NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Zauvek negativci

Predstavnici Krizne grupe tražili su zaoštravanje uslova za naš prijem u Savet Evrope i druge međunarodne organizacije. Stejt department ih je odbio

      Kada čovek ima čekić, ceo svet mu liči na ekser”, stara je Marfijeva izreka, a Marfi je na Balkanu, kao nigde drugde, aktuelan mislilac. Stoga je najlakše Međunarodnu kriznu grupu (ICG) optužiti da u svojim izveštajima sa balkanskog terena primenjuje šablone koji datiraju iz Miloševićevog vremena i koji su se odlično uklapali u načine koje je međunarodna zajednica propisala za rešavanje jugoslovenske krize, gde je kao glavni generator krize označen Beograd (mada su “krivi svi”), na koji se zatim vršio najveći (ili isključivi) pritisak da izmeni svoju politiku.
       Da je ICG relikt tog vremena, i slepi sledbenik tog pristupa, danas u Beogradu veruju i najprozapadniji delovi srpskog establišmenta, makar i oklevali da to tim rečima i kažu. Negirajući da Krizna grupa deluje “protiv srpskih interesa”, Nikolas Vajt, direktor ICG-a za Balkan je, zapravo potvrdio stereotip koji o toj organizaciji vlada u nas. Krizna grupa je samo ukazivala na lošu politiku Miloševićevog režima, kaže Vajt, a pošto je Srbija “ključna zemlja regiona, glavnina ocena morala je biti usmerena na Srbiju, a ne na neke druge”, objašnjava.
       Povod zbog kojeg je ICG došla na tapet jeste njen poslednji izveštaj, posvećen ilegalnom izvozu oružja iz Jugoslavije, koji je predsednik Vojislav Koštunica jednom izjavom an pasan odbacio, što i nije posebno iznenađenje. Veća je novost da se oglasio i Zoran Đinđić. “To su mali incidenti, iza kojih ne stoji bilo koja država i to su ostaci starog režima koji ne mogu tako brzo da nestanu”, rekao je srpski premijer. Pišući o švercu oružja u Irak (i ne samo Irak) - poprilično, pokazaće se, prevaziđenoj temi - ICG je podigao prašinu, pored ostalog tvrdnjom da su naši najviši državni funkcioneri “znali ili morali znati” za šverc oružja, a ako nisu znali, utoliko gore.
       U izveštaju su, pored toga, osim onih poznatih stvari o švercu, objavljeni i navodi o izvozu hemijskog oružja u poslednje dve godine, što su, u poverljivom svedočenju, Kriznoj grupi rekli “jugoslovenski političari sa vezama u kabinetu predsednika Koštunice i u KOS-u”. Zatim, spekuliše se o mogućnostima transfera nuklearnog materijala trećim zemljama, naime o delovima onih zaliha koje su u tajnoj operaciji prošlog leta, u dogovoru sa međunarodnom zajednicom, prebačene u Rusiju, za šta smo, inače, javno pohvaljeni... Kredibilitet izveštaja, inače, osnažen je intervjuom koji je ministar inostranih poslova Goran Svilanović imao za ovaj izveštaj ICG-a. Izveštaj je, inače, izazvao reakcije i pre nego što je službeno objavljen jer se njegova radna verzija, oštrija od zvanične, pojavila nekoliko dana pre službenog objavljivanja. Jedna od teza izveštaja je da mnoge poluge Miloševićevog režima do danas nisu demontirane, u čemu - ako ćemo pošteno - ima istine, naravno, servirane onako kako ICG to čini.
      
       Opasne spekulacije
       Verovatno da su neki od ranijih izveštaja Krizne grupe u poslednje dve-tri godine bili i nepovoljniji po ovdašnje prilike - sa više grešaka bili su u svakom slučaju - ali nezadovoljstvo ni Koštunice ni Đinđića niti ikog odavde ne bi mnogo promenilo da izveštaj ICG-a nije osporila američka ambasada (“izveštaj pun spekulacija i grešaka”) i sam Stejt department, posredstvom portparola Filipa Rikera, istim rečima, odavši usput priznanje ovdašnjim vlastima za “punu saradnju”. Nikolas Vajt iz ICG-a je u izjavi za NIN - rekao da Grupa “ostaje pri svom izveštaju”.
       Za našu javnost od značaja je što se prvi put dogodilo da delatnost ICG-a u odnosu na našu zemlju (izveštaj se, inače, delom odnosi i na Republiku Srpsku) bude otvoreno dezavuisana, s obzirom da se sa isuviše dobrih razloga može dokazivati neprijateljski stav te organizacije u odnosu na Srbiju. Morton Abramovic, osnivač ICG-a i čovek po kome je ta organizacija na ovim prostorima poznata, bio je savetnik albanske delegacije na pregovorima u Rambujeu, što ga, gledano iz srpske vizure, sasvim dovoljno legitimiše, kao i njegovu organizaciju. Kada je o Srbiji reč, izveštaji ICG-a su znali da budu spektakularno netačni, kontradiktorni i zlonamerni i kao primer u ovdašnjoj štampi često se navodi analiza iz avgusta 2000. godine prema kojoj Milošević može neograničeno da ostane na vlasti, a ljudi u Srbiji, “pasivni i neodlučni”, više se ne usuđuju da javno govore o politici.
       Štaviše, Srbe treba i psihološki pacifikovati, jer će “udovoljavanje srpskom glorifikovanju vlastitog značaja u regionu opet proizvesti nevolje”, kaže se u izveštaju od pre nekoliko meseci. Uopšte, Srbi se tretiraju kao poraženi u ratovima i uočljivo je nezadovoljstvo što oni u svom ponašanju, misli se, tu okolnost nedovoljno uvažavaju. Krizna grupa, treba li reći, dosledno zastupa potrebu odvajanja Crne Gore od Srbije, a svako protivljenje teritorijalnom rastakanju ovih prostora podvodi se pod “velikosrpski nacionalizam”.
       Predrag Simić, spoljnopolitički analitičar i savetnik predsednika SRJ Koštunice, misli da je odbijanje nalaza ICG-a od strane američke administracije više odbrana njihove sopstvene politike koja se našla na meti, ali i uspostavljanje distance prema “aktivizmu” nevladinih organizacija koje su bile deo balkanske politike u Klintonovo vreme.
       Klintonova era
       O tretmanu koji Srbija ima u izveštajima ICG-a možda dobro govore i naslovi izveštaja, objavljeni na Internetu - ako se uporede sa izveštajima te organizacije sa nekih drugih kriznih područja, za koja valjda nećemo preterati ako kažemo da su još i “kriznija”: Pod “Srbija”, slede izveštaji: Reforme u blokadi, Beograd tapka u mestu: razlog za međunarodnu zabrinutost, Srbija: vojna intervencija preti demokratskim reformama, Bitka za kontrolu nad VJ.
       Nasuprot tome, pod “Burma”, gde inače vlada represivni vojni režim, naslovi su: Uloga civilnog društva, Politika humanitarne pomoći, Pogled vojnog režima na svet, HIV-kriza i Budućnost oružanih snaga.
       Verovatno nema potrebe govoriti o tome koliko delatnost ICG-a nanosi štetu građanima Srbije, naročito s obzirom na to da se ova organizacija ne ograničava na sastavljanje političkih analiza nego su, kako kaže Predrag Simić, njeni predstavnici posetili Stejt department tražeći zaoštravanje uslova za prijem u Savet Evrope i druge međunarodne organizacije. ICG zapravo nije klasična nevladina organizacija “think thanks” tipa, već mnogo više grupa za pritisak koja propagira određeni politički model. Kako kaže Simić, ICG zato i nije dobio posmatrački status pri Ekonomskom i socijalnom savetu UN, što je tražio, jer ga je zaustavilo protivljenje Kine uzrokovano time što se među sponzorima ICG nalazi i vlada Tajvana, a da se, zapravo, radi o međunarodnoj lobističkoj grupi.
      
       SRBOLJUB BOGDANOVIĆ
      
      
Ko je ko

Predsednik Međunarodne krizne grupe je Marti Ahtisari, bivši predsednik Finske, a osim njega u upravi su i Stiven Solarz, Marija Livanos-Katanui i Garet Evans.
       Ostali članovi Borda koji su poznati na našim prostorima, osim Mortona Abramovica su i Luiz Arbur, Zbignjev Bžežinski, Ema Bonino, Simon Vejl, Bronislav Geremek, Grigorij Javlinski, Vesli Klark, Oskar Arijas Sančez, Džordž Soros, Torvald Stoltenberg.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu