Ivan Aralica proziva pisca Miljenka Jergovića zbog stare ljubavne veze sa ćerkom srpskog oficira JNA, dok Jergović uzvraća "kompromitantnim" podatkom da je Aralica Srbin

      U Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu predstavljena je ovih dana verovatno najproblematičnija knjiga domaćeg akademika Ivana Aralice "Fukara". Roman od 550 stranica izdala je zagrebačka "Naklada Pavičić", a trenutno može da se vidi u svim izlozima knjižara glavnog grada Hrvatske. "Fukara" je, prema rečima samog autora, "roman s ključem u devet knjiga", a Aralica tvrdi da njime želi da raskrinka sve laži u hrvatskoj kulturi, medijima i javnosti. U ovom ambicioznom poduhvatu naišao je na mnoge neistomišljenike koji su već i njegov prethodni roman "Ambra" nazvali političkim pamfletom koji je pisan stilom nedostojnim renomiranog književnika. Pa ipak, "Ambra" je u poslednjih godinu dana najčitanija knjiga u Hrvatskoj, prodata je u devet hiljada primeraka, a štampana je u pet izdanja. Za domaće prilike ovo je izuzetno velik tiraž. Aralica je i "Ambru" nazvao "satiričnim romanom s ključem", a u njoj je pokušao da se obračuna sa svojim političkim oponentima iz vrha nove vlasti u Hrvatskoj. Predsednik Stjepan Mesić opisan je, recimo, kao lakrdijaš prizemnog stila i primitivnih manira, a pojedine političarke i ministarke iz vlade premijera Ivice Račana u romanu se tretiraju poput prostitutki.
      
       Sapunanje "Ambre"
       Kritičari "Ambre" bili su upravo konsternirani ovakvim načinom književne komunikacije pa su zaključili da se iz knjige "širi zadah koji zagađuje domaću kulturu". U jednom od kasnijih izdanja ova knjiga se zato prodavala zajedno sa specijalnim sapunom namenjenim kritičarskim čistuncima.
       Što se "Fukare" tiče, najbolju reklamu napravio joj je jedan od najžešćih Araličinih kritičara "Ambre", hrvatski književnik i publicista iz Sarajeva Miljenko Jergović. Pročitavši prve retke "Fukare", Jergović je s indignacijom zaključio da je Aralica sve te silne stranice napisao da bi se obračunao sa negativnom kritikom svojih ranijih romana i političkih izjava. Glavni junak "Fukare" je, inače, Mile Milak alias Miljenko Jergović, književnik i novinar koji je početkom rata u Bosni i Hercegovini iz Sarajeva došao u Zagreb. Napisao je knjigu "Baščaršijska škija" (drugo ime za Jergovićev "Sarajevski Marlboro"!), usput je i zavrbovani saradnik obaveštajne službe JNA, a šifrovano ime mu je Fukara. Mile Milak je u Araličinom romanu pristalica ideja o društvu bez granica koje širi drugi lik "Fukare" Plasid Šrot alias Georg Soroš, u knjizi opisan kao predsednik "Propuh društva" kao eufemizma za Soroševu poznatu fondaciju "Otvoreno društvo". Ostali likovi su Milutin Ovnanin, sarajevski pesnik i psihijatar, u kome se odmah prepoznaje Radovan Karadžić, a tu je i Lešo Iljević, zapravo general Aleksandar Vasiljević, nekadašnji šef KOS-a. Najveću buru u Hrvatskoj podigla je okosnica Araličine priče po kojoj je Mile Milak tj. Miljenko Jergović bio upravo bezumno zaljubljen u Blanšu, ćerku Leše Iljevića tj. Aleksandra Vasiljevića. Miljenko Jergović toliko se zgranuo nad načinom na koji je zloupotrebljen detalj iz njegove biografije da se u posebnim feljtonima pozabavio kritikom "Fukare" i političko-psihološkim profilom njenog autora. "Araličina mržnja i zavist prema svakom urbanitetu proizlazi iz toga što je mladost, po partijskoj kazni proveo u selu Oćestovu kod Knina", piše Jergović, a usput se diskretno provlači i mogućnost koja je opet ražestila hrvatskog akademika koji je kao politički saveznik pokojnog predsednika Franje Tuđmana iskreno podržavao ideju o podeli Bosne. Reč je, naravno, o mogućnosti da je Aralica (koji, kaže Jergović, "mržnju prema islamu smatra imperativom hrvatskog opstanka", a Srbe je prvih godina vlasti HDZ-a nazvao narodom koji širi "zadah iz ocvalog imperija") - Srbin.
       Ivan Aralica, naravno, poriče ovakvu mogućnost koja se krije u podacima Miljenka Jergovića da su "svi Aralice starinom pravoslavci iz sela Škara, kod Otočca u Lici, odakle se pradjed našeg pisca zaputio u Prominu, gđe se prevjerio i postao katolik". Poriče i Jergovićeve tvrdnje da se u Zagrebu 1992. godine sastao sa Nikolom Koljevićem pa su tako razgovarali u svojstvu tvorca sintagme o "humanom preseljenju" i u svojstvu "profesora etničke rekompenzacije". Aralica kaže da se nikad nije sastao s Koljevićem nego da se Jergović družio sa njegovim sinom. Da nije nabijena očitom ličnom netrpeljivošću, ova polemika bila bi za širu kulturnu javnost u Hrvatskoj i van nje, potpuno irelevantna, a nekima i veoma duhovita.
      
       "Jergovićeva kapelica"
       Iz svega što je napisao o Ivanu Aralici jasno je da ga Miljenko Jergović smatra tipičnim "hadezeovskim skorojevićem" kome je rat ispunio sve snove. Od iskompleksiranog pisca koji je žudeo za tim da ga porede sa Dobricom Ćosićem ili Miroslavom Krležom, devedesetih se pretvorio u stanara jednog od "kadrovskih stanova" u Zagrebu. Zatim je, piše Jergović, "vrlo brzo premješten u elitnu četvrt gdje uz cvrkutanje ptica i vlažni vonj francjozefinskih stabala ima zadatak stvoriti idejnu platformu naše budućnosti". Porodica Ivana Aralice koja ovih dana doteruje svoju kuću u Zadru najavila je da će Jergović biti tužen zbog podataka koje je obelodanio. Kad izgubi parnicu protiv njih, što Ivan Aralica ne sumnja, svim potomcima zaseoka Aralica moraće da podigne "Jergovićevu kapelicu". U njoj će pisati da su se Aralice tu doselile iz okoline Jajca i to još pre pet stotina godina, zajedno sa visovačkim fratrima, "jer su kao raja išli za turskom ćordom i fratarskom torbom, tu su došli kao katolici".
       Ako se i izuzmu ovako bizarni detalji kojima učesnici nesvakidašnje "književne" polemike u Hrvatskoj zabavljaju javnost, ne može se izuzeti činjenica da su Araličini politički, pa i spisateljski ideali, Jergoviću krajnje odiozni, dok Aralica Jergovića s jednakom indignacijom naziva "multikulturalnim rasistom". Šta to zapravo treba da znači, nejasno je i Aralici i Jergoviću. Termin je, navodno, prvi upotrebio slovenački teoretičar Slavoj Žižek, ali ga Aralica koristi kako bi poručio da je za Jergovića svako hrvatstvo jednako zločinu. Jergović je uzvratio da je Aralici neshvatljivo da se "voljeti može mimo države, da postoje slobodni ljudi - daleko od stranke, župnika, sreskog komiteta".
       Osim Miljenka Jergovića, Ivan Aralica u "Fukari" se bavi i Ivicom Račanom kome je dao ime Sven Tupek, zagrebačkim izdavačem i uglednim germanistom Nenadom Popovićem alias Milunom Kenjerešem, književnim kritičarem Branimirom Donatom koga naziva Lajošem Brundašem i dodaje da je književni kritičar i kolumnista "Kugle zemaljske" u čemu se odmah prepoznaje zagrebački nedeljnik "Globus". Sebe samoga Aralica je u "Fukari" predstavio pod imenom Sebastijan, što je Donata navelo na ideju da ipak pročita ovaj problematični roman, jer je, kaže, možda reč o autobiografskom delu u kome se Aralica pojavljuje kao višestruko podeljena ličnost. Mada je zagrebački izdavač Araličine knjige "Naklada Pavičić" odlučio da knjiga treba da se predstavi i na Frankfurtskom sajmu gde su zakupljena dva, od ukupno 260 kvadratnih metara namenjenih hrvatskom štandu, u domaćem Ministarstvu kulture prilično su kiselo dočekali ovu mogućnost. Svako, kažu, ima pravo da u svom delu štanda izlaže šta hoće. Mnogi pisci koji su ovih dana izašli iz Društva hrvatskih književnika i prešli u Hrvatsko društvo pisaca, alternativnu organizaciju čija je ambicija da književnost odvoji od dnevne politike, tvrde da su to učinili upravo da se ne bi mešali sa svojim neistomišljenicima. Poznati romanopisac i putopisac Joža Horvat javno je obznanio da napušta nacionalno društvo književnika kako ne bi bio u istom društvu s ljudima poput Ivana Aralice.
      
       Podeljeni pisci
       Najplodniji hrvatski pisac i akademik "Tuđmanove ere" kaže da nije ni izneveren ni razočaran. Još manje se kaje zbog svojih prijateljskih susreta s odbeglim generalom Antom Gotovinom, koga Hag traži zbog ratnih zločina u "Oluji" u avgustu 1995. godine. Ponosi se što je bio intimus i dvorski pisac Franje Tuđmana, a posebnim ga osećanjima divljenja ispunjava ogled "Blažene oči koje su te vidjele" koji je posvetio rigidnom desničaru ustaške orijentacije, bivšem hrvatskom ministru odbrane Gojku Šušku. "Oholost je", kaže Ivan Aralica, "smrtni grijeh, pa zahvaljujem Bogu što me doveo u priliku da budem blizak ljudima koji će, kad povijest prekrije naše dane, jedini preživjeti poplavu". Ako sebe nije razočarao, brojne poklonike svojih romana "Psi u trgovištu" (koje sada posprdno naziva "Kerovi na pazaru"), "Okvir za mržnju", "Duše robova" ili "Asmodejev šal", sigurno jeste.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ