"Ruke" - Darko Rundek (Metropolis Records)

      Otkako se bivša Jugoslavija raspala, a sa njom i zajednički kulturni prostor, u gomili novonastalih duhovnih provincija mnogi umetnici su se udavili. Posebno je to bio slučaj sa pop rok muzičkom scenom, ali Darko Rundek, čovek broj jedan nekadašnje zagrebačke grupe "Haustor", jedan je od nevelikog broja onih koji su uspeli da se izdignu ne samo iznad balkanske čamotinje, već i da se s punim pravom nazivaju evropskim stvaraocima.
       Artistički usmeren, teatričan kakvim ga je priroda stvorila, on još od svog prvog solo albuma "Apokalipso" pokazuje da svakodnevica ne mora da se opevava samo narodnjačkim ljubavnim vapajima, poluinteligentnim dens doskočicama ili, pak, prevaziđenim konceptom rokenrolskog veličanja lične slobode. Da ne govorimo o slavljenju naciona ili izvitoperenoj religijskoj utehi kroz muzička obraćanja svim svetima, bilo koji muzički žanr da je u pitanju.
       Svega toga nema u ostvarenju "Ruke", Rundekovoj trećoj solo ploči, ako se tako može zvati nešto što je nastalo kao rezultat saradnje petnaestak ljudi, francuskih i hrvatskih muzičara.
       U pitanju je veoma lična, ali komunikativna zbirka mentalnih slika, nastala kao reminiscencija na prikupljena životna iskustva. Svakodnevne emocije Rundek ubacuje u pomalo nesvakidašnje situacije, stavljajući na ispit njihovu izdržljivost pod "pojačanim opterećenjem".
       Naizgled banalni stihovi, upotrebljeni su širom sveta mirijadama puta. "Po tko zna koji put u životu u svojoj ludoj glavi gledaš istu sliku...", "Kad prođem starim kvartom...", "Tražio sam u dubini mora... tamna oka dva...", "Duboka je noć i kiša tiho pada..." No, pesnik sve te detalje artikuliše u neodoljivu celinu neočekivanih kontrasta, otmene nostalgije, vodviljskog izražavanja, gospodskog derta, te dečije neposrednosti zbog koje mislite da biste sa njim do sutra pričali kao stari prijatelji, već prilikom prvog susreta. Autor se kao pajaco smehom opire onom što ga "žulja", jasno potcrtavajući ironijom i podsmehom, umesto tugovanke. "Kako je samo lako nestala/Stara slika stvari/Ova boja nije moja/Ja drugoj tajnu znam", veli Darko Rundek u numeri "Kuba", da bi na istom mestu malo kasnije pomalo eskapistički izjavio - "Kupit ću si trubu, otići na Kubu" gde "nitko kruha gladan nije i nema demokracije".
       Muzički amalgam, nastao na instrumentima poput rokenrolskih (gitara, bubanj i bas), klasičnih gudačkih i duvačkih, ali i raznih tradicionalnih instrumenata (tarabuka, daf, đembe, rik, gitak), uz upotrebu orgulja, harmonike, melodike, odaje sliku nekakvog zvučnog Vavilona, od tanga i ostalih latino ritmova, do čisto balkanskih sazvučja - i istočnije. Sve ovo začinjeno je ličnom Rundekovom harizmom, prepoznatljivom još iz doba novog talasa.
       Zato će "Ruke" mnogima biti svojevrsni životni soundtrack ove jeseni, izdanje koje autora svrstava u grupu od nekoliko desetina svetskih umetnika prepoznatljivog, pitkog senzibiliteta, poput Toma Vejtsa, Lua Rida, Nika Kejva, Leonarda Koena i čitave plejade nešto mlađih istomišljenika.
      
       DAMIR JELISAVČIĆ