dobija svoje počasno mesto u našem teatarskom Partenonu.
      
       Tko god da je zgazio gospodina Krležu, očigledno se prevario. Jer, Zemlja i dalje pleše, a svet je zopet mlad.
      
       PERIŠA PERIŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu