NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Držao je do reči

Ljubiša Petruševski (1939-2002)

      Lako je reći za Ljubišu Petruševskog da je bio dobar čovek, odličan oboista i sjajan profesor. Takvi, u vremenu u kojem živimo prolaze neopaženo. Čak i kada im je biografija prepuna podataka na kojima bi pozavideo svako željan satisfakcije u profesiji. Posle studija privedenih kraju kod Pjera Pjerloa u Parizu, u gradu i zemlji u kojima je drveni duvački instrument svetinja, odsvirao je sve što je za njegov instrument napisano i, ne samo ovde već i tamo gde za tako nešto treba imati petlju. Kao profesor, proslavio se preko svojih studenata, jedne oveće čete oboista rasejanih po našim orkestrima, ali i Holandiji, Nemačkoj, Americi...
       Svojim donedavnim studentima govorio je da će valjda imati sreće da i njih izvede do kraja. Nije imao sreće ni on, ni studenti. Sve bi to ostalo pod velom uobičajeno prolaznog, jer kod nas takvi ljudi jednostavno nisu u modi. Na primer, odgovorni ljudi koji drže do reči i činjenja. Prvi, a zatim i ponovni izbor za dekana Fakulteta muzičke umetnosti ipak je bio izazov da o njemu, Petruševskom, počne da se šuška i šapuće. Da li ga je politika dotakla i izlila se u mozak kao zaraza, ili nije? Nije to lako reći, ali da mu prethodna, pa ni aktuelna previranja nisu donela nešto dobro, to ostaje izvesno.
       Jedan razgovor vodili smo nedavno, pre tek nešto više od mesec dana, jer je profesora Petruševskog smrt uzimala tako brzo da pojam o vremenu izgleda nestvarno. Tada je postojalo obećanje ćutanja o stvarima koje potresaju najvišu muzičku instituciju u našoj zamlji, i o kojima je on imao nameru da govori u rane jesenje dane. O korupciji koja je prosto procvetala u prosveti, o neukim ljudima koji svoj posao niti znaju niti žele da rade, osim što im zvanje univerzitetskog profesora neobično prija, o likovima koji uslovljavaju potpis ili izlazak na kolokvijum kupovinom neke od svojih prepametnih knjiga. O prijemnim ispitima i tek minulom skandalu u vezi sa upisom na klavirsku katedru, o pitanjima vezanim za predmet psihologija u kojima dominira pitanje svih pitanja - šta je Sigmund Frojd radio 6.IX.1905. u pet po podne - zbog kojih i kakvih studenti muzike lupaju glavom o zid. Ili o pitanjima tipa: od kakvog je materijala načinjen ulaz u dvoranu Koncertgebau u Amsterdamu, zbog kojih mnogi daju diplomski ispit ali ne diplomiraju, jer ostaje nepoložena istorija muzike. O minulom takmičenju muzičke omladine i načinu na koji su naši oboisti ispali iz trke. O evaluaciji i samoevaluaciji. O nedonetom zakonu o lustraciji koji bi njega sigurno vratio na mesto profesora koje, uostalom, nije ni napuštao. Ali bi odneo bataljone direktora prevaranata, sastavljača timova za sopstveni reizbor. Kakva teška omaška zakonodavaca!
       Dekan Petruševski je govorio da čeka jesen i početak nastave da bi krenuo u klinč sa onima koji od fakulteta prave sopstveno pozorište o tuđem trošku. Zato je ova jesen bila toliko iščekivana. Ali jesen je stigla. I vest da poštovanog profesora više nema.
      
       Za Petruševskog je poslednje najvažnije u životu bilo: završetak dodatne zgrade FMU sazidane do krova, u koju bi se smestili studenti, orkestar, profesori. Ostala je kuća bez krova i poneko zbunjen u njoj.
      
       MILENA MILORADOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu