NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Poslednji pobunjenik

Piščev izveštaj iz Haga izazvao talas oštrih reakcija

      Kada je u januaru 1996. renomirani nemački dnevni list "Zidojče cajtung" objavio opširan dvodelni esej austrijskog pisca Petera Handkea pod naslovom "Pravda za Srbiju", to je odjeknulo kao Zolin "J''accuse" ("Optužujem").
       I kao što je Zola morao da pobegne u engleski egzil, tako je Handke preko noći prognan iz globalne intelektualne zajednice, što je neviđena ekskomunikacija u kojoj se do danas nalazi. Jednako uporan, međutim, pokazao se i pesnik. Posle prvog eseja sledila je dopuna o putovanju u bosanska mesta strahota. Zatim je za vreme NATO rata protiv Jugoslavije, Handke govorio o "zelenim koljačima" i zahtevao od "nemačkog ministra za ubijanje" (Rudolf Šarping) da mu vrati sve njegove knjige. Proporcionalno razmerama balkanskog sukoba rasli su ne samo Handkeov gnev nego i jato njegovih neprijatelja.
       Prošlog petka u magazinu "Zidojče cajtung" objavljen je novi Handkeov esej o Srbiji. "Svet je sve ono, što je slučaj", tako Handke citira filozofa Ludviga Vitgenštajna u svom novom eseju od šesnaest strana koji nosi naslov "I ko će da mi uzme moje predrasude?". Proces protiv Slobodana Miloševića, predmet teksta, samo je folija ispod koje se Handke ponovo bavi istraživanjem stvarnosti i potragom za istinom na primeru Srbije.
      
       Stereotipi
       Pokazalo se da svaki Handkeov tekst o Srbiji izaziva uzbuđenje i pre nego što je ijedna reč napisana. Kada se u februaru ove godine pročulo da je magazin "Zidojče cajtung" poslao Handkea u Hag i kada je Handke viđen u sudskoj sali na Čerčilplejnu, budila se već unapred skepsa u zemlji i izvan nje. Tako je nemački nedeljnik "Di cajt" komentarisao: "Sasvim je očekivano, šta će on (Handke) da piše; pre svega što se njegov protagonista Milošević u svojoj odbrani ionako već pozvao na njega."
       Svojim novim tekstom Handke svoje neprijatelje stavlja pred još teži zadatak.
       To pokazuju već prve reakcije u Francuskoj, gde Handke živi u samoizabranom egzilu, ili u Nemačkoj, koju on spolja oštro i nemilosrdno posmatra. Tako je na primer "Zidojče cajtung" dan posle publikovanja Handkeovog teksta imao već spreman odgovor Timoti Garton Eša, koji Handkea s jedne strane hvali ("slažem se sa mnogim što Handke piše i tvrdi"), a sa druge strane se kategorično suprotstavlja njegovim optužbama drugih kao "najstarijem argumentu iz priručnika relativista" ("Pa postoje činjenice!").
       "Berliner cajtung" prebacuje Handkeu da ima naklonost za "kršenje tabua sa prisilnim ponavljanjem" i naziva ga "borcem za srpsku stvar", što je ovde i dalje jednako optužbi za genocid. Ali list priznaje: "Tvrdoglavost je privilegija pisca i njegova najveća snaga". A "Frankfurter algemajne cajtung", jedna od Handkeovih ranijih meta, blago je šokiran sa "kojom ružnom usputnošću" austrijski pisac "dovodi u sumnju odgovornost Miloševića za zločine koji mu se stavljaju na teret" i "legitimitet suda" i u isto vreme "pokušava da difamira predsedavajućeg sudiju i njegove dve kolege".
       Povodom takvih mišljenja u razgovoru za NIN Handke pokazuje njemu svojstvenu kombinaciju gneva i mirnoće, koja priliči poslednjem pobunjeniku protiv "sveta" i "stvarnosti". "Da vidimo šta će još biti", kaže on kratko i prosto, "ali bio sam ljut na reakciju u 'Liberasionu', ona je bila zaista zlobna". Zašto, neće da kaže.
       Ono što je Handkea ranije čudilo u reakcijama na njegove tekstove o Srbiji nije samo brutalnost, nego pre svega manjak spremnosti da se on i njegovi eseji, za koje on kaže da su "mirovni tekstovi", pokušaju razumeti. Srbija je za njega samo metafora, povod za njegove literarne i filozofske rasprave o "derealizaciji sveta". Pri tom je Handke uvek dosledno ostao veran svojoj poetološkoj maksimi koju je već 1967. godine formulisao u jednom eseju: "Očekujem od literature rušenje svih slika sveta koje se čine ustaljenim. I zato što sam prepoznao, da sam tek kroz književnost uspeo da živim svesnije, ubeđen sam da mogu kroz moju literaturu da menjam i druge."
      
       Stvarnost
       Peter Handke, misionar neotuđenog iskustva sveta, moli, kako je to jedan od retkih njemu naklonjenih nemačih kritičara njegovih eseja o Srbiji jednom formulisao, "za milost tačnog sagledavanja", ni manje, ni više. Upravo to, međutim, odslikavanje i zapažanje stvarnosti, jeste tačka na kojoj se pogled pesnika suočava sa premoćnom konkurencijom: mašinerijom medija.
       Handke sam protiv svetske štampe, poeta sam po sebi protiv "savremene novinarske literature" (Handke). Zbog toga Handkeovi eseji o Srbiji spadaju među najtemeljnije i najsadržajnije kritike medija pisane poslednjih godina. U njegovom književnom izveštaju o suđenju Miloševiću ta kritika "novinara kao vanvremenskim radnicima za mir" i "tragaocima za istinom, usamljenim borcima, prognanoj nevinosti" isprepletena je još jače, ali i suptilnije nego u prošlosti sa ključnim pitanjem koji on sam postavlja: "Ali stvarnost, da li ona uopšte još postoji?"
       Za razliku od njegovih kolega i neprijatelja, koji su okrenuli leđa Balkanu i, sasvim u trendu, ustaju protiv rata u Iraku, Handke je ostao dosledan: Srbiji kao ključnoj metafori za iskrivljavanje istine kroz medije, miru i kategoriji sumnje kao središnjoj figuri razmišljanja u poetološkim i intelektualnim raspravama. Ni manje, ni više.
      
       MIRA BEHAM


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu