NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Čekajući Solanu

Zvanična Srbija, dakle, sada ima dva stava u vezi sa ustavnom poveljom: Koštuničin, da se mora sačiniti solidno rešenje (šta god to značilo) i pored toga što to znači odugovlačenje, i Đinđićevo, da je dobro svako rešenje o kome se postigne saglasnost, a najbolje je ono o kome se saglasnost postigne odmah

      Da pređemo odmah na stvar: hoće li Zoran Đinđić, kao predsednik DS i pristalica rešavanja pitanja ustavne povelje “dogovorom dveju vlada”, da kaže šta se dogodilo sa “džentlmenskim sporazumom” prema kome Crna Gora, tj. Milo Đukanović, pristaje na neposredne izbore za Skupštinu Srbije i Crne Gore, samo da prođu izbori u toj republici?
       Otvoreno rečeno, postojeći problem Srbije i Crne Gore jedne sa drugom nastao je onog dana kada je DPS odlučio da formira samostalnu državu bez unutrašnjeg konsenzusa i bez saglasnosti međunarodnih činilaca.
       U poziciji “predstavnika većinske Crne Gore” uočljivo je ono što se obično zove sukob interesa; oni, naime, treba i da se sporazumeju o novom aranžmanu državne zajednice sa Srbijom, ali bi da istovremeno dodatno dokažu svoju prethodnu tezu da je takva zajednica neodrživa, zbog čega, je li, Crna Gora i želi samostalnost. Službeni stav je, istina, da su odlučili “da zajednici sa Srbijom pruže još jednu šansu”. Koliko to ozbiljno misle, jasno je iz toga što im je najglavnija briga prilikom sklapanja Beogradskog sporazuma bila da obezbede pravo na priznavanje referenduma kroz tri godine (sada već dve i po), pri čemu se, naravno, uopšte ne dovodi u pitanje kakva bi mogla biti volja birača.
       Ako bi se neko odvažio da kaže kako toliko zatezanje Crne Gore oko sholastičkog pitanja (državna zajednica ili zajednica država) i načina izbora poslanika u parlament nije korektno prema Srbiji, izložio bi se sasvim umesnoj primedbi da Srbija, ako joj se ne dopada, može slobodno da se iz celog postupka povuče. Time bi se ostvario “scenario snova” Mila Đukanovića i vaskolikog DPS-a: da Srbija, a ne Crna Gora, bude ta koja proglašava svoju samostalnost, i time bi ujedno svako protivljenje crnogorskoj samostalnosti postalo deplasirano.
       Zbog svih ovih, a i drugih komplikacija u procesu sporazumevanja (ne bi bilo pošteno reći da je Đukanović jedini krivac, ima politikantstva i sa srpske strane, a i kod “manjinske Crne Gore”), srpskom premijeru Zoranu Đinđiću se, ako je to put do ustavne povelje, najjednostavnije čini da popušta pred Đukanovićevim zahtevima. Samo nekako da zbrzamo ove Evropljane da nas prime u Savet Evrope a, bože zdravlja, jednog dana i u Evropsku uniju - tako nekako računa premijer - a Crnogorci neka rade šta znaju, u ujedinjenoj Evropi granice ionako nikom neće biti važne, a ako su Crnogorcima važne, tim gore po njih.
       I zato Đinđić neće da pokvari odnose sa Đukanovićem, neće da ga ostavi na čistini i neće da na njega upre prstom čak i ako ga ovaj javno povuče za nos, a kamoli zbog nekog nejavnog džentlmenskog sporazuma.
       Sve dosad je izgledalo da Vojislav Koštunica i Đinđić imaju slične ciljeve kada je reč o ustavnoj povelji, a da su razlike uglavnom bile u metodu sporazumevanja. Od prošle nedelje više nije tako. Iznenada, Vojislav Koštunica je u “Večernjim novostima” saopštio da, ako o ustavnoj povelji nema saglasnosti sada, može to da se reši i za godinu-dve. Dotle, kaže, može da važi i postojeći savezni ustav, i da funkcioniše Savezna Republika Jugoslavija. Havijer Solana je poželeo da je tog dana ostao u krevetu, a Milo Đukanović se veselo nasmejao kada je čuo da SRJ “funkcioniše”.
       Uočljiva je dramatična promena plana - koliko prošle nedelje, a tako je bilo i poslednjih nekoliko meseci, za DSS i Vojislava Koštunicu ustavna povelja je bila prvi i neizbežni korak da bi se bilo šta drugo moglo preduzeti - republički ustav, parlamentarni izbori, predsednički izbori. Ali ne samo to, Koštunica sada mora da objasni zašto savezni ustav može i da čeka, dok republički, ultimativno, mora da bude što pre.
       Izgleda da savezni predsednik veruje da u partiji protiv crnogorskog rukovodstva ima u ruci neki adut. Ako hoće referendum, poručuje im, neka ga organizuju, “sa dvaput obezbeđenom dvotrećinskom većinom, kako propisuje Ustav u Crnoj Gori”.
       Vrlo je malo verovatno da će Đukanović poslušati pravni savet Vojislava Koštunice o proceduri za osamostaljenje, a već je mnogo izvesnije da bi ga mogao podsetiti kako je Koštunica predsednik sa, blago rečeno, oštećenim legitimitetom kada je o Crnoj Gori reč, a da je on, Milo Đukanović, sa svojom koalicijom tu pre neki dan pobedio na skupštinskim izborima. Da i ne pominjemo što iste ustavne prepreke kakve ima Đukanović, imaju i vlasti u Srbiji pri donošenju novog ustava Srbije. Koštunica je na stanovištu da se ta procedura može i zaobići raspisivanjem izbora za ustavotvornu skupštinu, a u njegovoj stranci, DSS-u, razmatraju i neke druge pravničke burgije kako bi se što lakše došlo do tog korisnog cilja.
       Zvanična Srbija, dakle, sada ima dva stava u vezi sa ustavnom poveljom: jedan, da se mora sačiniti solidno rešenje (šta god to značilo) i pored toga što to znači odugovlačenje, i drugo, da je dobro svako rešenje o kome se postigne saglasnost, a najbolje je ono o kome se saglasnost postigne odmah.
       Delegacija “većinske Crne Gore” u Ustavnoj komisiji ima u takvim uslovima olakšan zadatak. Može da nas, kao nekada Stipe Mesić, sve skupa zamajava, sve nadajući se da će, kada okonča posao, moći da kaže: ispunili smo svoj zadatak - Jugoslavija više ne postoji. Bilo to sad, ili za dve-tri godine, sasvim je svejedno. Tu se slažu sa Koštunicom.
       U međuvremenu, međutim, dolazi Solana.
      
       SRBOLJUB BOGDANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu