NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Diva kao udes

Trijumf dive leži u umeću biti objekat požude i bezmernog divljenja

      Neka bude in medias res rečeno: diva je “udes u semiotici kulta”. Tako glasi definicija i provokativna teza kojom Elizabet Bronfen i Barbara Štrauman otpočinju ovu fascinirajuću knjigu - Elisabeth Bronfen, Barbara Straumann: “Die Diva. Eine Geschichte der Benjunderung”, Schrmer/Mosel, München, 2002.
       Rođenje dive poklapa se sa otkrićem fotografije u ranom 19. veku, da bi svoj trijumf slavila u eposi medija, u poznom 20. veku. Fenomen “dive” ne ograničava se isključivo ne ženski pol, te se “diva” u muškom polu jednako javlja u oblastima filma, politike, pozorišta, umetnosti, muzike i mode. U njoj se prepliću telo i “imidž” na ekstremno opsesivan i subverzivan način. Diva nije samo stanovnik Olimpa, koja osrednje zvezde zasenjuje, osrednje umetnike nadmašuje i osrednju prominenciju ritualnim insceniranjem natkriljuje. Diva je više od toga. Ona je “kompleksni slučaj” u kulturi. Ona je “udes u semiotici kulta” u definiciji Bronfenove. Za razliku od drugih zvezda, ona je eksorbitalna.
       Udes o kome je reč je neka vrsta kolapsa u kome se pravo bivstvo i inscenirano bivstvo stapaju i međusobno prožimaju. To stapanje se samo onda događa kada publika žudi za živim umetničkim delom, koje diva, eo ipso, otelotvoruje. Otuda su i Vorhol i Bojs u jednom dahu sa Kalasovom, Monroovom, Prislijem, Evitom. Otuda u ovu galeriju nije ušla Greta Garbo, koja je znala da se distancira i napusti sferu inscenacija i da se iza tamnih naočara i privatnih kulisa u sopstveni identitet prikrije. Tom tehnikom je vladala nakon svog prvog boravka u SAD. Otuda nema ni Marlen Ditrih kojoj je umetničko delo pošlo za rukom; naime, da vodi dvostruki život - kao “Ditrih” i gospođa Ditrih. To ne može važiti za Ritu Hejvort, koja je idealno-tipično oličenje dive u optici Bronfenove i Štraumanove. Ona je sve lično ulila u svoje uloge, koje su, pak, razobručile njenu ličnost. Hejvort je “Gilda”, žena iz istoimenog filma iz 1946, u kome sa dvema dugim crnim rukavicama glumi simbolični striptiz. Pre no što je od Alchajmerove bolesti obolela, sve što je od Margarite Karmen Kansino, docnije Rite Hejvort, ostalo, bilo je nakon “Gilde”, zaboravljeno. Životopis Marije Kalas je kao kakav tragični libreto. I u vreme kada je Elvis bio ekstremno odebljao, nakinđuren kič nakitom i muzički neinteresantan postao, kada je podbulog lica od tableta i alkohola izlazio na binu, i tada ga je publika u frenetičnom transu slavila, kao da je još mlad i seksipilni The King of Rock’n Roll. U izvesnom smislu je on i dalje bio “king”. Čovek koji je zarad “Ikone - Elvis Prisli” zacelo sav svoj život sagorevao, te realni zdravstveni problemi i umetničke oscilacije, gotovo da nisu ni mogli imati uticaja na “ikonu”.
       U tome se sastoji, tvrde autorke, fatalna dispozicija kojom jedna zvezda prerasta u divu. Diva može biti muška ili ženska. Ona je svakad bez socijalnog kontakta, usamljena. Ona ima božanstvenu harizmu, a svojoj publici je telesno poznata, gotovo prisna. Ono što “divu” izbacuje iz orbite “normalne zvezde” - u čemu se i sastoji “udes” u sistemu - čini upravo njenu harizmu: ona je nešto božansko i istovremeno fragilno, fatalno i intaktno. Njena bit je u istovremenoj “čudovišnosti” i “ranjivosti”, u njoj se udružuju “klasični junak” koji stremi visokom i uzvišenom i “hrišćanski martir” koji se zarad sopstvenog spasenja i spasenja svoje publike, “žrtvuje”. Diva je uvek usamljena, te otuda ne može da opstane bez svoje publike. U potpunom stapanju privatnog i javnog života otelovljuje se posebna autentičnost “celebritdž culture” koja je danas veliki medijalni fascinozum. U ovoj briljantnoj studiji sa nebrojenim fotografijama, posvećuju su autorke po poglavljima velikim divama 19. i 20. veka - kontesi de Kastilzone, Ludvigu II, kralju Bavarske, Sari Bernar, Merilin Monro, Mariji Kalas, Elvisu Prisliju, Eviti Peron, Riti Hejvort, Endiju Vorholu i Jozefu Bojsu. U poslednjem poglavlju su te dive konfrontirane sa divama u postmodernoj varijanti, kao što su megastar Madona i Sindi Šerman. Autorke rekonstruktivno iznalaze genetičku tačku pojma “dive” u dvorskoj kulturi aristokratije i njenom pozorišnom miljeu. Kao primer tome služi kontesa de Kastilzone i kralj Ludvig II iz Bavarske, kojima sledi prva diva teatra nove epohe Sara Bernar.
       U 20. veku su film i pop-muzika mesta nastanka “diva”. Rita Hejvort, Merilin Monro i Elvis Prisli oličuju tu kategoriju “diva”. Evita Peron predstavlja oblast harizmatičnih figura u politici. U oblasti likovne umetnosti to su Endi Vorhol i Jozef Bojs, u oblasti muzike operska diva Marija Kalas.
       Na posebne teorijske premise ove studije čitalac se mora privići. Naime, na onaj argumentativni arsenal poznog strukturalizma, koji autorke u ovoj studiji ekscelentno primenjuju. Argumentativna oštrina ipak tu i tamo nedostaje u knjizi dveju anglistkinja. Ako se harizma uzme za karakteristiku dive, onda se Greta Garbo ne bi smela izostaviti. Uzme li se, pak, tragična povredljivost dive kao specijalna odlika njenog imidža, onda Garbo ne bi mogla ništa tražiti u kanonu diva. Evita Peron bi samo uslovno toj grupi pripadala, a Bojs, striktno uzevši, ni na koji način. Precizne ikonografske studije, razumljiva dikcija i jasno konturirana poglavlja, zatamnjuju i kontrastiraju tu i tamo paravani sa teorijskim diskursima i gustom maglom. Očito da je danas teže kultne sisteme fiksirati no što je to bilo u 19. veku.
       Bez eseja Barbare Štrauman o istorijskom fundamentima fenomena - “Istorija teatralnih samoinsceniranja”, celokupna teorijska konstrukcija ove ekscelentne knjige bi ostala labilna. Štraumanova vidi u kulturno-istorijskoj inscenaciji 19. veka kroz pojavu “dendija” i “histeričarke” direktnu konkurenciju monarhiji. “Kostimi, kulise i izveštačenost” - iz tih pojmova teatra izrasta kontekst u kome su Monro, Kalas, Prisli ili Evita, Vorhol i Hejvort kao u sopstvenoj familiji, u jednoj kući. Ono što članove te familije spaja, sastoji se u gvozdenoj fiksiranosti na “insceniranje sebe”. Svi članovi radikalno podvrgavaju svoje telo vežbi. Kalasova se u razantnom tempu preobrazila iz genijalno pevajuće, još debele i nezgrapne, u elegantnu i šlank lepoticu, Rita Hejvort iz rasne Španjolke u rasnu američku pin-up, Evita Peron iz južnoameričke provincijalke u oksigen-peroksid-plavušu severnoevropskog formata. Trijumf dive leži u umeću biti objekat požude i bezmerne bezmernog divljenja, dok se njen singularni položaj gradi na žrtvi: utrošak sopstvene supstancije zapravo zaloga i materijal za ikonopokloništvo.
       U ekstremnim slučajevima dospe materijal izvan kontrole, te oboli ili se autoagresivno i autodestruktivno ophodi. U mnogim slučajevima koje autorke interpretiraju, bilo je tako. Najprominentniji slučaj je, dakako, Merilin Monro. Dugi i spokojni život prave dive nije moguć. Naprotiv, rana smrt (Monro, Peron), tragičan kraj (Monro, Kalas), teška bolest (Peron, Hejvort), atentat (Vorhol), suicidalni životni stil (Monro, Prisli) - celokupna skala morbidne egzistencije, čini dispoziciju dive. Čak i potiranje granica između života i smrti i legende o onostranom životu. Leš Evite Peron bio je najpoznatija relikvija 20. veka. Prisli je poslednjih godina vodio život regresivnog zombija. Paralelitet u telesnoj deformaciji king of pop sa Ludvigom II je evidentan. Nedostaje jedino još aktuelni saigrač u toj konstelaciji - Majkl Džekson. Namesto njega, nastupa na kraju Madona, kao perfektno otelotvorenje dive.
       Jednom rečju - autorkama je pošla za rukom grandiozna ikonografska galerija 20. veka koja je ujedno temeljna kulturološka, suptilna psihološka i egzemplarna tipološka analiza kultnog fenomena “dive”.
      
       ZORAN ANDRIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu