“Dužnost hrvatskih branitelja časna je i sveta, te ako se učini da su nešto i zgriješili, to pada pod njihovom svetošću”

      Volim domovinu više nego majmun bananu!” oduševljeno je izjavio Davor Banić, jedan od osam bivših vojnih policajaca koji su nedavno oslobođeni od optužbi da su u splitskoj ratnoj luci “Lora”, od marta do septembra 1992. godine, mučili srpske civile. Ovom rečenicom najbolje je opisao farsu koja se više od godinu dana odvijala pred županijskim sudom u Splitu. Ujedno je pokazao i odnos koji u delu javnosti vlada između građana i njihove države. Ironično je što su upravo svedoci iz Srbije u ovom procesu pokušavali da dokažu da Hrvatska nije banana-država, a njeni građani majmuni. Sudija Slavko Lozina koji je, uz jednoglasnu odluku sudskog veća, doneo oslobađajuću presudu, rekao je da su oni bili “ratni zarobljenici” i “da su prošla vremena kad se iz Beograda moglo naređivati”. Upravo zato iskazi svedoka koji terete bivše vojne policajce, a dati su pred sudom u Beogradu, u splitskom županijskom sudu nisu ni pročitani. Sudsko vijeće u Splitu zaključilo je da su Anđelko Botić, Ante Gudić, Davor Banić, Emilio Bungur, Tonči Vrkić, Tomislav Duić, Miljenko Bajić i Josip Bikić nedužni, a svedoci protiv njih neverodostojni. Bilo zato što boluju od posttraumatskog stresnog poremećaja, bilo zato što su svoje iskaze davali pred beogradskim, a ne splitskom sudom. Za ovaj i ostale slučajeve procesuiranja ratnih zločina i kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj poučna je i izjava zagrebačkog advokata Željka Olujića, branioca jednog od optuženih u slučaju “Lora”. “Dužnost hrvatskih branitelja časna je i sveta, te ako se učini da su nešto i zgriješili, to pada pod njihovom svetošću”, tvrdi poznati pravnik. Drugi branilac optuženih, advokat Doris Košta javnosti je ponudila porciju sličnog cinizma. Ona kaže da “ratni zločin nije niti počinjen, jer djelo nije izvršeno u ratu na ratnom području, niti prema stranim državljanima”. Treći branilac Ankica Luetić još je više iskočila iz normi uobičajenih za pravnu državu. Njen citat glasi: “Iza proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske više ne postoje Srbi i Hrvati, već samo oni koji brane ili napadaju državu i djeluju kao peta kolona koja sudjeluje u rušenju poretka.”
       Tako ispada da su Nenad Knežević i Gojko Bulović u “Lori” ubijeni, doduše kao državljani Republike Hrvatske, ali svakako kao državni neprijatelji. Njihovu krivicu pre deset godina “dokazivalo” je osam vojnih policajaca koji su svoju domovinu i tada verovatno voleli “više nego majmun bananu”. Deset godina kasnije, sudija Slavko Lozina smatra da je dokazao da je to sasvim u redu, jer da je bilo mučenja o kojima se pričalo, “nijedan Rambo”, kaže, “ne bi ostao živ”. Stražari poput Zlatka Sulejmanovića koji su posvedočili da su videli kako u ćelije zarobljenih žrtava ulaze pripadnici interventnog voda vojne policije, smesta su anulirani, uz obrazloženje da su tela ubijenih ionako nađena u drugoj stražarskoj smeni...
       U ovoj morbidnoj farsi posebno cinično deluje odluka sudije Slavka Lozine da više ne poziva svedoke iz Srbije i Bosne i Hercegovine čiji su iskazi mogli da terete oslobođene vojne policajce. Splitski sudija našao se uvređen, jer je od Saveznog ministarstva pravde u Beogradu “ćirilicom” obavešten da oni žele da im se poziv za dolazak na raspravu uruči dva meseca unapred. Razlog je nedavni koncert Marka Perkovića Tompsona koji je u Splitu okupio više od četrdeset hiljada ljudi, a među crno odevenom publikom u oduševljenom se klicanju rasističkim i ksenofobičnim parolama isticao i sudija Lozina. Pošto je sudski tumač za srpski jezik bio na putu, Lozina je sam morao da čita “ćirilični dopis” Saveznog ministarstva pravde iz Beograda, a to ga je tako uzrujalo da je na kraju rekao da “svjedoci nisu u poziciji nešto zahtijevati, a to što oni traže je ucjena i uvreda”. Slične kvalifikacije otišle su i na adresu ministra pravde Hrvatske Ingrid Antičević-Marinović. Ona je, naime, zahtevala da se Slavko Lozina udalji sa dužnosti sudije, jer je pre nekoliko godina izazvao saobraćajnu nesreću i pobegao sa lica mesta ostavljajući iza sebe teško povređenog pešaka. Hrvatska pravna farsa ovim nije dobila epilog, jer je “Državno sudbeno vijeće” poništilo odluku ministra pravde uz obrazloženje da se “prometna nesreća može dogoditi svakome”. Osim porodica žrtava iz “Lore” niko u Hrvatskoj nije se uznemirio zbog ovakvog presedana. Dr Žarko Puhovski iz Hrvatskog helsinškog odbora rekao je da je atmosfera u kojoj se suđenje odvijalo odmah pokazala da će doći do oslobađajućih presuda i to ocenio nedopustivim. Jedini pravnik koji je podigao glas protiv evidentnog izrugivanja pravnoj državi i žrtvama nasilja nad civilima bio je županijski tužitelj iz Splita Mikele Skvićimaro. On je rekao da će ovaj slučaj svakako ući u anale hrvatskog pravosuđa, jer je sudija odbio da sasluša svedoke iz Jugoslavije i tako onemogućio optužbu da provede dokaze na kojima je temeljila svoju optužnicu protiv osmorice bivših vojnih policajaca u “Lori”. Pošto presuda sudije Slavka Lozine nije pravnovažeća, tužilac Skvićimaro je protiv nje pokrenuo žalbu u Vrhovnom sudu Hrvatske, a porodice žrtava “Lore” najavile su da će proces biti obnovljen, ali pred međunarodnim sudom u Strazburu.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ