NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Noć kada se i Bog zbunio

Sedamdeset umetnika na sceni i više od 6 000 prijatelja, poštovalaca i javnih ličnosti s raznih strana sveta u gledalištu zajednički dali nezaboravan godišnji pomen Džordžu Harisonu

      Preostali Bitlsi, jedan ser i jedan neodoljivi bubnjar, okupljeni pod vođstvom magičnog Erika Kleptona i potpomognuti od najbližih (živih) saradnika, svirali su u najprestižnijoj dvorani Londona koncert prepun dirljivih emocija. Srećnici koji su mu prisustvovali nosiće ga s razlogom dugo u srcu. Za Pola i Ringa, ali i za sve prisutne koji su bili u stanju da plate 150 funti (iliti 225 evra) to je bilo više od koncerta: nezaboravno putovanje kroz muziku i vreme, i nostalgični povratak u doba kada je sve bilo tako drugačije i tako nevinije.
       U noći prepunoj simbolike, i potpisnik ovog teksta, bio je veoma loman.
       S prijateljima po životnom izboru - iz Nemačke (vodeći radijski disk-džokej) i Londona (istaknuti međunarodni fotograf), davno amortizovani rok-skriboman našao se u novembarskoj noći ispred Rojal Albert hola da se priseti razloga ovako izabranog profesionalnog i intimno ljudskog puta. I dok su stotine neraspoloženih vapili za kartu više nudeći šta god da se traži, tapkaroša nije bilo. Karte su rasprodate još u oktobru za ravno 45 minuta! Od tada je nastala pomama za ulaznicama i novine su danima zabavljale svoje čitaoce pričama o ponudama od kojih boli glava. Na kraju je postignuta cifra od 1 000 funti ili 1 500 evra. Za te pare, istina, može se lepo putovati aranžmanom oko sveta ali nema novca koji može platiti to što se za jedno pokolenje ove noći dogodilo.
       U velelepnoj dvorani na južnoj strani čuvenog Hajd parka, sagrađenoj krajem devetnaestog veka, tačnije 1892, bio sam samo jednom. Novembra davne 68. da gledam poslednji koncert grupe Krim. Preko puta sam leto kasnije, kao i stotine hiljada hipika, iz trave uživao u Rolingstonsima.
       Sada smo svi tu da ukazujemo poštovanje mističnom i tihom Bitlsu - Džordžu Harisonu.
       I mada će zauvek ostati tek treći Bitls, Džordž je i u ovoj prilici potvrdio kako su njegova uloga i značaj teško sagledivi. Ne zbog toga što je ispisao neke od kapitalnih pesama jedne generacije, već što je, svestan ličnog uticaja, uveo muziku trećeg sveta na veliku scenu, uvek znajući da oko te ideje okupi najbolje društvo. Zbog toga je noć sećanja na njega više od običnog pomena čiji ogroman prihod ide u dobrotvorne svrhe.
      
       Arpan za starog prijatelja
       Kada sam prvi i poslednji put na tom mestu video Kleptona, bio je mršav, dugokosi Bog koji upravo napušta najslavniji britanski supertrio. Večeras je to kratkokosi gospodin s naočarima i neskrivenom tremom, koji izabranim rečima otvara koncert. Kaže: “Ovo je zajedničko veče divne muzike i toplih osećanja i poziva da mu se u ceremoniji početka pridruže Harisonova udovica Olivija koju naziva “Deni” i slavni umetnik sitara Ravi Sankar.
       Iznad scene načinjene u duhu indijskog hrama i oivičene buketima svežeg cveća ogroman poster mistika i gitariste. Program koncerta tipičan je za muzičara Harisona - veliki susret civilizacija, tradicija i kultura. Prvi deo je sadržao posebno napisan četvorodelni “Arpan” Ravi Sankara koji je predstavila autorova ćerka Anuška uz pomoć indijskog orkestra od 40 muzičara i pevača uz gostovanje Džefa Lina (pesma “Unutrašnje svetlo”) i jedan zanimljiv akustičan solo Kleptona u finalnom segmentu kompozicije.
       Ako je taj prvi deo imao obrazovni smisao za prisutnu publiku, veoma šarenog profila, (u našem redu su bili Česi, Portugalci i Amerikanci) onda je sve što je usledilo bilo zabavnog, čitaj rokenrol karaktera.
       Posle efektnog i burlesknog nastupa članova “Monti Pajton” tima (koga je Harison davno producirao), scena je počela da se ispunjava sa čak 26 muzičara za koje će kritičar Tajmsa sutradan napisati “najbolje što Zapad ima”.
       Zapravo, nastao je orkestar po principu “sve zvezde” koji će tokom programa činiti sedam gitarista, tri bubnjara, četiri klavijaturiste, trojica basista, dva duvača, dve prateće pevačice uz gudački sastav koga je predvodio čuveni Majkl Kejmen.
       Nabrajanje svih pojedinaca koji su učestvovali veliki je posao ali neka autoru bude dozvoljeno da kaže kako su te večeri svirali najistaknutiji muzičari grupa ELO, Prokol Harum, Trefik, Dajr streits, sedmi i osmi Bitlsi - Klaus Vurman i Bili Preston, te izuzetni Džuls Holand ili Tom Peti. Posebno mesto u svemu zauzima Deni, Harisonov sin i njegova slika i prilika iz prve polovine šezdesetih.
       Taj deo programa sastavljen je od muzike koju je pravio ili u kojoj je učestvovao Džordž Harison. Od pesama Bitlsa, preko njegovih solo radova (uključujući i pesme sa posthumno završene i upravo objavljene ploče) do saradnje sa Sankarom ili supergrupom Traveling vilburis, najbolje pokazuje koliko je to bila karijera posebnog karaktera.
       Teško je u ovakvim okolnostima da se složimo šta je na koga i zašto ostavilo najdublji utisak, ali namerniku iz ovog dela sveta, srce je počelo da štuca od momenta kada je Ringo Star, neobično mladolik i neverovatno sićušan, digao dvoranu na noge pevajući zajednički (s Džordžom) napisan hit “Fotografija” u kojoj davno ispisani stihovi “sve što imam je fotografija i saznanje da se ne vraćaš” dobijaju sasvim novo značenje. Pogotovo što se sve dešava ispod fotografije Harisona s kraja 1963. godine.
      
       Dok je sala nežno jecala
       Kulminacija je izlazak na scenu elegantnog i neodoljivog ser Pola Makartnija i njegovo uvodno sviranje ukelela u pesmi “Nešto” koju će efektno podeliti sa Erikom Kleptonom. Ako je ta kompozicija, za koju je Frenk Sinatra tvrdio da je najbolja balada iz druge polovine dvadesetog veka, razgalila publiku onda ju je svakako sentimentalno dotukla neverovatna verzija pesme “Dok moja gitara nežno jeca” u kojoj je Klepton odsvirao solo zbog koga je vredelo peške ići od Beograda do Londona. Kad je zvuk nestao u sali ostale su zamagljene oči većine prisutnih.
       U tom trenutku, dok su ovacije pretile da sruše dvoranu, Pol je zagrlio mladog Harisona i rekao - “Izgleda da jedino Džordž ostaje mlad a svi mi starimo”. Tada je još nešto upućenima postalo jasno: nasred scene imali smo nešto što niko nije video - Ringa iza bubnjeva, Pola koji peva, mlađeg Harisona na jednoj, a Kleptona na drugoj gitari.
       Da, dame i gospodo, to su bili jedini mogući Bitlsi. Sada i nikad više!
       Ali i Bitlsi posle toliko godina.
       Upravo u tom kadru valja tražiti ključ za razumevanje jedne stare i velike lične drame. Glavni lik antičke drame je Erik Klepton, muzički lider celog projekta. On je vlasnik čudesnog mesta u celoj priči. Prijatelj je sa Harisonom od 1964. Svirao mu je na prvoj solo muzici koju je sredinom šezdesetih počeo da snima u Indiji, Harison mu je uzvratio saradnjom na hitu ‘Bedž’ za grupu Krim. Kada nedeljama nije znao kako da definiše pesmu ‘Dok moja gitara nežno jeca’ za Beli album Bitlsa, Džordž se obratio Eriku koji je za tri sata razrešio sve dileme. Zauvek. Tada nekako ali kobno se Gitarista zaljubio u ženu Harisona - manekenku Peti Bojd. U toj zajedničkoj drami svirao je sa Lenonom u okviru Plastik Ono benda i sa Harisonom kad je promovisao svoj najuspešniji rad “Sve stvari moraju proći” u okviru koncerta za Bangla Des. Klepton je svog emotivnog rivala upoznao sa Olivijom, tada sekretaricom u kalifornijskoj diskografskoj kući, koja će ubrzo ne samo postati njegova žena već će mu i 1978. godine roditi sina Denija. S druge strane, Klepton se prvi oženio ženom jednog Bitlsa. Ubrzo će uraditi još nešto.
       Na venčanju Olivije Trinidad i Džordža Harisona, maja 1979, popeo se na prigodnu binu, uzeo gitaru i pozvao Ringa, Pola i mladoženju da mu se pridruže u sviranju rokenrol standarda. Oni su to uradili mada su istovremeno imali i odbijali ponude vredne četiri miliona dolara za nastupe. Te ponude su ih pratile od poslednjeg zajedničkog sviranja Bitlsa na krovu Epl zgrade u obližnjem Mejferu, davne 1969. godine.
       Posle toliko vremena ljudi te priče na drugoj sceni u zajedničkom kadru. S tim što je Olivija sada organizator, Klepton muzički vođa i mlađi Harison umesto oca.
       A Lenon, pitaće neko sa punim pravom. Šta je sa Džonovom porodicom ove večeri?
       Joko Ono bila je na intimnom parastosu veče pre toga. Đulijan Lenon odavno nije u stanju da svira. Razlozi su zdravstvene prirode i o tome se ćuti.
       I dok je publika, prva u kojoj posle toliko vremena, nisam najstariji, u emotivnom delirijumu pevala ‘Moj dragi Gospode’ i ‘Sve stvari moraju proći’ jedno osećanje me čvrsto drži. Verovatno je zbog mnogo toga Bora Đorđević u pravu kad peva ‘svirali su Hendriks, Kamenje i Bube/ tad smo bili violine a sada smo trube’. Ipak, napuštajući Rojal Albert hol, bio sam ponosan što sam toliko dugo pripadnik tog velikog duvačkog orkestra.
       Vaš izveštač je, tako, za izbrisani Dan Republike video jednu od stvari za koje je dugo mislio da su neostvarive, kao što je istog dana u Londonu saznao da će za Svetog Iliju sledećeg leta u Beogradu videti i drugi koncert o kome maštaju generacije odrasle na rokenrolu.
      
       PETAR POPOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu