NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Masoni sa asfalta

Tragična smrt slikara “magičnog realizma” tokom informativnog razgovora u policiji, u trenutku široke akcije hapšenja osumnjičenih za ubistvo generala policije Boška Buhe i raskrinkavanja terorističke organizacije, koja je, kako se tvrdi, počinila niz ubistava i nameravala da izvede nove atentate na srpske političke čelnike, pretvorila se u svojevrsnu aferu.Svaki detalj pokretao je lavinu kontroverznih komentara.Čaršijom se zakovitlala priča koja je u sebe uvlačila sve više zvučnih imena, a u žiži su se, pre svega našli masoni, koji su dovedeni u vezu sa mnogobrojnim političkim i kriminalnim aferama

      Na poslednjem ispraćaju Dragana Maleševića Tapija na Centralnom groblju u Beogradu veliku povorku njegovih prijatelja i poštovaoca pratili su zvuci starogradske pesme “Dušo moja” i “Đurđevdan”, a poslednji pozdrav bio je uz pesmu “Još ne sviće rujna zora”. Uz sveće i pravoslavne običaje, posebnu pažnju su izazivala obeležja pripadnosti masonima. Njegova lična obeležja - regalije koje pripadaju grand komanderu. Umrlica u “Politici” za Suverenog Velikog Komandira, brata 33. stepena, Vrhovnog Saveta Škotskog Rituala Jugoslavije, samo je potvrdila izuzetni Tapijev rang u bratstvu slobodnih zidara.
       Tragična smrt slikara “magičnog realizma” tokom informativnog razgovora u policiji, u trenutku široke akcije hapšenja osumnjičenih za ubistvo generala policije Boška Buhe i raskrinkavanja terorističke organizacije, koja je, kako se tvrdi, počinila niz ubistava i nameravala da izvede nove atentate na srpske političke čelnike, pretvorila se u svojevrsnu aferu.
      
       U žiži javnosti
       Svaki detalj pokretao je lavinu kontroverznih komentara. Tako se za Slobodana Glavonjića, bivšeg starešinu gradskih sudija za prekršaje, koji je govorio na sahrani, pronela vest da je poznavao i pravdi izmaklog Željka Maksimovića Maku, a zatim i da je u srodstvu sa Vladimirom Popovićem Bebom, nedavno smenjenim direktorom Informativnog biroa Vlade Srbije.
       Čaršijom se zakovitlala priča koja je u sebe uvlačila sve više zvučnih imena, a u žiži su se, pre svega našli masoni, koji su dovedeni u vezu sa mnogobrojnim političkim i kriminalnim aferama.
       Nema sumnje da su slobodni zidari jedna od najmisterioznijih organizacija na svetu. Skoro tri veka unazad obredna primanja uticajnijih i uglednijih pripadnika ljudskog društva u masoneriju odvijaju se u tajnosti i na način kako su to činili osnivači slobodnog zidarstva. Otkad su Andersenovom konstitucijom (1723. godine, po masonskom kalendaru 5723.) ustanovljena načela Jovanovskog sistema masonerije, masoni se pridržavaju tradicionalnog načela ponašanja. Masonski rituali, njihova moć i uticaj raspaljuju maštu onih koji veruju da gospodari sveta nisu ni vodeći političari, ni ekonomski giganti, već upravo tihi ljudi iz senke.
       Iz stručnih publikacija se može zaključiti da masonstvo i nije tako “tajanstveno”. Sami masoni ne prave neku tajnu od toga da su pripadnici bratstva; nose prstenje, dugmad za košulje i kravate sa masonskim znacima kao što su uglomer i šestar, najpoznatiji masonski znaci koji, posebno, podsećaju na davne početke bratstva u kamenorezačkom zanatu. Aktivnosti lože nisu tajne, naročito u manjim gradovima, a mnoge lože imaju i svoje publikacije, kao i posebne adrese na Internetu, dostupne svima.
       Ipak, postoje neke masonske tajne i mogu se podeliti u dve kategorije. Prva je, način na koji se čovek može identifikovati kao mason - hvatovi i lozinke. To se čini zbog beskrupuloznih pojedinaca koji su pokušali da se predstave kao masoni u nameri da dobiju pomoć pod lažnim izgovorom. Drugu kategoriju je teže objasniti, jer je to ono što masoni uobičajeno podrazumevaju kada govore o “masonskim tajnama”. Te se tajne ne mogu iskazati rečima. One izražavaju promenu koja se u čoveku zbiva kada uistinu prihvati odgovornost za sopstveni život i, u isto vreme, istinski odluči da je prava sreća u pomaganju drugima.
       “Masonerija svake zemlje je apsolutno van tajne”, svojevremeno je govorio Tapi u nizu javnih razgovora na temu masona. “Osnovni uslov da bi neka masonerija mogla da funkcioniše i da bi bila priznata od drugih masonskih organizacija je da je ta abdulencija registrovana zvanično od vlasti te zemlje. Znači, ni u kom slučaju se ne može govoriti o ilegalnoj organizaciji.”
       To potvrđuje i zvanična registracija vaspostavljene (posle višedecenijskog prekida) Velike lože Jugoslavije 1990. godine, čiji je Veliki majstor postao Zoran D. Nenezić, autor poznate knjige “Masoni u Jugoslaviji”. Tada se, navodno, pojavilo samo troje ljudi koji su doneli dokumenta i rekli da su oni bili članovi bratstva. Od njih trojice javno se pominje samo dr Andrija Gams, profesor prava, koji je i umro kao mason i data mu je masonska čitulja (masonsko pravilo je da se ime brata javno može pomenuti samo posle njegove smrti).
       Iz tog perioda datira i priča da je s početkom rada masona bio upoznat i Slobodan Milošević, dozvolivši im (posle susreta sa velikim majstorom) da se registruju kao grupa građana. Borisav Jović u svojoj knjizi “Poslednji dani SFRJ” negira taj susret i navodi da je on trebalo da upriliči tu audijenciju, ali je Milošević odbio, zamolivši Jovića da velikog majstora pita “da li je Tito bio mason”.
      
       Podele i raskoli
       Elem, početkom devedesetih godina prošlog veka počinje klasična srpska priča. S obnavljanjem masonerije desilo se nešto slično kao i s obnavljanjem višepartizma. Broj masonskih organizacija počeo je da se umnožava, da se u javnosti priča o njihovim podelama i raskolima. Svaka masonska organizacija u SRJ ističe da je “prava”, da samo nju priznaju relevantne slobodnozidarske lože sveta. Tako se, prema dosadašnjim napisima i novinskoj dokumentaciji, može zaključiti da u Jugoslaviji postoje četiri masonske organizacije: Velika loža Jugoslavije (VLJ), Regularna velika loža Jugoslavije (RVLJ), Velika nacionalna loža Jugoslavije (VNLJ) i Veliki orijent (VO). Još se može saznati da ostatak Velike lože Jugoslavije sarađuje sa Ujedinjenom velikom ložom Engleske, regularna loža sa Ujedinjenom velikom ložom Nemačke, Nacionalna loža s Velikom francuskom ložom, a Veliki orijent s francuskim Velikim orijentom.
       Taj trag upućuje na zaključak da su na raslojavanje naše masonerije, osim međuljudskih nesporazuma, uticale i slobodnozidarske organizacije iz sveta. Kada god se nezadovoljna ili suspendovana grupa masona odvajala od matične jugoslovenske lože, ekspresno bi je priznala neka masonska organizacija iz Evrope.
       Načela Jovanovske masonerije da mason mora da veruje u Boga, to jest da nije dozvoljeno da bude ateista, trebalo bi da iz redova masonerije diskvalifikuje članove partijskih organizacija koji su bliži idejama komunizma. Pojava francuskog Velikog orijenta na teritoriji SRJ (organizacije koja je iz svog statuta izbacila obavezu verovanja u Boga) doprinela je tome da se spominju imena političara iz SPS-a i JUL-a i da tu leže koreni kriminalizacije masona.
       Sami masoni o tome nerado govore uz opasku da podele vuku svoje relikte još iz perioda osnivanja i one “nešto znače profanima, a za braću masone su nebitne”.
       “Podela naših masona nije večna, već je, štaviše, na putu široko ujedinjenje naših masona”, kaže Dragutin Zagorac, zamenik Grand Komandera Vrhovnog Saveta Škotskog Rituala Jugoslavije (nosilac 33. stepena ovog reda).
      
       Tajna Velikog orijenta
       Među masonima se, inače, ovih dana beži od razgovora o Velikom orijentu, loži za koju su poslednjih dana u javnosti najviše vezivali Tapija, iako je poznato da je bio Veliki majstor Velike nacionalne lože Jugoslavije.
       Novine su brujale da je Tapi priveden pod sumnjom da je kao šef Velikog orijenta jedan od organizatora višečlane grupe profesionalnih ubica. Štaviše, Vojislav Šešelj, lider srpskih radikala, javno ga optužuje da je u svoju ložu primio Željka Maksimovića Maku, za kojeg policija tvrdi da je glavni organizator ubistva Boška Buhe, Radovana Stojčića Badže, Zorana Todorovića Kundaka, kao i da je “mozak” osujećenih akcija ubistava poznatih političkih ličnosti.
       Ići će Šešelj i dalje, s tvrdnjom da je sekretar te masonske lože, u kojoj je šef Dragan Malešević Tapi, Slobodan Vuksanović, lider Narodne demokratske stranke, da izvesnu dužnost u loži ima i Borislav Pelević, predsednik Stranke srpskog jedinstva, da je upravo zbog Make došlo do sukoba između Zorana Nenezića i Tapija, kada je ova loža, po mišljenju upućenih, navodno potpuno kriminalizovana. Tada je Tapi, kako navodi Šešelj, počeo intenzivno, uz pomoć “arkanovaca” da u svoju masonsku ložu učlanjuje mnoge moćne direktore javnih, društvenih i privatnih preduzeća.
       Šešelj ne bi tek tako bio proglašen Velikim majstorom manipulacija kada u celu priču ne bi uveo i još neke političare, poput Dušana Mihajlovića, Nebojše Čovića, Dragoljuba Mićunovića, proglašavajući ih za masone. Za ministra policije, u čaršiji je odmah krenula priča kako, navodno, nije izabran u cugu u masonsku organizaciju, pošto je prilikom glasanja dobio jednu crnu kuglicu. Krem njegove veštine je i tvrdnja da se, u stvari, radi o ratu dve kriminalne grupe koje predvode, ni manje ni više, već aktuelni predsednik SRJ Vojislav Koštunica i srpski premijer Zoran Đinđić, uz indirektnu aluziju da su, možda i oni masoni. A kada bi Koštunica i Đinđić i bili masoni, verovatno ne bi stigli dalje od Trećeg reda, kaže Zagorac. Po masonskim pravilima rang se stiče, ne u profesiji kojom se neko bavi, već u pregalačkom radu u masonskoj organizaciji.
      
       Politička negiranja
       Predsednik Demokratske alternative Nebojša Čović izjavio je na koferenciji za novinare da nije mason, a i da jeste - ne bi krio, jer ne misli da je “to nešto loše”. Međutim, on je zatražio razotkrivanje masona među našim političarima, kao i da se kaže u kojim ložama sede. Šešeljeve navode demantuje i Slobodan Vuksanović i ocenjuje da Šešelj (koji “nije brat, on je samo sluga novog gospodara”) najpre napada političare koji su podržali Vojislava Koštunicu tokom predizborne kampanje. “Iskreno rečeno, najviše bih voleo da budem Džems Bond. Ali, nisam! Što se masona tiče, pa oni i nisu tako loše društvo s obzirom na to da su među njima bili i Dositej Obradović, Vuk Karadžić, Njegoš, neki od Karađorđevića...”, kaže Vuksanović za NIN.
       Što zbog Šešelja, što zbog drugih denuncijacija Maleševića nijedan državni organ, pa ni policija o Tapiju nisu govorili u tom kontekstu. Saopštenjem za javnost se oglasio samo Vrhovni savet škotskog rituala Jugoslavije negirajući bilo kakvu Tapijevu povezanost sa Velikim orijentom, kao i koordiniranu saradnju sa VLJ i RVLJ, navodeći da je naneta velika šteta samom Tapiju, njegovoj porodici, mnogobrojnom masonskom bratstvu svih obedijencija u ovoj zemlji i, napokon, javnosti jer je ponovo dobila iskrivljenu sliku o radu masonerije.
       “Samo neznanje dovodi u zabludu. Šešelj je ličnost koja je provela dobar deo svojih političkih nastojanja baš uz Tapija. Mnogo toga je naučio uz Tapija. Jedino se nije naučio vaspitanom ponašanju”, kaže Zagorac i upozorava da su “samo ortodoksni katolici i devijantne ličnosti protiv masonerije”. “U zabludi je ako misli da nosi vest. On je obična čistačica u nečijoj ruci. I nama, koji smo u masonskoj organizaciji deluje jako smešno, jer nije svestan koliko naše braće masona sedi u njegovom najbližem okruženju i koji mu se, verovatno, na isti način smeju.”
       “Masonerija do svojih ciljeva korača lagano i sigurno, bez koraka nazad, sa viskom u ruci koji se ne sme zaljuljati”, deo je saopštenja Vrhovnog saveta Jugoslavije, koji kaže da se kreće putem koji su još davni preci obeležili. Nikada se od tog svetog puta neće odustati i sve privremene prepreke, kao i do sada će prevazići. Za masone, Tapi je još jedna žrtva na tom putu.
      
       SLOBODAN IKONIĆ
      
      
Masoni i NIN

Od momenta kada je na kolegijumu NIN-a odlučivano da masoni budu tema ovog broja, našu redakciju kao da su počele da nadgledaju “masonske krtice”. Znalo se gotovo, iz minuta u minut, šta NIN smera sa masonima u Srbiji. I, nekako, odmah, znalo se da će tekstovi biti - zlonamerni iako još nisu bili ni - napisani(!?) Neki od NIN-ovih sagovornika iz masonskih krugova su nam tvrdili da su obavešteni kako NIN smera “gadan napad na srpsku masoneriju” (!?). Kada je naslovna strana otišla u štampariju, onda je stigao savet da bi naslovnu stranu (na kojoj je prikazan ritual pristupanja masonskoj loži) trebalo “malo zatamniti”, neke delove baš do crnila, da se lica sa fotografije ne bi prepoznavala.
       Zatim je u NIN stigla i ekskluzivna vest da je Zoran N. Nenezić majstor jedne beogradske masonske lože umro i to još pre dve godine!? A Nenezić je, u društvu Duške Jovanić, viđen i na ovogodišnjem beogradskom Sajmu knjiga. I to na štandu izdavačke kuće Paideia kako kupuje Enciklopediju masona.
       Ni najstariji ninovci ne pamte da se skoro zbog neke teme digla tolika prašina pre i nego što su novine odštampane.


      
      
Kako je Tapi počeo da crta

Slikarska karijera Dragana Maleševića Tapija počela je u njegovoj sedmoj godini, u haustoru zgrade u Hilandarskoj 4 u Beogradu. Precrtavao je strip “Tri ugursuza”, koji mu je iz “Politikine” štamparije donosio otac, novinar, pre nego što bi se pojavio u prodaji. Karte za izložbu u ovom ulazu koštale su pet dinara za decu i deset za odrasle, prisećao se Tapi mnogo godina kasnije, u romansiranoj autobiografiji objavljenoj u “Politikinom zabavniku” pre tačno osam godina, 1994.
       Pare je Tapi u detinjstvu zarađivao i tako što je školskim drugovima prodavao svojeručno napravljene novogodišnje čestitke sa Diznijevim junacima. Biznis je “provaljen”, učiteljica je tražila da vrati novac, kod kuće je zbog toga dobio batine. Zadržao je ono što je zaradio.
       Usput, crtao je i ženske aktove, bez naročitog uspeha izgleda, pošto mu je otac govorio da od njega neće biti ništa. Predlagao mu je da umesto golih žena crta “đake u školi kako sede”. Učiteljica, pak, kada je otkrila da ne laže i da je on autor svojih crteža, tražila mu je da crta biljke, mape, natpise poput “peri ruke hipermanganom”.
       Nije mu se to baš svidelo, pa je nastavio da crta u potaji, a pare je zarađivao prodajući polovne stripove prekoputa kafane “Šumatovac” i otkupljujući srebrne petobanke predratne kraljevine, koje je onda preprodavao kujundžiji kod bioskopa “20. oktobar”. Od novca koji je tako zaradio, kupovao je senf, ploče i odela kod krojača Riste Makedonca.
       Umesto Akademije likovnih umetnosti, na koju mu otac nije dao, upisao je i “k’o od šale završio” spoljnu trgovinu.
       Godinama kasnije, 1987, slikarstvo je za Tapija počelo da postaje i više od zabave. Prodao je prvu sliku, nekom Nemcu, za osam hiljada maraka, iako je najpre za nju tražio 50 000 dolara. Kako je govorio, nije ni hteo da je proda.
       Tek, tog leta 1987. godine, prvi put je zvanično izložio svoje slike, na izložbi u Rovinju, uz Miću Popovića i Olju Ivanjicki. Posle samo dve godine časopis “Art njuz” uvrstiće ga među sedam najboljih hiperrealista sveta, njegove slike pojavile su se “u gotovo svim velikim galerijama sveta”, a najveća cena koju je postigao za jednu sliku, do te 1994. godine, bila je 135 000 funti.
      
       N. V.


      
      
Pismo sedamdeset sedmorice

Nekoliko dana posle smrti Dragana Maleševića Tapija oglasile su se njegove kolege koje smatraju da se protiv slikara “magičnog realizma “vodi medijska kampanja. U svom pismu, između ostalog, oni ističu da “iscrpnost podataka i istovetnost tih napisa svedoči da potiču iz istog izvora, to jest da su pripremljeni, jer su neke potpisali oni koji nisu ni bili u novinarstvu u vreme Maleševićevog uspona”.
       U pismu koje je pored likovnog kritičara Dejana Đorića potpisalo još sedamdeset i šest potpisnika koji sebe smatraju njegovim “prijateljima, poštovaocima i u sferi umetnosti idejnim saborcima, kaže se da je Malešević za života “napadan ne samo kao medijski naš najistaknutiji slikar, čije je bogatstvo smetalo onima koji se bore za umetnost bez vrednosti, već je protiv njega zbog uticaja koji je imao u društvu, zbog misije da slikarstvo figure, pejzaža, mrtve prirode, približi svima, posebno mladima, u dva režima, harangirano, vođen proces, kao u najgorim danima staljinizma”.
       “Svi ti koji su se više od jedne decenije trudili da dokažu da je Malešević bio falsifikator, i to sopstvenih slika, nikada nisu ni bili u njegovoj blizini pa nisu ni mogli da vide njegove slike u procesu i postupku nastanka koji on nije krio ni od koga. Upravo se zbog harizme i činjenice da je školovao najmlađu generaciju realista, Malešević postavio na čelo slikarstva precizne figuracije, one umetnosti koja nam donosi veliki ugled u svetu”, ističu potpisnici ovog apela.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu