NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kalifi umesto kalifa

U Americi i dalje najozbiljnije razmišljaju o rušenju Sadama Huseina, čak i ukoliko ne dođe do vojnog sukoba, zapravo intervencije na Irak, što je malo verovatno

      Inspektori Ujedinjenih nacija za kontrolu naoružanja ušli su u Irak. Prema prvim nalazima teško da će nešto pronaći, barem u roku koji je ostavljen Iraku da preda spiskove kompletnog naoružanja i opreme koja bi mogla poslužiti za proizvodnju sredstava za masovno uništavanje, što bi potvrdilo sumnje i optužbe Sjedinjenih Američkih Država. To je signal da se valja spremati za svrgavanja Sadama Huseina. Ukoliko se pronađe razlog Amerikanci će, pod okriljem UN, napasti Irak. Ukoliko se ne pronađe, Amerikanci će ipak pokušati na sve načine da svrgnu Sadama Huseina.
       Zato su spremni i na ‘pakt s’ đavolom’. U ovom slučaju su to delovi iračke opozicije koja će pokušati da se ujedini na sastanku u Londonu koji će se održati 10. decembra. Do sada to nisu uspevali već su, neprestano, jedni drugima činili nevolje kadgod bi to mogli - čak su sa Sadamom ratovali protiv ‘konkurenata’. Ali, jedini način da se Amerikanci nekako pokriju, slično onome šta su uradili u Avganistanu, jeste da nekako organizuju tu opoziciju. Ne zbog pomoći u ratu - opozicija je toliko slaba, mala, nenaoružana a opozicioni lideri korumpirani i vlastoljubivi - već zbog pomoći u miru. Zbog organizovanja i delovanja bilo kakvog demokratskog poretka koji bi odgovarao Amerikancima.
      
      
       Prvi poziv
       Iračkoj opoziciji, međutim, odgovara samo onaj “demokratski” poredak u kome bi njeni lideri postali vođe celog iračkog naroda, pa makar vladali uz ‘pomoć’ parlamenta i “demokratski”.
       Američki potpredsednik Dik Čejni uputio je još jedan poziv iračkoj opoziciji da se ujedini početkom avgusta ove godine. Dok je bio na odmoru u Vajomingu razgovarao je sa šestoricom iračkih opozicionih vođa putem video-linka. To je bio prvi razgovor nekog visokog američkog funkcionera s iračkim opozicionarima još od 1999. godine. I prvo približavanje stavova Stejt departmenta i Pentagona. Dva najviša američka politička tela nisu se slagala u pogledu mogućnosti opozicionih grupa i naročito oko potencijalne uloge Ahmada Kalabija, lidera Iračkog nacionalnog kongresa (INC) koga je favorizovao Pentagon, a koga su drugi opozicioni lideri odbijali da priznaju kao vođu, već su oformili kolektivno telo sastavljeno od sedam predstavnika najvećih opozicionih grupa.
       On je snažna osoba, principijelna i istinski privržena nacionalnim ciljevima, govorio je za Kalabija senator Džozef Liberman.
       Dr Ahmad Kalabi (57), bivši profesor matematike i bankar, osuđen je u Jordanu, pre deset godina, zbog novčanih malverzacija a nedavno je i Stejt department otkrio da je polovina od četiri miliona dolara namenjenih pomoći otišlo u druge svrhe.
       Arapske vlade iz Persijskog zaliva rekle su američkoj administraciji da neće dozvoliti da on rukovodi oslobodilačkom vojskom s njihove teritorije. Vladajući suniti iz Saudijske Arabije ne trpe Kalabija jer je šiit. Kuvajćani ne veruju da on može inspirisati i organizovati odgovarajući otpor. Ako se pojavi u Jordanu odmah ide u zatvor, a Turci neće da imaju ništa s njim i njegovim planom. Dr Kalabi inače ne živi u Iraku od 1958. godine.
      
      
       Beznadežno razjedinjeni
       Druga ličnost na koju Amerikanci računaju je ajatolah Mohamed Bakr al Hakim, šiitski sveštenik koji je utočište našao u Teheranu. On je u Sadamovim čistkama izgubio 28 članova porodice, dok se još 22 vode kao nestali, najverovatnije takođe pogubljeni. On, kaže, ne misli na osvetu. To nije lična stvar. Sadam je za njega oličenje zla i njegova je dužnost da završi s tom “noćnom morom”.
       Bakr al Hakim (63) već se 22 godine nalazi u izgnanstvu odakle rukovodi Vrhovnim savetom islamske revolucije (SCIR), koji ima široku podršku većine šiitskog stanovništva u Iraku. Smatra se za velikog igrača, možda i najvećeg, ali veoma neprijatnog saveznika Amerikanaca. Veruje se da bi, u slučaju dolaska na vlast uspostavio u Iraku islamsku državu.
       On, međutim, kaže da je njegov glavni cilj da svrgne diktatora i da “ostatak” posla ostaje na iračkom narodu da odluči kako on hoće. U pogledu preovladavajućeg straha da će se Irak podeliti po etničkim i religioznim grupama, on uverava svet (naročito Amerikance) da Irak neće biti podeljen, da će ustati ujedinjen i slobodan.
       Od manje značajnih igrača valjalo bi pomenuti šarifa Ali bin al-Huseina, lidera Pokreta za ustavnu monarhiju sa sedištem u Londonu. On je rođak poslednjeg egipatskog kralja Fajsala II, koji je svrgnut u revoluciji 1958. godine.
       Šarif je rođen 1956. godine u Bagdadu. Završio je visoke islamske škole i ekonomiju u Londonu. Smatra se za dobrog poznavaoca islamske i arapske kulture, kao i iračke istorije. Ugled mu raste među opozicijom od kada ga je Dik Čejni pozvao na “razgovor”, ali pristalica ima malo i to uglavnom među arapskom elitom u egzilu.
       Kao mogući vođa, Iračani ne mogu ništa bez vođe, pominje se takođe i lider Demokratske partije Kurdistana (KDP), Masud Barzani. Rođen je 1946. godine. On je sin legendarnog kurdskog vođe Mustafe Barzanija (1903-1979) i ima veliki ugled među Kurdima. Ima nekoliko hiljada boraca koji su stalno pod oružjem negde na severu Iraka u “divljem Kurdistanu”.
       On, takođe, ima velikih mana, a najveća mu je ta što je Kurd. Arapi iz zemalja Golfskog regiona su suniti, zato su svojevremeno i podržali Sadama, kao i Turci kojima dodatno smeta mogućnost stvaranja bilo kakve kurdske države, ili autonomnog područja na severu Iraka, što bi se, veruju, dogodilo ako Barzani postane predsednik, jer bi izazvalo proteste Kurda i u Turskoj.
       Svi pomenuti lideri kao i nepomenuti, u razgovoru sa Amerikancima zaklinju se da će podržati demokratski režim u Iraku. To je, za sada, dosta.
       Uspostavljanje demokratskog režima posle svrgavanja Sadama neće uopšte biti lak posao i Amerikancima, i celom svetu, čak i Iračanima je to jasno. Etnička podela u Iraku izgleda ovako: 75 odsto Arapa, 20 odsto Kurda i pet odsto ostalih manjina Asiraca i Turkomana. Po religijama podela je na 65 odsto šiita, 32 odsto sunita i tri odsto hrišćana. Najjednostavniji način za funkcionisanje parlamentarne države je uspostavljanje parlamentarne većine šiita. Ali, to onda nije sekularna država. Problem bi se javio i zato što bi ta šiitska većina nastala samo sa masovnim ulaskom Kurda u parlament.
      
      
       Oslobodilački akt
       Kurda ima oko 25 miliona i žive većinom u Iraku, ali i još u nekoliko država: u Siriji, Turskoj, Iranu i bivšim sovjetskim republikama. To je najveći narod na svetu koji nema svoju državu, ali postoji volja za ujedinjenjem, što u ovom slučaju može da predstavlja ozbiljan problem.
       Ne zna se ni šta će biti i kako će reagovati bivši Sadamovi oficiri kojih ima oko 1 500 u egzilu i koji su podeljeni u nekoliko opozicionih grupa.
       Još ranih devedesetih godina SAD su potrošile preko 100 miliona dolara u pokušajima da potkopaju Sadamov režim. Godine 1998. američki predsednik Klinton je potpisao Irački oslobodilački akt (Iralj Liberation Act) kojim je predviđeno još 97 miliona dolara za pomoć iračkoj opoziciji i opremanje i uvežbavanje iračkih opozicionih grupacija.
       Pored toga, ovim aktom predviđena je i humanitarna pomoć, pomoć u nabavci opreme i organizovanju opozicionih radio-stanica itd.
       To je trajalo izvesno vreme sve dok Amerikanci nisu videli da uzalud troše novac, jer se on nekako “izmicao” posrednicima i opozicionim vođama, a nije proizvodio nikakve rezultate. Sada kad su u prilici da deluju, i to uz blagoslov Ujedinjenih nacija, oni traže direktnu akciju opozicije iako znaju da pravljenje pakta s đavolom nikada nije dobro, što su nebrojeno puta iskusili. Iračka opozicija ima samo dva ista cilja, od kojih je samo jedan isti - da svrgnu Sadama. Drugi, isti a različit, jeste da opozicioni lideri postanu kalifi umesto kalifa. To želi svaki od sedam izabranih, iako se još mnogi nadaju.
       Zato su mudro izbegavali svaki razgovor koji bi urodio stvaranjem narodne skupštine ili privremene vlade u izbeglištvu. To više neće moći da izbegavaju, nadaju se američki stručnjaci, posle konferencije u Londonu. Mada niko od njih ne prihvata ideju o vladi koju bi uspostavili Amerikanci, moraće takođe da prihvate međunarodnu vojnu pomoć koju će voditi Amerikanci kako bi se obezbedio mir u zemlji posle, eventualnog, svrgavanja Sadama.
      
       MILAN DAMNjANOVIĆ
      
      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu