NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kartu, u ime zakona

Mnogi su nas prevezli žedne preko vode. Valjda zato ovaj narod nikako da se nauči da mora da plati da bi se vozio - gradskim prevozom

      Nekada su, u gradskom prevozu, kod zadnjih vrata sedeli kondukteri i prodavali karte. Nije ih bilo moguće izbeći, jer su budno pazili na svakoga ko promoli nos u autobus (tramvaj, trolejbus) a savesni građani su pazili da na prednja vrata uđu samo ratni vojni invalidi i majke s decom. Istina, kada su bile velike gužve ‘pojedini nesavesni građani i obesni omladinci’ su se provlačili bez karte, tj. “švercovali”. Ali njih je čekao čuveni “ridža”, kontrolor, savesni član Partije i društvene zajednice koja je osuđivala “pojavu”. Kako je vreme prolazilo, “ridže” su bile popularne kao i dželati - kako je tek njihovoj deci bilo?
       Nekako, početkom sedamdesetih, nađem se ja u Londonu. Tamo se znalo u minut kad ide autobus ili podzemna železnica (metro, što bi rekli). U autobusu su bili kondukteri, a u podzemnoj automati za ulaz. U jednom vozu vidim natpis : “Ko bude uhvaćen bez karte, platiće kaznu pet funti” (tada je karta koštala 10 - 20 penija a za pet funti ste mogli da kupite levi’s farmerke). I dalje : “Ko bude uhvaćen drugi put, platiće kaznu 50 funti.” Mnogo. Onako kapitalistički. A šta ako čovek nema? Briga kapitaliste za čoveka, oni samo misle na pare. Zato sam kritikovao drugove Londonce.
       Jednom u jednom vozu vidim dodatak, koji je napisao neki šaljivdžija : “Ko bude uhvaćen treći put, biće bačen pred voz”. Onda se dogodila neobična stvar. Londonski “Gardijan” doneo je vest iz naše mirne, socijalističke, samoupravne zemlje, iz naše metropole Beograda. U autobusu gradskog saobraćajnog putnik je za “konja” kupio kartu (tad je to bila najveća novčanica) a kondukter mu je vratio kusur u petoparcima. Onda je putnik izvukao pištolj i ubio konduktera.
       I osramotio našu zemlju. Svi su mi se smejali kao da sam ja bio u autobusu. Mislim da su tih dana Beograđani šetali Londonom sa kesom na glavi, da ih ne bi prepoznali.
       Posle smo prestali da kupujemo karte u gradskom saobraćajnom. Vozili su nas i vozili smo se besplatno. Pravili smo se da radimo a država se pravila da nas plaća i da nam sve daje besplatno. Onda je došlo drugo vreme - vreme donacija. I dalje smo se pravili da radimo a država, tj. preduzeća, da poboljšaju bedne plate i nagovore ljude da dođu na posao, i dalje su isplaćivala novac “za markicu”. Nismo radili, plate su bile nikakve pa nismo plaćali ni karte. Privatnici su ušli u posao i ko nije hteo da plati kartu, čekao je “gradski” prevoz, jer su se privatnici borili za svaku kartu, kao i za svakog putnika. A donacije su obnavljale vozni park Gradskog saobraćajnog.
       Počelo je naplaćivanje karata i u “gradskom”. Ali kako ubediti ljude da “državni” autobus ne vozi džabe. Ridže su opet “ušle u modu”, ali ne i navika da se karta plaća. Ne vredi ljude ubeđivati da kad već ne rade nego čekaju aukcije i tendere, da počnu da kupuju karte; ta ionako na posao idu džabe, a u provod, pa to im je prevoz. Samo u onoj staroj TV seriji gde je “milicioner” plaćao dve karte u tramvaju da se pokaže pred devojkom, to je trebalo da bude humor, a sada se policajci voze bez karte, ali zato sa pištoljem i lisicama. Kad se već voze tako opremljeni, što, onda, ne bi štitili šofere i kontrolore.
       Toga se dosetila i “država”. Posle nekoliko velikih svađa, bogami i tuča, pa i jedne pucnjave - sve zbog autobuskih karata - odlučeno je da svaki autobus (tramvaj, trolejbus, a šta sa “glistama” i prikolicama) dobije svog policajca. Jedan do dva policajca na jedan autobus, kad već ne može svaki građanin da dobije svog policajca. Jedan kontrolor (ko sad da kaže “ridža” kad su tu “oni”) jedan policajac u civilu ili uniformi, na jedan autobus, makar on vozio jednog putnika. Sve dok putnici ne nauče da plaćaju karte. Ili dok ne počnu da rade i zarađuju.
       Samo da nam ne uvedu po jednog policajca, u uniformi ili u civilu, i na radnim mestima, bioskopu, kafani...
       Što li su samo vozači GSP-a povlašćeni.
      
       MILAN DAMNJANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu