Naslov: "Zatočenici zla: Zaveštanje Hane Arent" (Zbornik)
Autor: Daša Duhaček i Obrad Savić (urednici)
Izdavač: "Beogradski krug",
Beograd, 2002.

      Nenad Daković
      
       Ovaj zbornik pripremljen za međunarodnu konferenciju o Hani Arent, koja je održana od 3. do 7. jula 2002. godine u Beogradu, sadrži priloge nekih od učesnika ove značajne međunarodne sesije koja je, da tako kažem, postala metafora našeg političkog otvaranja posle oktobra 2000. godine. Mislim, da ovom prilikom, pored eseja Hane Arent: "Lična odgovornost pod diktaturom", "Kolektivna odgovornost" i poznatog intervjua: "Šta ostaje? Ostaje jezik", vredi izdvojiti i priloge Dejna Vile, Ričarda Bernštajna, Jirgena Habermasa ili Julije Kristeve.
       U svakom slučaju, vrednost ovog zbornika je višestruka. Živimo u totalitarnom svetu koji je radikalna novost u odnosu na dosadašnje političke sisteme kao što su monarhija, republika ili diktatura - tako da je osnovno pitanje savremene političke teorije, u stvari, pitanje - može li totalitarizam, uopšte, biti shvaćen kao politička tvorevina, ili ovo društvo "totalnog terora" zahteva drugačiji pristup. Hana Arent će tako i u ovom intervjuu insistirati na tome da nije filozof nego delatnik ili praktičar u Aristotelovom smislu, potpuno svesna nedovoljnosti političke filozofije za "radikalnu novost totalitarizma, koji označava radikalni prekid sa prošlošću". U tom svetlu treba tumačiti i njeno prisustvo na suđenju Ajhmanu u Jerusalimu i njen ogled koji je, u stvari, izveštaj, a ne "teorijska postavka" o ovom procesu, koji je umnogome promenio savremeno shvatanje politike. Istražujući unutrašnju vezu mišljenja i zločina, Hana Arent će doći do svoje postavke ili "otkrića" o "banalnosti zla" pošto je Ajhmanovo suđenje pokazalo da ovaj "činovnik zla", zahvaljujući svojoj "nesposobnosti da misli", nije bio u stanju da sagleda ni razmere zločina. Tako je ovaj "nedostatak mišljenja" učinio ovo zlo banalnim, objašnjavajući na koji način su tzv. obični ljudi postali Hitlerovi "politički vojnici", kako na jednom mestu veli Arentova, ili "dobrovoljci u zločinu", kako se izrazio Goldhagen.
       Međutim, totalitarni teror upravo pojam političkog dovodi u pitanje. Tako je centralni problem ovog zbornika pitanje: spada li totalitarizam još u područje političkog, ili ovo društvo totalnog nasilja zahteva neku drugačiju strategiju? To koincidira sa stavom Hane Arent o granicama filozofije i njeno zalaganje za aktivan život (vita activa), delovanje a ne teoretisanje. Nije li to ona "invencija otpora", što je samo jedna od mogućnosti da se sagleda dekonstrukcija, o kojoj govori Derida. No, možda najznačajnije postignuće Hane Arent ostaje vezano za problem kolektivnog, odnosno, političkog zločina.
       Prema Arentovoj, iza ovog zločina ne stoji mišljenje koje bi omogućilo njegovu političku kvalifikaciju nego ideologija koja je, u stvari, logika koja se poziva na istoriju ili prirodu i na taj način postaje "ludačka košulja mišljenja". "Zatočenici zla" su zato zatočenici ideologije koja nije mišljenje nego njegova "ludačka košulja" u kojoj se gubi razlika između dobra i zla, zločinca i zločina, prava i pravde, politike i nasilja.