NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Deset na jednoga

Svakog dana se emituju vrlo mračne slike o stanju u Srbiji. Dobra je činjenica da smo mi sada u vladi rekli - stanite. Mi se dve godine trudimo da objasnimo svetu da je imao pogrešnu sliku o nama i da slika o nama kao jednoj mračnoj mrlji na balkanskoj karti, da je to bila ta propaganda naših neprijatelja i naše nesposobnosti da svoje interese objasnimo. Mi sada pokazujemo to drugo, takvo lice Srbije, koje je pravo lice Srbije... Pošto mi znamo da su imidž i rejting jako važni elementi kredibiliteta i finansijskog, i istorijskog i političkog, naravno da smo se dve godine trudili da taj imidž ulepšamo i popravimo da bi naš kredibilitet bio podignut na svim drugim poljima - kao zemlje za investiranje, kao partnera u nekim regionalnim ugovorima i kao partnera za neku međunarodnu politiku i sada se odjednom to ruši. To se ne ruši nekom kampanjom sa strane, nego se ruši kampanjom iznutra

      Dođe takozvana jesen, to jest stalo padati žuto lišće itd. Vreme za izbore! U Srbiji se izbori održavaju, obično, u jesen, a zašto je to tako, pitanje je za proroke. Ova predsednička kampanja, a nas to zanima, obiluje napadima na Vladu Srbije i premijera Zorana Đinđića, što u svetu nije baš uobičajeno. Tamo kandidati govore o sebi, malo diraju konkurente, ali o onome što njima ne pripada, ćute. Zato je Srbija bila i ostala velika tajna (ne zna dan šta nosi noć). Razgovaramo sa premijerom Srbije Zoranom Đinđićem.
      
       Da li ste očekivali da će vaše ime prečesto biti tema predsedničke kampanje, pošto ste reagovali spremno i brzo?
       - Naravno. Delimično zbog ove predsedničke kampanje kad je na samom početku postalo jasno da je to kampanja protiv Vlade Republike Srbije, a ne protiv drugih predsedničkih kandidata, a pogotovu ne za neki program pojedinačnog predsedničkog kandidata. U prvom trenutku to nije delovalo toliko zabrinjavajuće, jer svaki rad je podložan kritici. Ali, posle izvesnog vremena, ta negativna kampanja ide vrlo široko i postepeno se kroz nju stvara slika Srbije kao jedne jako loše zemlje.
       Naravno, vlada je odgovorna za to u tumačenju tih ljudi. Vlada je kriva što je to tako, ali je to onda tako. I ako jedan ozbiljan predsednički kandidat kaže - Srbija je balkanska Kolumbija - već u svom nastupu kada objavljuje svoju kandidaturu, kaže dve velike stvari: jedna je da je Srbija balkanska Kolumbija, da je mafija zavladala, da se vrši rasprodaja i da je tu potrebno uvesti vanredne mere da bi se to stanje suzbilo. Onda neko ko sa strane to gleda i razmišlja da li da uđe u tu zemlju i da li da investira u tu zemlju, naravno da će biti uplašen, naravno da će biti šokiran i naravno da mu to neće pasti ni na pamet.
      
       Neće želeti ni da vidi tu zemlju, kao turista...
       - Naravno da mu ni to neće pasti na pamet. To onda nije samo omaška, nego je to sistem. Svakog dana se emituju vrlo mračne slike o stanju u Srbiji. Dobra je činjenica da smo mi sada u vladi rekli - stanite. Mi se dve godine trudimo da objasnimo svetu da je imao pogrešnu sliku o nama i da slika o nama kao jednoj mračnoj mrlji na balkanskoj karti, da je to bila ta propaganda naših neprijatelja i naše nesposobnosti da svoje interese objasnimo. Mi sada pokazujemo to drugo, takvo lice Srbije, koje je pravo lice Srbije...
       Pošto mi znamo da su imidž i rejting jako važni elementi kredibiliteta i finansijskog, i istorijskog i političkog, naravno da smo se dve godine trudili da taj imidž ulepšamo i popravimo da bi naš kredibilitet bio podignut na svim drugim poljima - kao zemlje za investiranje, kao partnera u nekim regionalnim ugovorima i kao partnera za neku međunarodnu politiku i sada se odjednom to ruši. To se ne ruši nekom kampanjom sa strane, nego se ruši kampanjom iznutra.
      
       To traži nogu, za saplitanje, za podmetanje?
       - Ne samo nogu. I da je to samo jedan kandidat, pa da kažemo - hajde, on ima malo čudan pristup, nego su to praktično skoro svi kandidati.
       Onda smo rekli - hajde da se suprotstavimo tome, a da se ipak ne založimo za nekog pojedinačnog kandidata ili protiv nekoga i da radimo odgovorno svaki dan, da ne ispadne sada da kao vlada ulazimo u polemiku sa pojedinim kandidatima. Moja ideja je bila da iskoristimo tu kampanju za predsedničke izbore koja podiže zainteresovanost ljudi za politiku, da iskoristimo i objasnimo ljudima šta su sve oni kao građani za ovih godinu i po dana uradili, sa zaključkom da oni kao građani imaju razlog da to kritikuju. Nezavisno od vlade, nezavisno od pojedinačne simpatije ili antipatije prema nekome, narod u ovoj zemlji ima razloga da bude ponosan na to što je u ovoj zemlji urađeno za godinu i po dana. Većim delom je to urađeno parama i trudom tog naroda.
       Manjim delom je to urađeno nekim dotacijama, nekim sponzorstvima, koja su bila značajna, ali su uglavnom išla za struju, za lekove, za humanitarnu pomoć. Ali, nije išlo za ekonomiju i bankarstvo, ni za penzije ni dečije dodatke, sve ono što je u ovih godinu i po dana isplaćeno i što je praktično počelo normalno da funkcioniše. Tako je stvorena ova ideja.
      
       Da li je vlada uspela da narodu objasni svoje ciljeve, pogotovo našem narodu, koji rado neguje stereotipno mišljenje?
       - Mislim da postoji jedan nedostatak u komuniciranju vlade sa narodom oko ciljeva i pravaca kretanja. Jedan veliki broj ljudi tešku sadašnju situaciju doživljava kao jedno trajno stanje i čak je razočaran, jer nije očekivao tako loše stanje. Ali, doživljava kao jednu etapu, jednu uzbrdicu na putu koji ima i nizbrdice i uzbrdice, a sad smo trenutno na jednoj uzbrdici i teško nam je, jer je motor jako napregnut. Ali, ako izguramo još godinu dana ili dve godine, onda ćemo biti na nizbrdici, pa ćemo biti na nekoj ravnici, pa ćemo opet doći na neku uzbrdicu za pet, šest, sedam godina, kada treba da ispunimo kriterijume za Evropsku uniju, pa ćemo opet morati da se napregnemo. Sve se to gleda kao jedno statično stanje i kaže - nemam dovoljno para, ne mogu da kupim ono što mi treba i nezadovoljan sam.
       Međutim, čovek ne vidi da je to jedna mala etapa na jednom ispravnom dugom putu koji nas prvi put u istoriji vodi ka jednom idealnom cilju. To je, biti u ligi uspešnih evropskih naroda i biti punopravan član, ne zato što Tito ucenjuje Istok i Zapad, pa dobije kredite, ne zato što se troše pare koje nisu zarađene, niti zato što se uzimaju krediti da bi se vratili dugovi, nego zato što naše društvo postaje efikasno, postaje moderno i time mi postajemo partner najrazvijenijim zemljama.
       To je taj cilj koji mi možemo da ostvarimo i možda u dvesta godina naše novije istorije mi smo prva generacija koja realno može da ga ostvari. Ne samo što smo mi naročito vredni i sposobni, nego zato što je Evropa na strani tog postojanja.
       Prvi put je Evropa zainteresovana, prvi put je Evropa jedinstvena, znači, nema sukoba Francuska-Nemačka, nema sukoba Engleska-Rusija, nema velikih sila koje se sukobljavaju oko Balkana. Rusija, koja je stalno u nekom pokušaju da uđe u Evropu i naizmenično Engleska, Francuska, Nemačka, koje to sprečavaju. Imamo jednu jedinstvenu Evropu koja kaže - želimo jedan pojas bezbednosti i sada želimo sve što je evropski kontinent da uđe u taj pojas. Pre svega, želimo da taj Balkan bude jedan deo Evrope zbog nas kao Evrope, a ne zbog njih.
       Ne želimo da imamo na svojim granicama drogu, šverc, trgovinu ljudima, trgovinu oružjem, kriminal.
      
       Da imamo Kolumbiju?
       - Tako je. Zbog toga su se stekle okolnosti da smo mi generacija koja može taj istorijski zadatak da obavi. Ako govorimo o tome šta je ovaj narod uradio za godinu i po dana, uradio je impresivne stvari.
       Najpre, namesto jednog košmara, koji se sastojao u tome da se nije znala cena i realna vrednost ničega, nego su proizvodi administrativnim odlukama prodavani, i to ispod svoje ekonomske cene da bi se kupovao socijalni mir. Pošto se nikome nije isplatilo da po toj ceni proizvodi, jer je to bilo ispod cene proizvodnje, praktično nije bilo realnih poslova, nego su bila fiktivna radna mesta, sve se to finansiralo štampanjem novca i trošenjem nacionalne supstance. Znači, infrastrukture, krađom štednje, tako da smo mi zapravo bili narod koji je trošio svoju budućnost da bi skrpio neku svakodnevicu koja je bila bez perspektive.
       Umesto toga, mi sada imamo jednu realnu tržišnu ekonomiju. Do 5. oktobra 2000. sedamdeset odsto cena bilo je administrativno kontrolisano. Danas nije skoro nijedna, a naročito nisu cene robe široke potrošnje.
       Za godinu i po dana smo uspostavili tržišnu ekonomiju, za šta je drugim zemljama u tranziciji trebalo tri, četiri ili pet godina da se to uradi.
       Sredili smo finansijski sektor i bankarski sektor i danas nema nezdravih banaka. Znači, nema državnih banaka koje daju političke kredite firmama, za koje znaju da ih neće vratiti.
      
       Bivši režim je sve "vraćao" kroz inflaciju.
       - Da. U normalnim zemljama da biste vi sredili bankarski sektor koji je totalno u dubiozi, trebaju godine i godine. Mi smo jednom hrabrom odlukom iznenada za jednu novu godinu doveli do stečaja te najveće problematične banke i time zapravo u jedan stečajni postupak uveli osam milijardi maraka u odnosu na strane poverioce.
       Da su te banke ostale došlo bi do agonije: pojavili bi se strani poverioci, tako da bi preduzeća koja su dužna tim bankama, morala sve da daju tim stranim poveriocima. Tu se sada raspetljava to dužničko klupko. To se sada realizuje u odnosu na države.
       Međutim, to su strani poverioci koji su davali kredite, recimo, Sartidu, preko Beobanke. Ona je bila garant da bi se vratio kredit. Beobanka je dužna milijardu nečega. Tako su te tri ili četiri banke dužne osam milijardi.
       Umesto da sada krenemo u jedan dužnički posao finansiranja tih banaka iz budžeta i kreditiranja sa strane, mi smo ih izostavili. Pregrmeli smo taj šok. Mi sada imamo jedan zdrav finansijski sektor koji se postepeno oporavlja, a čak i u najuspešnijim zemljama u tranziciji - kao što je Mađarska, Češka, Poljska, to je trajalo četiri-pet godina. Čak i u Sloveniji. Čak je i Ljubljanska banka bila dve ili tri godine banka gde su država i vlada bile usredsređene na njene dubioze, pri čemu je Slovenija mnogo manja zemlja, ima manje stanovnika i mnogo manje su te dubioze.
       Zatim, mi smo uspeli iz realnih prihoda, koji su skupljani porezima na godišnjem nivou, 64 milijarde dinara da izdvojimo za penzije, što je nezapamćeno. Znači, polovina penzija u Srbiji se plaća iz doprinosa za penziono osiguranje, a druga polovina iz budžeta. Ta druga polovina je preko dve milijarde maraka.
       Da smo dve milijarde maraka dali za kredite, za bilo šta u Srbiji, sada bi se gradilo na svakom ćošku. Sada bi bilo na hiljade preduzeća koja grade, ali bi zato milion i petsto hiljada ljudi umesto što sada dobija sto evra penziju, dobijalo pedeset evra.
      
       Ipak, u stilu - sumnjam, dakle postojim, neverne Tome sumnjaju u vladu, javno to govore i obećavaju narodu kule i gradove, kad oni pobede.
       - Ako neko sumnja da li smo dobri ili nismo dobri, uvek je najbolje rezultatima govoriti i pitati svetski priznate eksperte, pitati eksperte Svetske banke, Evropske banke za razvoj, pitati eksperte Ujedinjenih nacija.
       Ako kažemo da stepen demokratije nije naročito visok, hajde da pitamo svet koji to prati. Ako kažemo za ekonomski razvoj da je mali, može da kaže ko šta hoće o našoj zemlji bez ikakvih posledica. Može da objavi ko šta hoće bez ikakvih posledica. Može da se organizuje na kojoj god osnovi hoće i čak i previše.
       Ja to upoređujem sa jednim timom koji ima motivacionog trenera koji kaže timu, nemamo dobre uslove za treniranje, imamo loše patike, imamo pocepane dresove, a nismo baš imali primerenu hranu ovom sportu. Ali, borimo se, držimo sebe, dobar smo tim, borimo se do poslednjeg sekunda i uveren sam da možemo da pobedimo. Ili imamo motivacionog trenera ili selektora koji kaže, ja mislim da su tu narkomani, nemam dokaza, ali mislim.
       Drugo, pošto nismo mogli da treniramo u uslovima kao naši protivnici, mislim da nemamo šansu.
       Treće, ja imam neke indicije da je sudija plaćen i da će da sudi protiv nas.
       Četvrto, publika je protiv nas i svi su se dogovorili da će nas gađati flašama.
       Mislim da je najbolje da mi predamo utakmicu dobrovoljno.
       Pitanje je sada - koji je motiv takvog trenera?
      
       Kada se kaže "naša zemlja", ide misao na korupciju, mafiju, bezakonje, ništa se nije uradilo, reformi nema ili su prebrze, privatizacija je prespora, ali je to rasprodaja zemlje.
       - Treba da se promenimo, kažu neki, ali ne mi, nego svet treba da se promeni, jer mi smo odlični. Narod će da kaže, stani, ako moj trener to kaže, šta ja imam da tražim u toj utakmici. Ali, ako mi ne pobedimo u toj utakmici, onda će mudraci da kažu, taj motivacioni trener koji je motivisao - hajde da pobedimo, on je slagao, a ovaj koji je unapred rekao da nemamo šta da tražimo, on je bio pametan, jer je već predvideo da mi nećemo da dobijemo.
       Ja kažem - uđimo u svaku utakmicu sa željom da pobedimo. Da li ćemo pobediti ili nećemo, to zavisi od našeg protivnika i uz malo sreće.
       Ono što sam siguran: ako ne uđemo sa željom da pobedimo, nećemo pobediti, sasvim sigurno. Ako uđemo sa željom da pobedimo, onda ćemo možda pobediti. Nema garancije ni za to.
       Mi smo vlada i ja sam predsednik vlade koji sebe doživljava kao motivacionog trenera nacije. Kažem - narode, ja verujem u pobedu i ja sam spreman da se borim za pobedu, a ako si i ti spreman za pobedu, ja mislim da imamo šansu da pobedimo. Nemoj sada da me hvataš za reč, pa ako ne pobedimo, da kažeš - slagao si me, nemamo pet hiljada dolara platu.
       Ja verujem da mi možemo postići taj cilj, ako se budemo borili. Na osnovu čega verujem? Na osnovu toga što su Grci pre dvadeset pet godina bili lošiji od nas, na osnovu toga što su Portugalci pre deset godina bili lošiji od nas, na osnovu toga što je Irska bila siromašnija od nas i danas su svi deset puta bogatiji od nas.
      
       Da ne pominjemo istočne zemlje...
       - Da ne pominjemo Mađarsku, Češku, Sloveniju. Znači, imam primere da neko drugi putem dobre organizacije i dobre volje može od iste pozicije u kojoj smo bili mi, veoma brzo da napreduje. Znači, nije nekakvo čudo ako i mi to uspemo, ali treba da se borimo i treba da verujemo u svoju pobedu i treba da gledamo napred ka cilju, a ne kao sada da svaki klinac gleda drugoga, da li ima bolje patike nego ja i da li da mu dodam loptu, jer ćeš ti da budeš taj koji je postigao koš, a ja ne volim da ti postigneš koš, nego mi smo tim koji treba da igra i treba da pobedi. Mislim da to nama nedostaje.
       Mi smo deset godina bili uljuljkivani u jedan svet da smo neuporedivi, da smo izuzetak, da za nas ne važe nikakva pravila i da to što ceo svet misli da mi nismo dobri, da je to dokaz da smo najbolji.
       Mi smo time dobili jednu iskrivljenu sliku o sebi. Sada smo se vratili u tu ligu i svet nas procenjuje da mi nismo loši. Sada mi kažemo - ne, za razliku od celog sveta koji misli da smo dobri, mi mislimo da smo zapravo loši.
      
       Vidim sliku Dorijana Greja. Ovo što ste sada rekli, podseća me na onaj Njegošev stih: "Neka bude što biti ne može..."
       - Studenti su 1968. godine u Parizu napisali - Budimo realni, tražimo nemoguće. Znači, ako tražiš samo ono što je moguće, dobićeš manje od toga. Ako tražiš ono što je nemoguće, dobićeš ono što je moguće. Ima jedna latinska izreka koja kaže da hrabrima i bog pomaže.
      
       Ako bismo to preveli na srpski, ispalo bi da pomalo "lude" sreća prati.
       - Ono što ja zameram jednom delu političke scene u Srbiji, to je ta nekrofilija. To je večito kukanje, večite žalopojke. To je politika kao jedna narikača. Biti političar, znači, biti narikača. To je još od devedesetih godina sa tih mitinga, kada je bilo: - Ne rodilo ti ni ovo ni ono. Desiće ti se ovo ili ono. Mislim da time ubijaš volju ljudima da žive. Imaš jednu mračnu Miloševićevu energiju, jednu demonsku koja te vodi u propast na jedan aktivan način i imaš na drugoj strani kukumavke koje kažu: - Šta god mi uradimo, svet nas mrzi, ne možemo mi da uspemo.
      
       Sad dolazimo do jednog lepog pitanja. Kazala vam je jedna građanka, na jednoj televiziji, da bi trebalo da se bavite svojom profesijom, filozofijom, a ne politikom. Građanka ne zna da se Aristotelovo glavno delo zove "Politika", a da ne govorimo o Platonu, koji je smatrao idealnom državom onu koju vode filozofi.
       - Ja sam za to da svako radi ono za šta je kvalifikovan, da svako okopa svoj vrt, pri čemu za funkciju političara ne postoji kvalifikacija. Znači, ne postoji taj fakultet ili ta nauka na koju neko može da utiče, pa da se kaže, evo, on će da bude dobar političar, tako da ima raznih i predsednika vlada i predsednika država. Imamo u Češkoj Havela, koji je bio pisac, a da li je dobar ili loš, ne ulazim u to, imamo Putina koji je bio obaveštajac, imamo Šredera koji je završio pravni fakultet, ali nikada nije bio advokat. Za samog političara traže se neke druge lične osobine. Pre svega, mislim snažan karakter, ali to treba da bude osoba koja ume da se suprotstavi i nekom javnom mnjenju, koja neće da povlađuje, da pliva niz vodu, da se udvara, jer je to recept za neuspešnu politiku.
       Mislim da su filozofi, ipak je ta Platonova ideja dobra, lideri u nekom svetu ideja. Za pravu politiku nije dovoljno da bude samo tehnokrata i da upravlja datim sistemom, nego mora da se vidi kako sve to ide. Što je svet komplikovaniji, to je veće razmišljanje potrebno da ga razumete. Kada je svet bio jednostavan, mogao je i mašinbravar da bude državnik, jer je bilo Istok-Zapad, komunizam i kapitalizam ili negde između. To je bila jedna jednačina, bez značaja.
      
       Za kraj: da li čitate novinarku Danicu Drašković u čijim ste esejima glavni junak? Kao u epu o Nibelunzima, ličite mi na Zigfrida i Brunhildu.
       - Moram da kažem da sam potpuno van toga. U takvim stvarima se uvek iznose ljubav i mržnja.
       To niti čitam, niti vodim računa šta ko o meni kaže. Ja sam javna ličnost i svako ima pravo da o javnim ličnostima priča šta god hoće, ali to ne obavezuje javno da se ljudi time bave. Znači, ja sam neka vrsta gromobrana i svako ko ima neki višak svoje energije, usmeri je na taj gromobran i svaki oblak koji protutnji, on malo nešto okrzne taj gromobran i misli da će svaki gromobran biti o njemu. Ne mislim ništa. Ja imam svoje neke druge teme i bavim se nekim drugim stvarima i mogu da kažem da nisam ni red pročitao o tome. Čak i da mi stave na sto i da imam i deset sati slobodnog vremena, ne bih to pročitao i ne interesuje me to uopšte. Nisam iritiran i ne osuđujem. Samo sam potpuno ravnodušan. Mogu da se na Bibliju zakunem da sam rekao istinu.
      
       PETAR IGNJA


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu