NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Fini ljudi i bebisiterke

"Trafikovane žene", najunosnija roba organizovanog kriminala, za razliku od oružja i droge, mogu se preprodavati nebrojeno puta

      U Jugoslaviju su stizale početkom devedesetih kada je domaći standard bio na daleko višem nivou i kad je, recimo, Beograd za mnoge od njih predstavljao poslednju destinaciju. Rat i beda su učinili svoje i SRJ je u međuvremenu postala samo jedna od tačaka privremene destinacije na kojoj se žene izvesno vreme raubuju, a potom preprodaju za 500 do 1500 evra.
       U Holandiji, jednoj od glavnih destinacija trgovine belim robljem u Evropi, za deset puta povećao se broj žrtava koje su potražile pomoć od Fondacije protiv trgovine ženama. Tako postaje jasno koliko se ovaj oblik kriminala raširio. Podaci iz 1997. dokazuju da su čak dve trećine žena koje su potražile pomoć od fondacije iz postkomunističkih zemalja.
       Priče o tome kako su stigle uglavnom su slične, a nažalost slično je i ono što se dešavalo kasnije.
       "Javila sam se na oglas za čuvanje dece u Italiji. Otišla sam u advokatsku kancelariju, upoznala porodicu, tu je bila i žena koja mi je ulivala poverenje. Razgovarali smo nekoliko puta, saopštili su mi da su se odlučili za mene i rekli da predam svoja lična dokumenta njihovom advokatu da bi mi sredio papire. Javili su mi dan polaska, došla sam i zatekla još mnogo devojaka u kombiju. To mi je izgledalo sumnjivo, ali advokat mi je objasnio da on radi za mnoge porodice i da su to sve devojke za koje se neko odlučio. Svi naši papiri bili su kod njega. Ušle smo u kombi i ne znam kako smo prešli granicu.
      
       Oglas
       Našla sam se u Leskovcu, u jednoj sobi. Noću sam morala da izvodim striptiz, a posle toga da primam klijente. Dobijala sam stravične batine svaki put kada bih pokušala da odbijem. Čitavog dana sam bila zaključana u sobi, tu su mi donosili hranu, nisam imala novca ni za odeću. Rekli su mi da moram da otplatim dug gazdi za troškove dolaska i smeštaja. Dug se samo uvećavao. Jednom nedeljno su me izvodili u šetnju, u pratnji dvojice telohranitelja. Uspela sam da pobegnem i da stignem do neke policijske stanice. Objasnila sam jednom policajcu o čemu se radi, on mi je saopštio da će uskoro stići kola i da će me prebaciti u Niš da dam izjavu. Kola su stigla ali u njima su bili ljudi koji su me vratili u kuću iz koje sam pobegla. Dobila sam strašne batine, ali sam bila sigurna da ću pobeći opet. Sledeći put kada mi se ukazala prilika, stopirala sam do Beograda i tek sam se tu prijavila", priča jedna od tri Rumunke odbegle iz leskovačkog bordela.
       Nijedna od njih nije želela da se bavi prostitucijom. Pošle su iz zemlje u kojoj se za čuvanje dece dobijalo najviše 20 evra da bi taj isti posao obavljale za nekoliko stotina evra. Završile su gde su završile i hiljade Moldavki, Ruskinja, Ukrajinki, Bugarki. (Procenjuje se da Bugarki ima oko 10 000.) Među njima ima i onih koje su svesno želele da se bave prostitucijom, ali da to traje nekoliko meseci ili godinu dana i da u tom roku zarade novac kojim bi pomogle porodicama. Nisu ga zaradile.
       Uvek kada se govori o "trafikovanim ženama" postoji uverenje da su neobrazovane i primitivne i da ih je bilo lako namamiti. Statistički podaci pokazuju drugačije. Međunarodna organizacija za migraciju iz Skoplja je utvrdila da ih je sa osnovnom školom 28 odsto, sa srednjom 51, ali ni broj onih sa fakultetskim obrazovanjem nije zanemarljiv. Te žene govore strane jezike i želele su da svoje obrazovanje unovče u nekoj zemlji zapadne Evrope.
       "Nisu to glupe i naivne žene, već žene koje se nalaze u nevolji. Trgovci to znaju veoma dobro da iskoriste, jer su žene u teškoj situaciji manje oprezne i manje u stanju da uoče opasnost. Razlozi za to mogu biti ekonomski, ali je primećeno mnogo žrtava nasilja u porodici i žrtava seksualnog nasilja zbog kog se one osećaju odbačene od društva. Takođe su izbeglice pogodne žrtve. A primećeno je i među Romkinjama da same porodice iniciraju trgovinu. Namamljivači koji dolaze u neposredan kontakt sa ženama ne izgledaju kao mafijaši. Obično su to fini ljudi, ponekad prijatelji ili rođaci, a ponekad čak i roditelji. U istočnoj Evropi su roditelji prodavali ćerke zbog ekonomske situacije u kojoj su se našli", kaže za NIN dr Vesna Nikolić-Ristanović iz Viktimološkog društva iz Beograda.
      
       Domaće robinje
       O trgovini ženama iz Srbije za sada se veoma malo zna. Iz zapadnih zemalja stižu podaci da ih ima u znatno manjem broju nego Mađarica ili Bugarki. Do preciznije statistike je nemoguće doći jer ih vode kao "žene iz bivše Jugoslavije".
       "Teško je reći koliko je to rasprostranjena pojava. Postoje neki podaci Međunarodne organizacije za migracije i organizacija koje pružaju pomoć, ali oni nisu egzaktni. Ne postoje zvanični podaci od policije koliko je otkriveno 'trafikera', mada su racije učestale. Znamo broj privedenih lica, ali iz njega se ne može zaključiti koliko je 'trafikovanih žena'. Srbija je zemlja koja sada predstavlja uglavnom privremenu destinaciju za žene iz istočne Evrope koje se prodaju u zapadno
       evropske zemlje. I naše žene su žrtve, ali je to još na nivou pojedinačnih slučajeva i o tome smo dobili informaciju od organizacija koje pružaju pomoć u zapadnoj Evropi", kaže Vesna Nikolić.
       Ipak, ne bi se moglo reći da je pojava trgovine ljudima zanemarljiva u SRJ. Na inicijativu Saveznog ministarstva unutrašnjih poslova u Beogradu i Podgorici su otvorena skloništa za žene žrtve. U Beogradu je rad u skloništu poveren nevladinoj organizaciji Savetovalištu protiv nasilja u porodici. "Većina tih žena je i doživela nasilje u porodici, pre nego što se upustila u rizik traženja posla preko nesigurnih oglasa. U jednoj normalnoj porodici, ma koliko bila siromašna, devojke se teško odlučuju za odlazak", kaže Vesna Stanojević, koordinator u Savetovalištu i skloništu. Od februara do danas u skloništu je bilo 37 žena, većinom Moldavki. Šest ih je iz Srbije!
       Strankinje u skloništu provode 15 dana ili onoliko koliko je potrebno da im se obezbede papiri za povratak kući. Većina se rado vraća. Naše devojke zadržavaju se mnogo duže i teško prihvataju povratak u svoje porodice. "Za to ima više razloga", objašnjava Stanojević, "od relativno dobrih uslova u skloništu (televizori, kompjuteri, kursevi za stručno usavršavanje), zaštite koju obezbeđuje savezna policija, činjenice da se nalazi na tajnoj adresi koja se menja (iako devojke potpisuju da po izlasku nikada neće otkriti lokalitet) i da su zaštićene od eventualne odmazde onih koji su ih doveli u situaciju da postanu belo roblje, do toga da ih po povratku kući očekuje satanizacija za ono što im se dogodilo jer ih društvo mahom identifikuje kao prostitutke."
      
       Prevare
       Kako one dolaze u ovu situaciju? Najčešće preko oglasa, pre svega onih koji idu na mobilne telefone ili kroz neformalne kontakte, uglavnom u seoskim sredinama, gde se ženama nudi posao.
       Nevladina organizacija "Astra" je zbog toga pokrenula veliku akciju od video-spota (nažalost, mali je broj televizija koje pristaju da ga prikazuju kao humanitarni a ne komercijalni spot) do direktnog kontakta po školama u kome se devojkama objašnjava šta sve može da stoji iza jednog oglasa u kome se, na primer, traži medicinska sestra za negu nepokretnog bolesnika. Jedna od oblasti u kojima "Astra" pruža usluge je provera oglasa.
       "Devojke vide neki oglas, jave se, nešto im se učini sumnjivo i pozovu nas da proverimo. Ukoliko se više devojaka javi i ukaže nam na isti oglas tada informaciju prosleđujemo policiji, sa kojom imamo veoma dobru saradnju i tada to proveravaju oni. U 99, da ne kažem 100 odsto slučajeva pokazalo se da su oglasi bili lažni", kaže Sandra Ljubinković, aktivistkinja "Astre". "Problem je što naše devojke mnogo toga znaju, ali veruju svojim porodicama, a pokazalo se da namere porodice nisu uvek bile dobre", dodaje Jelena Đorđević, takođe iz "Astre".
       O namerama porodice da hoće, a neće, najbolje bi mogla da govori Romkinja koja se pred sudijom za prekršaje našla u osmom mesecu trudnoće, koju je porodica prodala i koja je sa svojih 17 godina doživela čak šest preprodaja.
       Ipak, u većini slučajeva devojke su same stigle do "posla". "Tri naše devojke iz skloništa radile su u kafićima. Dobile su ponudu da idu u Crnu Goru i da taj isti posao rade samo za veće pare. Otišle su, posla nije bilo, ali im je ponuđeno da odu u Prizren. Završile su zarobljene u javnoj kući. Tek kada su uspele da obaveste policiju, izvršena je racija i oslobodila ih", kaže Vesna Stanojević i dodaje da se u skloništu nalaze i devojke koje su se javile na oglas u kome se traže frizeri i stigle sa kompletnim frizerskim alatom.
       Većina od njih je želela u zapadnu Evropu, ali tamo se ne stiže direktno. Obično se eksploatišu kao prostitutke u RS, Crnoj Gori ili Makedoniji, a onda se prodaju u Italiji, ili preko Hrvatske idu u Austriju ili Nemačku. Postoji i kanal za Grčku i Tursku. Većina njih nije u prilici da prijave šta im se dešava. Međutim, ima i onih koje su šetale ulicama a nisu se obratile za pomoć.
       "Dolaze ljudi i kažu mi za neku devojku da su je viđali u parku ili na ulici i da je bila u prilici da prijavi da je htela. To nije tako jednostavno. One su uplašene, rade u malim sredinama u kojima su njihovi klijenti često ljudi iz policije ili na položajima, a gazda se nameće kao lokalni moćnik kome niko ništa ne može. Stalno im se pominju devojke koje su pokušale da prijave i koje je pojeo mrak", objašnjava Vesna Stanojević.
       Njihov strah ne popušta ni onda kada su oslobođene. Većina odbija da svedoči protiv onih koji su ih doveli u takav položaj. Tri Moldavke iz skloništa su pristale, ali to se nije pokazalo kao lepo iskustvo. Bile su izmaltretirane od strane advokata okrivljenog, sputane jezičkom barijerom i izložene novom maltretiranju koje ih je podsećalo na ono što su doživele. Devojkama iz Srbije ne pada na pamet da svedoče, jer one ne mogu da odu u Moldaviju, ostaju tu gde jesu i gde uvek do njih ili njihovih porodica može doći neko iz lanca trgovine.
      
       Zakon
       Zbog takvih problema, ali i onih daleko većih koji prate trgovinu ljudima, nameće se pitanje zakonske regulative koja bi morala da podrazumeva dve osnovne stvari: obezbeđivanje krivičnog gonjenja i kazne za sve one koji učestvuju u lancu trgovine i drugo, zaštitu žrtve.
       "Kada je u pitanju naše zakonodavstvo, problem je što u Zakonu nemamo krivično delo 'trgovina ljudskim bićima'", a to je osnovni zakon da bi se moglo obezbediti krivično gonjenje počinioca. Postoje neka krivična dela kao što je podvođenje i prevoz lica u ropskom odnosu koja se sada privremeno koriste za kažnjavanje, ali nemamo pravu sliku koliko. Međutim, ta krivična dela ne pokrivaju sve oblike trgovine ljudskim bićima. Zbog toga smo mi predložili uvođenje krivičnog dela 'trgovina ljudskim bićima', pošto je u nacrt krivičnog zakona SRJ ušlo 'trgovina ljudima'. Sam termin nije bitan, ali predlog koji je ušao u nacrt po nama ima manjkavosti", kaže Vesna Nikolić.
       Ono na čemu Viktimološko društvo insistira su veće kazne kada su žrtve deca, do 18 godina, jer se prema Konvenciji o pravima deteta smatra da granica nije 14 već 18 godina. Takođe insistira se na većim kaznama kada je u pitanju otmica, jer nije redak slučaj da žene nisu namamljene putem oglasa već kidnapovane na ulici. I naravno insistira se na najvećim kaznama kada su nastupile teške posledice po žrtvu i kada ishod može biti smrt. Raspon kazne bio bi od tri do 40 godina (najviše). Da bi suđenje moglo da se obavi potrebna je zaštita svedoka, ali i izmena Zakona o strancima.
       "Nemoguće je osuditi učinioce ovog dela ako nemate izjavu žrtve i zato je obavezno obezbediti prisustvo žrtve. To znači da ona ne može biti kažnjena ni po osnovu ilegalnog boravka (neke imaju i legalan) zbog čega se češće kažnjavaju, ni zbog prostitucije. Naš predlog je bio da prostitucija ne bude prekršaj, ali posle konsultacija sa stručnjacima ispostavilo se da, bar na teritoriji Beograda, policiji pomaže ta okolnost što mogu da kažnjavaju žene. Kada idu u racije oni ih uhapse, u prekršajnom postupku oslobode, ali ih odatle šalju u skloništa. To je jedini način da se dođe do njih i da im se pruži zaštita. Zbog toga nismo insistirali na tom predlogu. Međutim, to bi trebalo na neki način da uđe u zakon, jer to pravilo važi za Beograd, a kada smo otišli u unutrašnjost videli smo drugačiju situaciju. Predvideli smo izmenu Zakona o strancima, jer ako se desi da žrtva trgovine bude kažnjena, onda je neophodno da se obezbedi njen privremeni boravak, da se ne deportuje odmah, već da provede najmanje 45 dana ili da joj se boravak produži zbog krivičnog postupka. Za to vreme žena bi bila u skloništu gde bi mogla da se povrati i fizički i psihički i odluči da li će svedočiti", kaže Vesna Nikolić.
       Razgovara se i o drugim zaštitama svedoka po uzoru na zapadne zemlje: ispitivanje van suda, u prisustvu stručnjaka, svedočenje na sudu putem video-linka ili takav položaj žrtve da ne vidi direktno onoga ko je vršio zločine nad njom.
       Koliko bi sve to bilo delotvorno ostaje da se vidi, međutim i u "Astri" i u skloništu postoje određene rezerve. Žrtve su u veoma teškom psihičkom stanju, njihovo lečenje može da traje godinama i primenjuje se isti tretman kao nad žrtvama silovanja. "Neke od njih stalno plaču, a neke su, opet, srećne što su oslobođene i čvrsto rešene da im se tako nešto nikada ne ponovi". Nažalost, ima i onih za koje verujem da bi im se to ponovo moglo desiti", kaže Vesna Stanojević.
       Zakon o organizovanom kriminalu za sada štiti žrtve, ali njime nije obuhvaćena zaštita, recimo, žrtava porodice. Drugi zakon koji još uvek nije donet, a koji bi trebalo da uđe u skupštinsku proceduru na saveznom nivou, čeka rasplet u vezi sa Ustavnom poveljom. Postoji mogućnost da čitav posao bude uzaludan i da se odustane od zakona na nivou Jugoslavije, jer će sve biti prebačeno na republičke nivoe.
      
       SANDRA PETRUŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu