NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Rat za mirnu savest

Procesi koje hrvatsko pravosuđe danas vodi protiv ljudi osumnjičenih za likvidacije i mučenja srpskih civila polako se pretvaraju u farsu, ali u sudnice ipak stižu dokazi koji užasavaju domaću javnost

      Kad se pred kamerama državne televizije u Hrvatskoj nedavno pojavio izvesni Smiljan Reljić i u reporterski mikrofon izdeklamovao svoju verziju "hrvatsko-srpskog rata", postalo je jasno da se ruža političkih vetrova u maloj zemlji "zapadnog Dejtonlenda" ponovo okrenula. U čiju korist, još je neizvesno. Izvesna je samo činjenica da spektakularni nastup čoveka koji je, kao šef jedne od tajnih policija u Hrvatskoj obustavio istragu nad egzekutorima srpskih staraca i žena u Lici, vodi ka novom ponižavanju pravne države i njenih institucija u Hrvatskoj. Smiljan Reljić je od 1992. do 1996. godine bio šef ovdašnje "Službe za zaštitu ustavnog poretka" (SZUP), a ujedno je i glavno lice dijaloga koji je ovih dana ostavio bez daha većinu stanovnika Hrvatske.
      
       Zataškavanje
       Reč je o kaseti na kojoj je snimljen Reljićev razgovor sa Ivanom Dasovićem, bivšim načelnikom policijske uprave u Gospiću. Dasović je tom prilikom ispričao Reljiću kako je general Hrvatske vojske Mirko Norac 1991. godine u mestu Lipova Glavica kraj Gospića zahtevao "određene egzekucije", a Dasović ga je nedugo zatim video kako u grmlju ubija starice i puca u potiljak nasumce odabranim Srbima iz Gospića i okoline. Smiljan Reljić je ovaj morbidni razgovor sa Ivanom Dasovićem završio logičnim zaključkom da "rat neće trajati vječno i bit ćemo prisiljeni da o nekim stvarima progovorimo". Dok se to ne dogodi, bivši šef Službe za zaštitu ustavnog poretka preporučio je da "koliko je to moguće zataškat' - treba zataškat', jer nije u državnom interesu da se to objavi... " Da li je sada došao trenutak u kome je glavni državni interes Hrvatske razotkrivanje zločina generala Hrvatske vojske nad srpskim civilima, ženama i starcima, ne može da se tvrdi bez političkog ostatka. O tom mutnom talogu dnevne politike koji je debelo prekrio i novu vlast premijera Ivice Račana i predsednika Stjepana Mesića, svedoči i proces u Rijeci protiv glavnih osumnjičenih za zločine u Lipovoj Glavici 1991. godine, Mirka Norca, Tihomira Oreškovića i drugih, manje poznatih egzekutora, među kojima je i pominjani šef gospićke policije toga vremena Ivan Dasović.
       Javna je tajna da je sudija Ika Šarić koja vodi ovaj proces izložena pretnjama Norčevih istomišljenika i da svoj posao radi pod posebnom policijskom zaštitom, a zbog dodatne samozaštite, dodeljen joj je i pištolj. Tu su, naravno, i suptilnije vrste pritiska. Jednu čine branitelji osumnjičenih za najgroznije ratne zločine koji smatraju da je sudija nekompetentan zbog različitih političkih uverenja, a tvrde i da Ika Šarić ne veruje u dostojanstvo Mirka Norca. Činjenice, međutim, govore da je sudija riječkog suda bila užasnuta čitajući zapisnike i izjave svedoka o onome što se te jeseni događalo u Gospiću, pa je otad odustala čak i od sudske etikete. U njenoj sudnici nema ni gospode, ni generala. Svakom se obraća isključivo prezimenom, a kad se neko od osumnjičenih time nađe pogođen, kratko ga upozori izjavama tipa "Sjednite i šutite, Norac!" Domaća javnost s razlogom je zbunjena ovakvim ponašanjem. Mirko Norac je počasni građanin gotovo svih gradova srednje Dalmacije i Dalmatinske Zagore, njegova zaručnica donedavno je vodila glavni dnevnik državne televizije i puna suza čitala vesti o neizvesnoj sudbini svog odabranika koji se tih dana još skrivao od domaće policije i pravosuđa. Svi tabloidi u Hrvatskoj kasnije su doneli sliku i vest da se zaručnički par u suzama pozdravljao u riječkom pritvoru, posle neuspelog, zajedničkog bega pred poternicom domaće pravne države. Samo neprijatelji Hrvatske tada su mogli da tvrde da je reč o cinizmu i bahatom falsifikatu nedavne prošlosti. Ostali su iskreno saosećali da dramom mladog para čiju je srećnu budućnost prekinula brutalna neokomunistička vlast.
      
       Premeštanje
       A onda su na scenu stupili izvesni Smiljan Reljić i Ivan Dasović pa je u sudnici riječkog suda, kao i u čitavoj Hrvatskoj moglo da se čuje kako mladi general Mirko Norac pre jedanaest godina u Gospiću govori svojim kompanjonima: "Mi u ime Vlade Republike Hrvatske moramo izvršiti određene, ha, kako bih rekao, egzekucije, ili šta ja znam, nad određenim ljudima." Vlada na koju se pozivao Mirko Norac bila je Vlada nacionalnog jedinstva ili narodnog spasa osnovana zbog odbrane Hrvatske u ratu protiv JNA. Ivan Dasović danas, naravno, tvrdi kako je on, za razliku od svih ostalih koji su pucali u ljude, u tom trenutku pucao u vazduh, a Smiljan Reljić tvrdi da Dasoviću nikada nije rekao da te stvari, u interesu hrvatske države, treba zataškati... Pozadina ove prividne zabune vodi, kao što je u domaćim prilikama već uobičajeno, do rata različitih obaveštajnih i protivobaveštajnih službi u Hrvatskoj, njihovih frakcija i "agenata-disidenata". Smiljan Reljić danas se izdaje upravo za takvoga. Štiti ga, navodno, niko drugo nego Josip Manolić, provereni šef tajnih policija u Hrvatskoj i u Tuđmanovo doba i pre njega, a ujedno i nekadašnji intimus predsednika Stjepana Mesića s kojim se udružio u proleće 1994. godine i osudio hrvatske teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini. Mesić je, kažu, od tog političkog soliranja profitirao javno i postao novi predsednik države posle Tuđmanove smrti, dok je Manolić profitirao tajno. Uvek miran i staložen, upravo očinski raspoložen prema svima koji s njim kontaktiraju, Josip Manolić danas je daleko od pojma koji je podrazumevao njegov nekadašnji policijski nadimak - "Krvavi Joža". Kroz sudnicu sudije Ike Šarić prošli su i mnogi drugi poznati domaći obaveštajci, od Josipa Perkovića koji je u obaveštajnim poslovima bio "siva eminencija" pokojnog ministra rata Gojka Šuška do izvesnog Franje Tureka koji je danas šef Protivobaveštajne agencije (POA) koja je sudu u Rijeci koji istražuje egzekucije srpskih civila u Gospiću i dostavila kasetu s razgovorom Smiljana Reljića i Ivana Dasovića. Naravno, i Turek i Perković tvrde da o likvidacijama Srba ni tada ni kasnije nisu znali apsolutno ništa.
       Kako se u Hrvatskoj već izvesno održava i niz drugih procesa koji treba da razjasne okolnosti pod kojima su stradali srpski civili u proteklih desetak godina, izuzetno se teško oteti dojmu da su svi zapravo znali sve. Jedan od najužasnijih primera je likvidacija meštana sela Paulin Dvor u blizini Osijeka čiji su leševi zatim izvađeni iz zemlje i u hladnjačama prebačeni u okolicu Gospića. Imena koja se pominju u vezi sa ovim "krvavim transportom" sve su, samo ne nepoznata. Jedno pripada bivšem slavonskom županu Branimiru Glavašu, a drugo bivšem šefu svih tajnih službi u Hrvatskoj, sinu pokojnog predsednika, dr Miroslavu Tuđmanu. Logika ove grozote nad kojom su se građani Hrvatske uglavnom zgražali na primerima "transporta" albanskih leševa s Kosova u neka druga mesta u Srbiji, bila je vođena pragmatikom trenutka. Pošto su svi kreatori etničkog čišćenja i ad hoc egzekucija srpskih civila znali da "rat neće trajati zauvijek", znalo se da će okolina Gospića kad-tad postati izvor novih sukoba među Hrvatima i novih nevolja sa međunarodnom zajednicom. Ako se međunarodni eksperti i domaći sudovi već koncentrišu na Gospić, praktičnije je da se tamo prenesu i ljudski ostaci sa drugih stratišta u Hrvatskoj.
      
       Ožiljci
       Ovome treba dodati i farsu koja se ovih dana vodi na splitskom sudu, a trebalo bi da otkrije krivce za zlostavljanja srpskih civila u nekadašnoj JNA pomorskoj bazi "Lora". Sudija koji vodi proces ne samo da je potpuno nekompetentan, nego sve osumnjičene pušta iz pritvora upravo u trenutku kad protiv njih stižu novi dokazi i novi svedoci. Kad je odluka o puštanju iz pritvora ukinuta, pred sudiju se vratilo manje osumnjičenih nego što ih je bilo kad su mu iskreno zaželeli da se dobro odmori preko leta... Za nekoliko dana u Split inače stiže i četrnaest svedoka iz Jugoslavije, a sudija koji vodi proces je za njihovo ispitivanje predvideo svega tri dana. Moguće dezavuisanje njihovih izjava može da se nasluti i iz činjenice da je sud u Splitu odlučio da angažuje i prevodioca sa srpskog na hrvatski jezik. Pošto je u domaćim okvirima većina stanovništva mentalno rođena pre dvanaest godina, poligloti koji vladaju i hrvatskim i srpskim jezikom izuzetno su retki, pa će i potraga za njima potrajati... Pred zagrebačkim sudom istovremeno se istražuje odgovornost zloglasne "Merčepove grupe" za zločine u Pakračkoj poljani. Lica koja su bestijalno ubijala, ali su u HDZ-ovo doba puštena zbog nedostatka dokaza, danas pričaju potresnu priču. Istina je da su ubili zagrebačku porodicu Zec, ali, bože moj, bio je rat, a neki od njih su i danas zaposleni u Hrvatskoj vojsci. Siniša Rimac je, recimo, vlasnik osam ordena za čast i hrabrost kojima ga je odlikovao pokojni Franjo Tuđman. Drugi egzekutor porodice Zec i drugih Srba koji su nestali pod Pakračkom poljanom, Igor Mikola, nema posla, pa živi od tatine penzije... Treći član "odreda za likvidaciju" Munib Suljić zapravo je ugostitelj i zbog poslova u vezi sa restoranom u Novigradu u Istri uglavnom i ne stiže da se pojavi pred sudom. Zloglasni Miro Bajramović koji je pre pet godina priznao da je vlastitom rukom pobio na stotine ljudi, netragom je nestao... Baš poput generala Ante Gotovine i mnogih drugih, manje poznatih, ali i manje slavljenih veterana hrvatsko-srpskog rata. Neki od njih su već mrtvi, a to je sreća ne samo za njih, nego i za savest nacije. Drugi su izbačeni iz đačkih udžbenika, jer "povijest o njima još nije rekla zadnju riječ". Treći su u begu, četvrti u Hagu ili u domaćim zatvorima. Petih nema, osim ako se taj redni broj ne odnosi na već ozloglašenu "petu kolonu" koja je "hrvatske vitezove" preko noći pretvorila u ratne zločince. Dežurni pastiri hrvatskih katolika ne znaju kako da izađu na kraj sa ovom strašnom dilemom i raskolom savesti. Srećom, crkva je stara i mudra institucija i odavno je našla rešenja za "sitne neprijatnosti" ove vrste. Ko ne želi da veruje u domaće varijante doktora Džekila i gospodina Hajda, trebaće mnogo jaču terapiju od "nedjeljnih propovijedi" na kojima se ispod svake moralne cene prodaju sumnjivi politički balsami za negovanje "ožiljaka na duši" prosečnog Hrvata.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu