NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Konsenzus

43. Oktobarski salon likovnih umetnosti Srbije

      Đorđe Kadijević
      
       Nakon dugog kolebanja između dve koncepcije, “populističke”, po kojoj bi beogradski Oktobarski salon trebalo da bude tribina likovnog stvaralaštva otvorena “za sve” umetnike, gde će “svi” biti jednako podložni odlukama stručnog žirija, i “elitističke”, koja Salon pretvara u estradu “izabranih” stvaralaca po pozivu arbitrarnog selektorskog autoriteta, ovog puta usvojen je sinkretički koncept - odlučeno je da se umetnici biraju i pozivaju. Za ove prve, obezbeđen je prostor ULUS-ove galerije, a za druge paviljon na Kalemegdanu, Pedagoški muzej i Galerija “Zvono”. Kao ukras ovom spektaklu, u galeriji Muzeja istorije Jugoslavije “25. maj” priređena je retrospektiva nagrađenih dela umetnika čija imena čine istoriju salona od 1960. godine pa do danas.
       Ovaj Salon dolazi posle ne baš srećnog ishoda ambicioznog prošlogodišnjeg pokušaja da ova naša najstarija redovna likovna manifestacija postane “nešto drugo”, poput “onog” što je nalik sličnim izložbama “u svetu”. Što se ove godine odustalo od takve namere izvesno da je plod samokritičke objektivnosti članova stručnih tela salona. Oni su jednodušni u priznanju da, ovog puta, nije rađeno onako kako bi se (nekom) htelo, već kako je bilo moguće. Ali, isti se pitaju, da li je i to pomoglo da Salon pokaže objektivnu sliku stanja na našoj umetničkoj sceni. Delimičan uspeh u tome pravda se pluralističkim karakterom te scene na kojoj su u opticaju tako različite idejno estetske tendencije da se isključuje svaka mogućnost konsenzusa.
       Ovo je prvi put nakon dosta vremena da se ta realnost ozbiljno shvata i uvažava. Treba se podsetiti da je u poslednjim godinama prošlog veka Oktobarski salon bio mesto gde se najviše insistiralo da se konsenzus postigne, pa čak i stvarao privid da je on postignut. Tu je najjače delovao onaj kulturni lobi koji je u navodnom skladu sa potrebom opšte promene sistema kulture društva u tranziciji, koje (treba da) ide “u svet”, nudio “svetske” obrasce umetnosti čiji su svojevrsni simboli bili novi ili prošireni mediji. Kada se sada žale na slab odziv umetnika pozvanih da izlažu na Salonu, njegovi selektori kao da zaboravljaju da je pomenuta kampanja za konsenzus “recentne” stvaralačke opcije odbijala brojne umetnike drugačijeg mišljenja i tako izazvala pojavu apstinencijalnog sindroma.
       Da li se na ovom, 43. Oktobarskom salonu 43. po redu, nešto promenilo? Radi li se na tome da se smanji broj onih umetnika kojima je, indirektno, sugerisano da Salon nije mesto za njih, ili onih koji su sami zaključili da tu nemaju šta da traže? Namernik može da se iznenadi kada danas u “Cvijeti” pored instalacija, fotografija i video-radova, ugleda i poneku uljanu sliku. Odgovorni u savetu Salona deklarišu se protiv svake medijske majorizacije izloženih eksponata - što njihovi prethodnici, pa i neki od njih, doskora nisu činili. Ako je to ono što se na Salonu menja, moraće da prođe dosta vremena dok to menjanje urodi plodom. Za to bi trebalo da se desi svojevrsno čudo - da se slikari vrate na Salon, a da konceptualisti i “instalateri” ne odu...
       Hoće li “uljani” osmeh Klare Šuman koji je Ivana Jakšić prenela na platno sa već skoro zaboravljene novčanice od sto maraka, ohrabriti slikare koji, ne bez razloga, sumnjaju da će na Salonu naići na dobrodošlicu? Za ozbiljne stvaraoce mnogo više znači primer Dušana Otaševića čiji “Proces” nije samo najefektnije ostvarenje na Salonu, već i delo čija ironična poruka aludira na aktuelni trenutak naše stvarnosti. Ali, pravi šok za posetioce Salona predstavlja nagrađeno delo Jelene Radić, veliko platno (200 X 337 sm) oslikano uljem, koje prikazuje donji deo nagog devojačkog tela sa nežnim rukama koje obavljaju zagonetnu erotsku radnju - nije jasno da li je reč o nekoj vrsti masturbacije ili preventivne radnje sa kontraceptivnom svrhom. Prema trećoj, sadomazohističkoj pretpostavci, devojka “gura” u stidni deo svoga tela eksplozivnu napravu koju odaje zloslutni fitilj... Slika Radićeve je kao stvorena za poslednji obračun sa ostatkom puritanske sramežljivosti svojstvene našem građanskom mentalitetu, ukoliko je od njega još nešto ostalo. Slikana ahromatski, sa dva polutona, plavičaste i smeđe boje, uprošćena u crtežu poput neke ilustracije - što efikasno umanjuje pornografski efekat prizora - namerno predimenzionirana, ova slika, mimo svoga bizarnog motiva, predstavlja delo retko viđene usaglašenosti konceptualne jasnoće zamisli i jezičke, likovne realizacije sa neskrivenim tragovima malicioznog estetizma.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu