NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Pakao koji traje

O psihološkom portretu jugoslovenskog gulaga i mogućnosti da nam se dogodi novi Goli otok

      Još uvek nedovršena bajkovita priča o vremenu “u kome smo svi bili Tito” mogla bi početi ovako: U vreme hladnog rata, u vreme čvrste podele na komunističku dogmu i zapadni svet, postojao je jedan neobično vešt vladar. I taj vladar je izgradio Srećnu zemlju - čedo komunizma napravljeno od američkih kredita. I sve je u toj zemlji bilo bajno i besplatno - sa izuzetkom nekoliko nevažnih sitnica i Golog otoka koji nije ni postojao.
       Ali, sve prethodno rečeno, sem što bi moglo biti bajka, moglo bi biti i sadržaj revidi -razglednice koju Neko šalje Nekome sa Golog, uveravajući ga “da je uz pomoć Partije lepši, rumeniji i pametniji nego ikada” te da ga drugarski pozdravlja sa obasjanog ostrva i, prirodno, ako je primalac razglednice iole pametan - shvatiće da je dojava za istu adresu već napisana.
      
       Tehnika torture
       Psihološka anatomija Golog otoka, sjajna knjiga Petra Kostića, čitaocu stiže kao neophodna psihološka ekspertiza gorepomenutog vremena, stiže mu kao istinito svedočanstvo i, napokon, kao naučni doprinos zadatku pročišćenja.
       Ono što Kostićevu knjigu o Golom otoku čini tako osobitom (izuzev vrlo transparentnog prozivanja odgovornih iz ondašnje jugo-vrhuške) jeste odstupanje od fabule subjektivno doživljajnog ili istorijskog pristupa problemu i uspeo skok u objektivnu poziciju istraživača psihologa. A ono za čim autor traga nije prevashodno ni broj žrtava ni njihovo nacionalno poreklo niti neka istorijska okolnost, premda se sve to takođe može naći u Kostićevoj knjizi. Predmet ove potresne anatomije jeste razobličavanje tehnike torture koja je zadugo korišćena u svim zemljama ex-komunizma i koja je dala više žrtava (a pre svega više ćutljivih žrtava) od svih dotad poznatih progona.
       Kostićeva svojevrsna taksonomija čitaocu pruža uvod u ono što je Golom otoku prethodilo, potom potanko teorijsko razjašnjenje naučnog modela samoupravnog prevaspitavanja da bi potom na scenu izašli psihološki profili nezaboravnih aktera. Pred nama promiče plejada likova iz jednog strašnog vremena... Golootočki mučitelji: Sadisti, Bezdušnici, Vernici, Vernici sa savešću, Karijeristi i Birokrate. Tu je i bespoštedna tipologija žrtava: Velikomučenici, Mučenici, Dvoličnjaci...
       Vrlo zanimljiva zapažanja u Kostićevoj knjizi odnose se na uočavanje crvene niti između golootočkog sistema samoupravljanja i potonjeg radničkog samoupravljanja. Takođe, poglavlje posvećeno kompariranju gulaga i Golog otoka prilično neuobičajeno nas suočava sa mogućnošću da je gulag, sa svom svojom jasnom i golom surovošću, po duše svojih žrtava bio daleko manje poguban od Titove duboko usađivane dvolične “meke diktature”.
       A ako bi Kostićeva teza iz ovog poglavlja bila istinita onda to svakako jeste jedan od do sada neopaženih socijalno-psiholoških uzroka za (posledično) veoma tegobnu i nasilnu deceniju naših života. Najveća krvoprolića se naime nisu dogodila u onim zemljama ex-komunizma u kojima je sistem represije bio očigledno surov već upravo tamo gde zapadni političari nisu imali prigovore na kršenje ljudskih prava.
      
       Elitna banda
       Psihološki i socijalni profili žrtava, uočava autor, govore da ovi ljudi ni u kom slučaju svoj dotadanji život nisu proveli kao gubitnici. Mučenici Golog bili su natprosečno obrazovani, inteligentni, mnogi među njima prvoborci, španski borci, sa revolucionarnim iskustvom i uglednim položajem u nomenklaturi onoga doba. U izvesnom smislu oni jesu bili poštenjačine, a svakako su mogli biti nešto kao nepotrebna savest Titovog pragmatičnog režima. Svi su oni, po mišljenju autora, bili potencijalno veoma opasna Titova opozicija i kao takvi morali su u jednom istorijskom trenutku biti uklonjeni.
       Odvođeni su namah, često bez suda i suđenja, u svakom slučaju sa presudom čije trajanje niko nije mogao unapred znati. Bili su primorani da priznaju da su se zaverili protiv naroda, Tita i Partije, prisiljeni da optuže svoje prijatelje i da potkazuju svoje logorske drugare. Revidirali su i finoklesirali onoliko koliko je to istražiocima bilo potrebno. I kada su napokon bili pušteni, uvek je to bilo uz određenu ogradu, uvek s mogućnošću da opet budu pozvani, uvek uz svest da iznova mogu biti potkazani ili da sami opet mogu postati potkazivači. Čini se da je ta strašna psihološka procedura, a ne naprosto topli zec ili o vrat obešena puna kibla, ono što je prava i strašna tragedija Golootočana i razlog njihove nemuštosti. Na Goli su došli kao dojučerašnji pobednici ili bar kao ljudi jake samosvesti. I - skoro svi su revidirali. Veoma malo dušegupki ovoga sveta može da se pohvali takvom uspešnošću u prevaspitanju.
       Filozofska premisa Golog, opaža autor, himlerovska je: Živ a poražen neprijatelj više vredi nego mrtav. Korišćena metoda je bihejvioralna i bazira se na neodoljivosti potkrepljivača. Uprkos uvreženom laičkom uverenju, s operativne strane gledano, lakše je dresirati čoveka nego goluba. Jedino što je za to potrebno jeste da se dâ određena sloboda eksperimentatoru. A te slobode je bilo u izobilju. Hiljade puta iz hiljade grla ponovljeno Umri bando! moralo je da ostavi traga na svačijem samopoštovanju. Zatvorenici Golog su strašnu gulagovsku dilemu (Pođeš desno - gubiš život, pođeš levo - gubiš savest) često rešavali dvoličnjaštvom. Tek time Goli je ispunio svoju ulogu, postao je samohodna drobilica ljudskih duša i prisila više nije bila potrebna - dvoličnjaštvo se dalje naprosto samo multipliciralo.
       Napokon, Tito nije morao da fizički ubija svoje potencijalne disidente te je njegov režim na Zapadu do dana današnjeg ostao ocenjen kao “meka” diktatura.
       A javno mnjenje? Nadasve efikasni NKVD sa ispostavom ondašnjeg našeg rukovodstva u javnom mnjenju pomno je negovao (za sve gulagovske zemlje karakterističnu) iscrpljujuću dilemu : Zna li Stari za to? Ne kriju li od njega istinu?
      
       Do novog viđenja
       Po svemu sudeći, Golootočanin u odnosu na čoveka bez takvog iskustva ima samo jednu prednost. Golootočanin zna kako je lako da opet bude pozvan. U ovom ili onom obliku, veruje i autor, Goli otok se može ponoviti.
       Kostić uspeva da izdvoji one društvene faktore koji sa određenim stepenom verovatnoće zaista mogu doprineti tome. Psihologija menjanja čovekovog ponašanja sve više napreduje a mase se, opaža autor,z veoma lako uslovljavaju. Čovečanstvo, generalno gledano, ne pokazuje zavidan stepen psihofizičkog funkcionisanja: bar polovina čovečanstva je nepismena, nešto manje od polovine je polupismeno, dobar deo svoje živote zasniva na horoskopskim predskazanjima, talogu kafe... uživa u holivudskim sapunicama, vapi za liderima. Više puta naglašena “mekoća” Titovog režima upućuje nas da ni neki novi Goli otok nipošto ne mora biti drastičan u smislu fizičkog uništenja neistomišljenika. Čak i neka staromodnija bihejvioralna metoda, skupa sa jakom društvenom silom konformizma i apatijom dezorijentisanih masa - sasvim su dovoljni. Milgramov i Ašov eksperiment, kao i neki manje poznati a ilustrativni eksperimenti koje autor navodi, jasno potkrepljuju ovu pretpostavku. Uprkos onome što vole da veruju psiholozi humanisti, izgleda da nemamo puno razloga da budemo optimisti kada je reč o ljudskoj prirodi.
       Napokon, budući da je reč o vojnom psihologu (redovni profesor vojne psihologije na Vojnoj akademiji Vojske Jugoslavije), ne iznenađuje autorov pokušaj da se nešto ipak učini, te je poslednje poglavlje knjige posvećeno tome kako se može preživeti novi Goli otok. Na tih nekoliko strana čitalac zbilja može pronaći više jasno izrečenih pametnih saveta nego u mnogim šarenim popularno-psihološkim priručnicima. Svakako vredi pomenuti zaštitu koju svako može sebi da obezbedi uz pomoć dobre psihofizičke kondicije, nadličnih vrednosti, kritičnosti i istrajnog smisla za humor. Autor sugeriše da su te stvari zapravo bile ključne i za kakvo-takvo golootočko preživljavanje te nam u sličnim okolnostima opet mogu pomoći. Ambicije potpisnice ovih redova (a verovatno ni čitaoca) ne idu tako daleko, jedva da se (dobro) držimo i u ovim uslovima. Premda, kako nas autor upućuje, blizu smo bili, malo je trebalo...“Čak je u pripremi bio i zakon o terorizmu, isti onaj po kome su, 50 godina ranije, ljudi upućivani na Goli otok.”
       Napokon, a u prilog vrednosti iste knjige, teško je odoleti autorovoj autentičnosti. Njegove analize su, naravno, naučne i stručne. Ali, kako sam kaže, njegov rad na ovoj knjizi bio je granično ljudsko iskustvo. Rad na ovoj knjizi i samog autora je izmenio u smislu novih, značajnih uvida: Ovu studiju sam počeo da pišem kao razočarani bivši komunista, a završavam je kao ubeđeni antikomunista...
       Pored toga što je napisao dobru i duboko doživljenu knjigu, čini se da je Petar Kostić sa Psihološkom anatomijom Golog otoka za Vojsku (i policiju) otpočeo posao koji je Vitalij Šentalinski uradio za ruske pisce. Kostićeva Anatomija jeste jedna od prvih knjiga pročišćenja koje nam je svima tako potrebno, i koje, sasvim pouzdano, ne može da obuhvati samo deset (od kontinuiranih pedeset) poslednjih godina komandne odgovornosti u ovoj zemlji, te mora dosegnuti i strašnu istinu Golog otoka.
      
       SPOMENA MILAČIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu