NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ujedinjena Evropa?

Ograničenje suvereniteta svih naroda koji pripadaju Evropskoj zajednici i NATO-u ne ugrožava identitet nijednog od tih naroda, ukoliko neki od njih nije sam spreman da ga se odrekne

      Kada je septembra 1946. Vinston Čerčil na Univerzitetu u Cirihu pozvao na stvaranje ujedinjenih država Evrope, mnogi delovi kontinenta nalazili su se još uvek u ruševinama, užasne rane rata još nisu bile zaceljene. Postojale su okupacione zone, ali ne i dve nemačke države. Oba svetska rata Čerčil je pripisivao nemačkoj žudnji za prevlašću, verovao da će ujedinjena Evropa, čiji stub je trebalo da bude francusko-nemački savez, na kraju zaboraviti na užase rata i neće dopustiti da Nemci ponovo izazovu strahotan požar.
       I danas se primećuju slične motivacije u vezi sa podržavanjem procesa evropske unifikacije, posebno kod Francuza: Ujedinjena Evropa može držati na uzici nemačke imperijalističke težnje! Naravno, svi znamo da je celokupna istorija Evrope istorija ratova, katkad užasavajuće razornih i krvavih, i da u toj istoriji nema nevinih: svi evropski narodi imaju na savesti pokolje, invazije, pljačkaške pohode. Uzrok rata je 1946. godine prirodno nalažen u hitlerističkom režimu, premda je i udeo Sovjetskog Saveza u njemu bio priličan: u početku radilo se o paktu Ribentrop-Molotov i planu zajedničke podele Poljske od strane dva imperijalizma, nezasita u otimačini, trenutno u savezu, iako su bili svesni koliko vredi njihovo prijateljstvo. U svom predavanju Čerčil je jedva pomenuo Sovjetski Savez. Takođe nije bilo jasno da li je verovao hoće li se ta varvarska imperija na kraju civilizovati i biti u stanju da se uključi u evropsku porodicu kao njen član, a ne osvajač, koji ne preti samo bičem već i atomskim oružjem.
       Danas, posle nešto više od pola veka, nakon rušenja komunističkih režima i posle napora tolikih ljudi, bilo bi lepo da verujemo da će ujedinjena Evropa, ako uspe da se ujedini, sasvim potisnuti avet rata s našeg horizonta. Međutim, mi još uvek ne znamo kakva je Evropa i kako je ujedinjena, odnosno u kom smislu je ujedinjena...
      
       Krastavci, džem i šargarepa
       Otpor prema Evropskoj uniji uopšte i prema zajedničkoj valuti posebno, nije rezultat racionalnih kalkulacija već se javlja iz straha od gubitka državnog suvereniteta. Često se pojavljuje i iritacija u vidu restrikcija i pravila, koje briselska birokratija nameće pojedinim narodima na nepodnošljiv i ponižavajući način: na primer, proizvodili smo izvesne sireve hiljadu godina i svi su bili zadovoljni, kad iznenada iz Brisela dođe naredba da promenimo recepturu proizvodnje, tobož iz zdravstvenih razloga.
       Stiče se utisak da su hiljade činovnika, koje Evropa bogato nagrađuje, koji ne plaćaju porez, zaposleni da izmišljaju sve novije i novije, krajnje suvišne i otežavajuće propise i naredbe, koji se, na primer, odnose na krastavce, džem i šargarepu, što, naravno, izaziva sumnju. Kao prvo, većeg dela tih činovnika trebalo bi se bez ikakve štete osloboditi, drugo, to su ljudi totalitarnog mentaliteta, koji sanjaju o tome da sve na svetu bude identično, da se uklone sve istorijske razlike, da se svi nasilno primoraju da vode identičan način života. Otpor prema ovoj tendenciji istovremeno je razumljiv i zaslužuje podršku.
       Slične opaske mogu se uputiti i političkim institucijama. Evo jednostavnog primera. Britanski Dom lordova, koji se ne bira demokratski, može se smatrati anahronizmom, kao i njihova monarhija. Postojao je vekovima i - premda nije biran na opštim izborima i ima sasvim ograničena zakonodavna ovlašćenja - pa ipak vrši veoma korisne funkcije u reformisanju zemlje i ne može se tvrditi da vrši despotsku vlast nad stanovništvom. Istina je da ne odgovara savremenoj demokratiji, a na nju ne liči nijedan proces stvaranja kulturnih, finansijskih ili industrijskih elita, koje u krajnjem ishodu odlučuju o stabilnosti i napretku zemlje. Cilj demokratskih institucija je da učine da značaj i uticaj političkih elita manje-više odgovaraju razmerama poverenja koje im društvo pruža, međutim to ne doprinosi samo rađanju elita; demokratskim izborima ne mogu se imenovati najbolji fudbaleri, najistaknutiji naučnici ili pesnici, najefikasniji menadžeri.
       Što je sa suverenitetom? Uzaludno je tvrditi da proces ujedinjenja Evrope suverenost pojedinih država ostavlja netaknutom. Suverenost se postepeno smanjuje i sve više će se smanjivati. Suverenost, istaknimo to, ne sastoji se u tome da država ne računa s postojanjem interesa i aspiracija drugih država. U tom smislu ni Sjedinjene Američke Države nisu suverene. Država nije suverena kada nema ograničenja koja joj nameću drugi, i zbog neostvarive privredne autarhije, već zato što bilo koje odluke da donosi, rđave ili dobre, donosi sama, i onda kada je na to primoravaju situacija ili drugi: država, koja nešto odlučuje zbog pretnji suseda time ne gubi suverenitet, jer je u njenoj moći da odlučuje drugačije, čak protiv vlastitih interesa.
       Međutim, gubi ga kada postoji mehanizam zahvaljujući kome druge države imaju prava da donose odluke u njeno ime ili ne pitajući je za saglasnost. Zemlje koje su pripadale sovjetskom bloku nisu bile suverene, jer su vlasti metropole u vezi s važnim pitanjima donosile odluke koje su obavezivale periferijske, formalno nezavisne države. Kada se u vezi s raznim bitnim pitanjima u Evropskoj uniji odluke donose većinom glasova članica Unije, bez prava veta, zemlje se lišavaju suvereniteta, jer su primorane da te odluke sprovode u život, ponekad i protiv volje. U slučaju Evropske unije situacija je drugačija nego u slučaju bivšeg sovjetskog bloka, jer su države članice donele suverene odluke o ulasku u zajednicu, prema tome može se dokazati da su dobrovoljno izgubile suverenitet, odnosno ne može se tvrditi da ga nisu izgubile. Tek kada postoji pravo veta, suverenitet nije narušen.
      
       Ja sam poseban narod
       Valja postaviti pitanje da li je značajno smanjenje suvereniteta, a katkad svođenje država članica na status provincije, koje od centralnih vlasti dobijaju preporuke, stvarna nesreća?
       Često se čuje sledeći glas: hoće da nam oduzmu suverenitet, odnosno da unište naš nacionalni identitet. Ovakav argument smatram sumnjivim, a bojazan preteranom. Različite etničke skupine, plemena ili narodi mogu izumreti zbog fizičke eksterminacije koju sprovodi neprijatelj, ali i zbog činjenice što kulturno nisu dovoljno jaki da se odupru drugoj civilizaciji ili su ih progutali drugi narodi. Među nama više nema Hetita, Vizigota, Prusa, Jađvinga, Acteka, Kornvalnjana, Samojeda i bezbroj drugih plemena. Rusifikacija nasilno nametnuta narodima SSSR-a bila je znatno uspešnija od carske politike, jer je težila uništavanju neruskih kultura, namernim utapanjem malih naroda u rusku masu, uništavanjem njihovih jezika. U Evropskoj uniji, gde se ne primenjuje nasilje u uništavanju nacionalnih posebnosti, narod može prestati da postoji samo ako neće da postoji, ako vlastitom voljom preferira prelazak u drugu nacionalnu masu. To, međutim, ne preti nijednom dobro ukorenjenom, kulturno aktivnom narodu Evrope: ni Poljacima, ni Francuzima (...)
       Navikli smo da ideju suvereniteta pripisujemo nacionalnoj državi. Nacionalna država je relativno svež pronalazak i retko se sreće u savršenom vidu. Prema tome, želja da suvereni subjekt bude samo i zauvek narod jeste prirodna i očigledna.
       Podjednako dobro suveren može biti i deo naroda ili više skupina naroda. Zbog čega onda ne bih mogao da objavim da sam poseban narod i da zahtevam suverenitet na svojoj teritoriji? Ovakva definicija naroda nije zgodna, jer izaziva sumnju i u pojedinim slučajevima odlučuje pogrešno o tome ko zaslužuje, a ko ne zaslužuje suverenitet. Ako narod zaista hoće da bude suveren, ako je spreman da za to plati cenu koju zahtevaju okolnosti (na primer u vidu odbijanja pripadanja zajedničkom tržištu, što zahteva članstvo u Uniji), na to ima prava, a to pravo ima i deo naroda koji izjavi da je narod.
       Teškoće stvara jezik. Recimo, postoji pokret za nezavisnost na Korzici, gde lokalno stanovništvo tvrdi da korzikanski govor nije francuski dijalekt već samostalna lingvistička jedinica, koja ima istorijske korene. Nije na meni da razmatram ovakve pretenzije. Slične postoje i među Baskima. Prvi put u istoriji nacionalne države utemeljili su Ukrajinci, Hrvati, Slovenci, Slovaci i drugi, utemeljiće je i Palestinci. Narodi nestaju, ali i nastaju. Što više napreduje pokret za ujedinjenje Evrope, sve više cvetaju separatizmi, nacionalizmi, osvajačke pretenzije prema susedima - kao da nam je potrebno što više graničnih straža i carinika. Sve više je zloslutnih glasova koji zahtevaju etnički čiste države. Svi znamo kako se ta čistota praktično sprovodi. Etnička čistota je genocidni slogan. S druge strane, ne može se zahtevati od evropskih država da dopuštaju svakom ko hoće da se naseljava na njihovoj teritoriji. Jer, migracije i etničke mešavine postoje od praskozorja istorije. U našem veku tri okolnosti izmenile su tu situaciju. Nekad su migracije trajale vekovima, danas se putovanja iz jednog mesta na drugi kraj sveta odvijaju munjevito. Drugo, emigranti koriste usluge države zaštitnice na teritoriji na koju su došli i ne treba ih osuđivati na smrt glađu, mada nijedna zemlja nema neograničene rezerve. Treće, postoje čisto demografski razlozi, odnosno pitanje gustine naseljenosti. A istina je i da je etnička raznorodnost izvor kulturnog bogatstva, mada i sukoba.
       Ne smemo se ljutiti na vlasti koje ne dopuštaju migracije, ograničavajući ih na podnošljive razmere. Jer, ako bismo zahtevali neograničenu slobodu migriranja, zahtevali bismo da milijarda Kineza i isto toliko Indusa ima prava da se bez ikakvih prepreka naseli u Švajcarskoj. Sukobi zavise i od kulturne sposobnosti asimilacije u novoj zemlji. Kada se Poljaci ili Hrvati naseljavaju u Nemačkoj ili Sjedinjenim Američkim Državama može se očekivati da će se njihova deca germanizovati ili amerikanizovati, jer je u biti to ista civilizacija. Drugačije je s Turcima, koji predstavljaju enklave različite kulture. A šta tek reći o namernom uništavanju kulture i identiteta manjih naroda od strane komunističke imperije ili kolonijalističkih zemalja.
       Na Tibetu je, kao što čujemo, mnogo više Kineza nego Tibetanaca, zbog smišljene politike kineske vlade. Ako bi bio proglašen referendum, pokazalo bi se da je većina stanovnika Tibeta za aneksiju zemlje od strane Kine. Sovjetske vlasti pokušavale su slično, da nasele Estoniju i Letoniju Rusima, ali bez tako dalekosežnih rezultata. Estonci zahtevaju da Rusi koji tamo žive znaju estonski, ako žele njihovo državljanstvo. Rusi se prave kao da su uvređeni zbog kršenja ljudskih prava. Pa ipak, čini se da u tom minimalnom zahtevu nema ničeg neumesnog: zahtevati da stanovnik Estonije može steći državljanstvo bez poznavanja lokalnog jezika, relikt je ruske imperijalne bezočnosti. S druge strane, niko ne mora nagovarati strance koji su se naselili u Engleskoj da uče engleski, ako hoće da postanu engleski državljani, jer svako zna da je to neophodno.
      
       Šačica poljskih Jevreja
       Ponavljam: iako su kontrola i ograničavanje migracija nužni, zahtev za etničkom čistotom države ili
       prinudno proterivanje “stranaca”, kako žele rasističke partije u Evropi, istovetni su s pozivom na genocid. Pitanje nacionalnog identiteta, prema tome, obiluje beskrajnim komplikacijama.
       Opet ponavljam: ograničenje suvereniteta svih naroda koji pripadaju Evropskoj zajednici i NATO-u ne ugrožava identitet nijednog od tih naroda, ukoliko neki od njih nije sam spreman da ga se odrekne, mada u zajednici u kojoj sve zemlje moraju ispunjavati standarde demokratije i građanskih sloboda, nikome ne preti gubitak nacionalnog identiteta zbog nasilja i eksterminacija.
       Poljska posebno nema izbora. Da nije ušla u NATO i Uniju nesumnjivo bi se za kratko vreme našla u orbiti Rusije, jer izvesni glasovi napadaju poljsko učešće u evropskim strukturama. I pored svog materijalnog sloma, sveopšte korupcije i lopovluka, raspada organizacionih, pa čak i vojnih struktura, Rusija i dalje poseduje jake snage, koje se nisu odrekle imperijalnih snova, koji se u boljim uslovima mogu i ostvariti. Otud: ako ne želite da zavisite od Unije, zavisićete od Moskve!
      
       LEŠEK KOLAKOVSKI
       (Nastaviće se)
      
      

U Poljskoj se poslednjih nedelja slavi 75. rođendan Lešeka Kolakovskog. Krakovski katolički nedeljnik Tdžgodnik ponjszechndž (Opšti nedeljnik) posvetio mu je čitav blok tekstova. Blok započinje tekstom samog Kolakovskog o ujedinjenju Evrope koji je za NIN s poljskog prevela Biserka Rajčić, čime obeležavamo značajan jubilej jednog od najvećih mislilaca druge polovine XX veka.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu