NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kakav dan, takva čast

Kad krsna slava padne u postan dan i trpeza je posna - objašnjava protojerej Ljubomir Stojanović. Na slavu se ništa ne donosi, a kako je krenulo samo fali da ti neko donese cipele, ili neki odevni predmet - kaže reditelj Ljubomir Draškić

      Ima kod Sime Matavulja (priča se zove Na slavi) beskrajno zabavan opis prvog beogradskog Nikoljdana u dvadesetom veku. Dakle, godina je 1901. i glavni akteri, bračni par Persa i Trivun Rogić spremaju se da krenu na slavu. Dogovaraju se kojim će redom, hoće li prvo kod Petrovića, Milića ili Jovanovića:
       - Svejedno, ja imam na spisku 40 kuća, pa koliko stignemo. Samo, nemoj da se prejedeš. Koljivo, pecivo, posno, mrsno, pa ti je onda muka - upozorava Persa svog muža.
       I stvar se završi tako što Trivunu pozli na 36. slavi, i oni se hitno fijakerom vrate kući. Ipak, “pola Beograda smo obigrali”, kaže Persa sa neskrivenim ponosom.
       Dakle, najveća srpska slava, Sveti Nikola (19. decembar) i pre više od jednog veka je bila prvorazredni društveni događaj. Ako to uspemo da zanemarimo, što će biti veoma teško, šta je, u stvari, slava?
       Protojerej dr Ljubivoje Stojanović, profesor Bogoslovskog fakulteta SPC u Beogradu, za NIN objašnjava:
       “Krsna slava ili krsno ime pokazuje da se radi o slavljenju dana krštenja. Nije dakle, reč o nekakvom kultu iz prošlosti, već je reč o tome da hrišćanstvo prihvata sve i preobražene usvaja. I zbog toga naš narod ima tu izuzetnost da slavi dan kada su u davnim vremenima naši preci kršteni. A neko je kršten na Svetog Nikolu, neko na Svetog Jovana... I vidimo da čitave porodice sa istim prezimenima slave istu slavu. To upravo pokazuje da je slava vezana za krštenje.
       Bez obzira na drugačija mišljenja, ovo je mišljenje koje treba razmotriti i ko želi, da prihvati. Potvrda za ovo stoji i u Svetom pismu, u delima apostolskim.”
       Istaknuti etnolog dr Bojan Jovanović, naučni saradnik Balkanološkog instituta SANU, o krsnoj slavi kaže sledeće:
       “Običaj slave, poznat i pod nazivom krsna slava, krsno ime i sveti, ima dugu narodnu tradiciju. Pojedini elementi ovog običaja, kao što je kult kućnog zaštitnika kome se u znak poštovanja prinose odgovarajuće žrtve, potiču iz prethrišćanskih vremena, što je bilo povod pojedinim istraživačima da njegovo poreklo dovedu u vezu sa starom paganskom tradicijom. Međutim, njegova hrišćanska dominanta i pravoslavna suština ukazuje na slavu kao bitan činilac srpskog nacionalnog identiteta. Kada ovo kažemo onda imamo prvenstveno u vidu onaj ključni momenat kojim je, reformom tadašnjeg pagansko-hrišćanskog obrednog sadržaja, formiran hrišćanski obred.
       Naime, osamostaljena autokefalna Srpska crkva početkom 13. veka zabranila je svojim sveštenicima da činodejstvuju u obredima žrtvovanja životinja i učestvuju u potonjim narodnim gozbama organizovanim kod crkava u spomen svetaca i za pokoj umrlih. Istim aktom je dozvoljeno svakom da kod svoje kuće zakolje odabranu životinju, meso opere, ispeče i iznese na trpezu koju samo tako može sveštenik da blagoslovi.”
       Samo Srbi imaju slavu, ponavlja se kao nekakva posebnost koju dr Jovanović objašnjava:
       “Ukoliko se zanemari uticaj Srpske crkve izražen prvenstveno u istočnom delu, onda se po slavi prepoznaju Srbi i njihova nacionalna sudbina u etnički složenom prostoru Balkana. Slava je znak nacionalnog, ali i porodičnog i ličnog identiteta. Po slavi se Srbi razlikuju od drugih naroda, a po slavama se razlikuju međusobno. Ukoliko u izrazito nepovoljnim okolnostima, kakve su bile u vreme turskog ropstva ili ratnih perioda, nije bilo uslova za slavljenje, onda su slave samo prigodno obeležavane.
       Činjenicom da je slava poznata i u običajnoj praksi drugih balkanskih naroda, koji se graniče sa srpskim etničkim prostorom, ne može se relativizovati autentičnost ovog obreda u srpskoj tradiciji. Naime, sporadična prisutnost slave u tradiciji Rumuna i Bugara može se protumačiti nekadašnjim uticajem Srpske pravoslavne crkve, dok je prisutnost slave u običajima Makedonaca, Albanaca, Muslimana i Hrvata jedan od poslednjih znakova identiteta već etnički otuđenih Srba i pretopljenih u druge narode.”
       Ako krsna slava padne u postan dan, upozorava dr Stojanović, “onda je po onoj narodnoj kakav dan, takva čast, i trpeza posna. Sve to naš čovek često previđa, a razlozi za to nisu od juče, već od pre pedeset i više godina. A to i nije tako duga praksa. Zato bi bilo dobro da se vratimo slavi na onaj originalan način, da to bude slava kakva jeste u crkvenom smislu: ikona, sveća, krsno žito, krsni kolač i vino. Onda i ta trpeza dobija blagosloveni smisao.”
       U narodu postoji predanje o živim i neživim svecima, pa se tako, kad je svetac živ, žito ne služi. Naš sagovornik dr Stojanović to opovrgava:
       “Naš Bog je bog živih i mi hrišćani verujemo u večni život, a ne da imamo strah od smrti. Svi svetitelji su najbolji pokazatelji večnog života, njihove netruležne mošti to jasno pokazuju. Tako da ne možemo da govorimo o neživim svecima, jer su svi sveci živi. I loša je praksa kod pojedinaca da upale sveću svecima. Mi kroz slavu ne možemo činiti parastos svetome. Mi se molimo svetima i sa svetima, i oni su naši samolitvenici.”
       U Svetom pismu postoji opis dve gozbe. Prva je svadba u Kani Galilejskoj gde je Hristos pretvorio vodu u vino i tako osmislio gozbu, učinio je još radosnijom i veselijom. Druga gozba je Irodov pir gde je Irod odsekao glavu Jovanu Krstitelju na kraju svoga pirovanja, a obećao je pola carstva za jednu igru. Danas je sve više slava koje liče na pirove. Stoga i protojerej dr Stojanović upozorava:
       “Mi hrišćani moramo da izbegavamo Irodov pir. A ako čitamo novine posle određenih slava, onda vidimo u crnim hronikama saopštenja čak i o ubistvima. Zbog toga treba da se upitamo kako mi to slavimo slavu. To ne sme da bude raspuštenost, ni izgubljena radost. Slava treba da pokrene radost, da osmisli sabor, sabranje, da da smisao zajednici. I zbog toga su potrebni i molitva i vera. Da čovek zna koga slavi, ko je taj sveti, zašto je on sveti...
       Najveća raskoš na slavi treba da budu gostoljublje i čisto srce. I da ne bude nešto oko nas i naše, bitnije od nas samih. U tom smislu apostol Pavle i kaže: neću vaše, hoću vas! Sveti Petar Cetinjski je svojevremeno opominjao Crnogorce da ne troše toliko mnogo na slave. Raskoš i raskalašnost uvek se pretvore u sukob, u nesreću.”
       Slava je pre svega porodična svečanost, a društveni dogaćaj je postao ne samo u poslednjih pedesetak godina, već i više od veka unazad. Na srpskoj političkoj sceni, nastanak višepartijskog sistema prvi put je pokazao i postojanje stranačkih slava, što mnogi pravdaju duhom tradicije, a drugi tretiraju kao apsolutnu glupost.
       “Iako postoje esnafske, seoske, školske, stranačke i druge, slave u značenju krsnog imena su prvenstveno porodične svečanosti verujućih ljudi koji tom prilikom iskazuju poštovanje prema određenom svecu. Svetac se slavi tako što mu se služi, čime se uspostavlja duhovna vertikala obreda, dok prateća gozba i međuljudska komunikacija ukazuju na horizontalni aspekt ove svečanosti. Slavskim okupljanjem iskazuje se pretpostavljeno duhovno jedinstvo pravoslavne sabornosti koja je u znaku najvišeg poštovanja sveca zaštitnika. Zato slava nije praznik u uobičajenom smislu te reči, poput praznovanja početka novog vremenskog ciklusa, jer podrazumeva duhovno okupljanje oko zaštitnika u svečanom ambijentu slavskog kolača, žita i plamena sveće. Trpeza i svečani obed daju ovom sakralnom ambijentu povišeni religijski i životni značaj.
       Iako postoje jasna pravila praktikovanja ovog obreda, evidentno je da se njih mnogi ne pridržavaju i da svojim improvizacijama, kao neposrednim izrazima svesnog i nesvesnog nepoštovanja i ignorancije hrišćanske tradicije, nastoje da prenaglašavanjem gozbenog aspekta slave daju oduška svom paganskom biću. Paganskim elementima zamućen hrišćanski obred ukazuje zapravo na duhovnu sliku naše tradicije koja posle poluvekovnog diskontinuiteta postaje opet svesna sebe i svog značaja za očuvanje i potvrđivanje srpskog nacionalnog identiteta”, završava svoj iskaz za NIN etnolog dr Bojan Jovanović.
       Za one koji s gnušanjem upiru prstom na dojučerašnje komuniste i socijaliste koji su počeli da slave slavu i da se krste u poznijim godinama, tumačenje protojereja Ljubomira Stojanovića može biti veoma dragoceno:
       “Hvala Bogu kada čovek dođe k sebi i prepozna sebe. U crkvi nema obračuna sa takvim čovekom po principu gde si bio pre i šta si bio. Postoji samo ,dobro si došao sada’. Crkva nije ni tamnica, ni sudnica, nego je lečilište duša koje u radosti i sa odgovornošću prima svakog čoveka. Bez ispitivanja o njegovoj prošlosti, jer nama je bitan čovek sada. Nema u crkvi ni prvoboraca, ni ordenaša. Postoje samo podvižnici u dobroj veri. Nema savršenih unapred. Svi se mi usavršavamo.
       Nikada niko u crkvu ne može zakasniti. Samo ako ima dobru volju i ako je u svojoj veri iskren.”
      
       RADMILA STANKOVIĆ
      
      
Kad je dolazio Milan Nedić

Ljubomir-Muci Draškić, pozorišni reditelj, svoje prvo sećanje na slavu, Svetog Nikolu, vezuje za svog dedu, generala Pantu Draškića, i to u vreme Drugog svetskog rata:
       - To je bilo u Ulici kralja Milana 33, gde sam kao dete gledao kako pristižu gosti, generali s ordenjem pre svih. I kako odu gosti, mi deca šiknemo ono što je ostalo u čaši i tako sam se prvi put napio. Pamtim i Milana Nedića koji je bio prijatelj mog dede, a moj je deda bio i ministar u Nedićevoj izbegličkoj vladi.
       Posle rata se slavilo poluilegalno, a na slavu kod mog oca dolazila je uglavnom familija i bliski prijatelji. Ali, sve je bilo relativno skromno. Moj je otac bio u dubokoj starosti kada mi je jednog dana rekao: Muci, ja ne mogu više, ti preuzmi slavu.
       Sve do pre nekoliko godina, na slavu se nije ništa donosilo. I mnogo ranije, iz mog detinjstva i mladosti, bio je običaj da gosti dolaze uglavnom po podne. Ručak je bio porodični, a po podne su dolazili gosti uglavnom na kolače i vino. I eventualno je na stolu bilo neko meze. Nije se dugo ostajalo i išlo se dalje na slavu.
       Ovo danas postaje kao neka vrsta prestižnih žurki gde se donosi cveće, piće, viski naročito...samo fali da ti neko donese cipele, ili neki odevni predmet, što nema nikakve veze sa slavom. Danas je slava postala jedna prestižna malograđanska stvar, a te nove običaje uveli su oni što su počeli da slave od pre neku godinu, i to skroz pogrešno, onako novokomponovano.


      
      
Cincarsko slavlje

Beogradski advokat Toma Fila nasledio je od svog oca Filote kancelariju, ali i slavu, Svetog Nikolu. Međutim, File su Cincari, i budući da nemaju slavu, zanimljivo je kako su došli do Nikoljdana:
       - Moj deda po majci zvao se Nikola Sapundži, mora da su bili sapundžije. On je voleo Srbe, živeo sa njima, i 1939. godine počeo je da slavi Svetog Nikolu. Kada se moj otac oženio mojom majkom 1940. godine, on je, kako ni sam kao Cincar nije imao slavu, uzeo slavu svog tasta i od 1946. je redovno slavio. To nisu bila vremena za slave, a moj otac je bio malo na svoju ruku, pa je tako tamnovao i u vreme kraljevine, i pod Nemcima i pod Brozom. Ali je slavio. Posle sam ja preuzeo slavu i slavio takođe kada to baš nije bila masovna pojava.
       Mislim da su ljudi prvi put skupili hrabrost da slave slavu, Božić ili Uskrs, tek posle Titove smrti 1980. godine. A drugi talas slavljenja svih verskih praznika je zabeležen početkom devedesetih. I sve je više novih vernika.
       Kod nas (supruga Tomina je Vesna Mrkić, direktorka prestižne beogradske Osnovne škole Vladislav Ribnikar) na slavu dođe od 100 do 130 osoba. Sve zavisi od toga da li je neko u Beogradu ili nije. Drugog dana dolaze Vesnini iz škole, a onda i dalje imamo goste, tako slobodno mogu da kažem kako se kod nas slavi tri dana.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu