Novosti iz komšiluka: “bosanski” i “crnogorski” jezik u opasnosti

      U bivšoj Jugoslaviji, Hrvati su decenijama insistirali na terminu hrvatski jezik, ističući da “svaki narod ima pravo da svoj jezik nazove svojim imenom”. Od pre desetak godina, kao što znamo, to im se pravo i zvanično ostvarilo.
       Što se tiče Bošnjaka, bivših Muslimana (s velikim M), oni svoj odskora osamostaljeni jezik NE žele da nazovu svojim imenom. Kad u drugim zemljama neko upotrebi termin bošnjački jezik - njih to ljuti. Oni govore, velikodržavno, o bosanskom jeziku. Uopšte ih ne zanima što pridev bosanski, po svim rečnicima, znači “koji se odnosi na Bosnu i Bosance”, a što u Bosni žive i Srbi i Hrvati.
       I zamislite čuda: još niko nije ni stigao da utvrdi po čemu se to “bosanski” jezik razlikuje od nekadašnjeg srpskohrvatskog, a već ispada da njegovu samosvojnost ugrožava - hrvatski jezik. Saznajem to iz lista “Oslobođenje”, iz koga mi je isečak poslao jedan sarajevski čitalac NIN-a.
       Postoji Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, koje subotom održava dobro posećene “tribine”. Na jednoj od poslednjih tribina govorili su dr Dževad Jahić i dr Munib Maglajlić, žaleći se na “kroatizaciju bosanskog jezika u sredstvima informisanja”. Obojica su dobila snažne aplauze.
       Citiraću iz “Oslobođenja”, u nadi da su čitaoci NIN-a poligloti i da će sve razumeti u originalu, čak i bez upotrebe bosansko-srpskog rečnika (koji još nije napisan).
       “Dr. Jahić je objasnio kako Bošnjaci imaju svoj jezik koji ima hiljadugodišnju tradiciju, baš kao i ime Bosna, da on dolazi iz dubokih istorijskih dubina, te da ga, dakle, Bošnjaci ni od koga nisu posudili na određeni rok, nakon koga će ga vratiti. Objasnio je kako bosanski jezik jeste zapadna štokavština, ali da nema nikakve potrebe da se kroatizira.”
       Govoreći o “intuitivnoj kroatizaciji bosanskog jezika u sredstvima informisanja”, Jahić je “naveo primjere kako voditeljice ‘sa prepotencijom bježe od svoje tradicije’ i izrazio čuđenje zašto to urednici dozvoljavaju”. Istakao je “kako novinar, Bošnjak, ne mora imati poštovanje prema sebi kao Bošnjaku, ali mora imati - prema zanatu, odnosno jeziku. Citirajući onu narodnu ‘Ako laže koza, ne laže rog’, Jahić je rekao da je ‘jezik vazda bio rog... rog koji ne laže i koji govori da se nešto kod novinara u zanatu zgužvalo... Mi slušamo jedan jezik koji je surogat, jezik nad kojim se možemo zgroziti i svi se mi zgražavamo’, rekao je Jahić.”
       Nažalost, list ne navodi nijedan primer tih kroatizama koji izazivaju zgražanje. Drugi govornik, dr Maglajlić, osudio je bošnjačke intelektualce koji iz stilskih razloga radije upotrebljavaju hrvatske izraze. Nazvao ih je “jadnicima, jer pišu tuđim jezikom, a ne svojim koji je dao izvanredna književna djela”. Posebno se požalio na Fenu, što je, ako sam dobro shvatio, naziv nacionalne informativne agencije. “FENA je sada na ovom malom prostoru preuzela ulogu Tanjuga”, kaže on. “Znamo da je preko Tanjuga godinama vršeno srbiziranje našeg jezika. A FENA sada kroatizira naš jezik... Ja bih ovo što se provodi u FENI i Federalnoj televiziji nazvao nametanjem hrvatskog jezika Bošnjacima, a ne intuitivnom kroatizacijom. To nametanje hrvatskog jezika smatram samo drugim oblikom agresije koja se vrši kroz jezik...”
       Čitalac K. Stanić poslao mi je iz “Glasa javnosti” vest pod naslovom “Crnogorska istorija na toalet papiru”. Tu se javlja da se na crnogorskom tržištu pojavio papir užičke firme “Deltaplast”, “čiji omot sadrži fragmente crnogorske istorije”. Na unutrašnjoj strani omota, naime, čitaju se odlomci iz knjige Sava Lekića “Škole u Crmnici od 1832. do 2000. godine”. Za ovu rubriku vest je zanimljiva utoliko što je autor među ostalom literaturom, kao što se vidi iz fusnota na omotu, koristio i knjigu “Crnogorski jezik” dr Vojislava Nikčevića.
       Moglo bi se pomisliti da je neko na ovaj način hteo da izrazi svoj sud o teorijama o “crnogorskom jeziku”, ali nije. Vlasnik “Deltaplasta” objasnio je da je posredi nenamerna greška njegovog kooperanta iz Kraljeva. “Prema njegovim rečima, kraljevački ‘Laser’ štampao je knjige za naručioca u Crnoj Gori, pa su zaposleni u toj firmi koristili preostali papir od štampe tih knjiga za obmotavanje toalet papira.”