NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

“Došli ste u pakao”

Na optužbe za brutalnost i torturu osumnjičenih, policija odgovara stoički, ćutanjem. Smrt Milana Jezdovića u policijskoj stanici samo je poslednja u nizu koji se prećutkivanjem neće zaustaviti

      Sud je trebalo da izrekne svoje o krivici Milana Jezdovića, osumnjičenog da je prodavao tablete ekstazija, kokain i heroin. Neće reći ništa, pošto Milan do suda nije ni stigao. Umro je u policijskoj stanici u Ulici 29. novembra u Beogradu, tokom ispitivanja u sredu uveče 4. decembra, i samo je buka koju su njegova porodica i prijatelji podigli u javnosti, sprečila da se i njegov “slučaj” okonča šturim policijskim saopštenjem.
       A saopštenje beogradske policije kazalo je da je “narko-diler i dugogodišnji narkoman Milan Jezdović (24) preminuo posle privođenja u prostorije SUP-a Beograd usled srčanog udara izazvanog miokarditisom”. Hitna pomoć je došla, i sve što su lekari mogli da učine, jeste da konstatuju smrt. Tako tvrdi policija. Ostalih osmoro privedenih sa Milanom Jezdovićem, koje je policija zatekla u iznajmljenom stanu u Učiteljskoj ulici, tvrde drugo; policajci su ih tukli i mučili, Milana najviše. Njegova porodica, pak, navodi i da se Milan nikada nije drogirao, da nije pio niti pušio, da je u vojsci bio padobranac i odličnog zdravlja. Nikakve srčane tegobe, nikakva žutica i koksaki virus, kako će kasnije biti saopštavano iz policije, u šta Milanov otac Nedeljko debelo sumnja. Toliko, da će podneti krivičnu prijavu protiv trojice policajaca zbog mučenja i ubistva svog sina.
      
       Čudo zahvat
       “Došli ste u pakao”, rečeno je, navodno, privedenima kada su stigli u gradski SUP, tvrdi Aleksandar Drašković (19), protiv koga je takođe podneta prijava zbog trgovine narkoticima i nelegalnog posedovanja oružja (pištolj CZ kalibra 7,65 milimetara sa izbrisanim fabričkim brojevima). Kaže Drašković, tukli su ga, šutirali, davili plastičnom kesom i pekli strujom. Terali ga da prizna da su pištolj i droga njegovi. Iz susedne prostorije čuo je Milanovo zapomaganje “Umreću!”. “Milan je vrištao i kukao, a oni su pojačali muziku”, rekao je Drašković.
       Pet dana kasnije, pred sahranu u rodnom Kosjeriću, doktor Dragan Gligorijević pogledao je leš Milana Jezdovića i primetio “izuzetno vidne rane na licu”, koje su “mogle da nastanu usled žestokih udaraca i strujnih opekotina”. “Ne mogu da tvrdim kako su nastale opekotine na Milanovom licu. Napisao sam samo ono što sam video”, rekao je dr Gligorijević. Napisao je u izveštaju da na čelu postoje tri “jasno ograničene promene crvenkaste boje”, rane slične opekotinama, da na nosu i iznad obrva postoje rasekotine duge po jedan i po centimetar, kao i veliki broj otoka.
       Policija će posle toga saopštiti da je prilikom privođenja Jezdović krenuo ka nožu, ali ga je policajac džudo zahvatom oborio i on je u padu “zakačio glavom o obližnji stočić”. Nešto se, dakle, ipak dogodilo...
       Smrt Milana Jezdovića u policijskoj stanici ekstreman je primer onoga što, čini se, predstavlja poprilično uobičajen način vođenja istrage u Srbiji. Uostalom, dnevne novine zabeležile su prošlog petka i da su radnici OUP Petrovaradin u dva navrata pesnicama i lopatom po butinama ispitivali Roma Jovana Nikolića iz sela Dobrinci.
       Šta se to događa u policijskim stanicama po Srbiji? “Od početka ove godine zabeležili smo barem 200 slučajeva policijske torture”, kaže za NIN Veroljub Đukić, advokat Fonda za humanitarno pravo iz Beograda. “A i to što mi saznamo, to je samo deo.”
      
       Ćutanje policije
       Koliko je tačno ljudi mučeno u policiji, i koliko ih se na to i zvanično požalilo, od policije nismo uspeli da saznamo. Optuženi u javnosti za drastično kršenje zakona i (pisanih) pravila službe, nisu našli za shodno da odgovore na uredno upućenu molbu NIN-a, da objasne šta će se dalje preduzeti u “slučaju Jezdović”, i šta je preduzimano u sličnim, ranijim slučajevima. Na primer, da li je rasvetljena i objašnjena smrt Dejana Petrovića, koji je 17. januara ove godine navodno skočio kroz prozor kancelarije OUP-a Vračar i kasnije umro u bolnici. Iz oficijelne verzije njegove smrti Šerlok Holms bi možda izvukao pokoji zaključak; ovde ćemo samo pobrojati tada navedene podatke: Dejan Petrović skočio je kroz zatvoreni dupli prozor veličine 40 puta 45 santimetara (bio je visok metar osamdeset dva, imao je lisice na rukama, ruke iza leđa), komadići stakla pronađeni su ispod prozorskog krila, dakle unutar prostorije iz koje je iskočio, na utabanom snegu u dvorištu ispod prozora nisu uočeni tragovi krvi. Preminuo je u bolnici od povreda nanetih “tupim, teškim i zamahnutim mehaničkim oruđem”. Petrovićevi roditelji podneli su tužbu, “ona stoji u Okružnom sudu i ništa se ne dešava”, kaže advokat Đukić.
       Ili, šta je policija uradila povodom smrti Veselina Pavlovića, konobara iz Beograda, koji je umro 7. juna 1998. godine u Okružnom zatvoru? Posle hapšenja 26. maja, nekoliko dana pred smrt, majci se žalio da ga je “policija brutalno tukla”. U smrt je sa zgrade policijske stanice još 1995. godine navodno skočio i Milan Ristić. Nije bilo istrage.
       Ministar policije Dušan Mihajlović reagovao je samo jednom, krajem oktobra ove godine, kada je tokom ispitivanja u policijskoj stanici u Ulici 29. novembra od srčanog udara umro slikar Dragan Malešević Tapi, dok je ispitivan o svojim vezama s grupom Željka Maksimovića Make, optuženom za ubistvo policijskog generala Boška Buhe. Demantovao je tada ministar optužbe pristigle iz Amnesti internešnela, da je policija tokom ispitivanja Tapija učinila bilo šta protivzakonito, što bi makar i posredno izazvalo slikarevu naprasnu smrt. Tek, zakon je potpuno jasan. “Već i samo jedan šamar koji bi policajac udario, predstavlja krivično delo”, za NIN objašnjava doktor prava Bogoljub Milosavljević, koautor knjige “Državno nasilje nad građanima u Jugoslaviji”.
       Zakonom o unutrašnjim poslovima Srbije, donetim 1991. godine, kao i policijskim Pravilnikom o uslovima i načinima upotrebe sredstava prinude iz 1995. godine, precizirano je kada policija sme da bije, tj. da upotrebi silu - kada “savlađuje otpor lica”, kada odbija napad, sprečava bekstvo... Posle privođenja, izričito su zabranjeni, i ustavima i Zakonom o krivičnom postupku, iznuđivanje iskaza i fizičko i psihičko zlostavljanje. Građanina pokornog u stanici niko ne sme ni da takne.
      
       Kese i struja
       Policajcima koji se ipak drznu pa to učine, pored disciplinskog postupka unutar policije preti kazna zatvora od tri meseca do pet godina, a za teško nasilje sledi zatvor od najmanje godinu dana. Ako ispitivanog prejaka reč ubije, odgovara se za krivično delo ubistva. Tako kaže Krivični zakon Srbije.
       Na osnovu ovog zakona policija je između 1997. godine i jula 2000. podnela krivične prijave protiv dva policajca, zbog “zlostave u službi”. Sudski procesi su i dalje u toku premda je na njima počelo da se radi još 1998. godine... Poređenja radi, u istom periodu građani su javnim tužilaštvima podneli krivične prijave protiv 344 policajca. Može se naslutiti da je makar jedan deo ovih prijava bio osnovan, ali i da ima i onih koje bi takođe bile osnovane, samo da su bile podnete.
       Kako rekosmo, podaci o reformisanoj policiji posle 5. oktobra nisu dostupni, a saznanja Fonda za humanitarno pravo su takva da Veroljuba Đukića navode na zaključak da “policija nije promenila metode rada”.
       Među “metodama rada” su i korišćenje kesa i struje u istrazi, koje je spomenuo Aleksandar Drašković. Ove rekvizite, prema svedočenju Bojana Milojevića iz Kovina, osumnjičenog za falsifikovanje novca, koristili su policajci u beogradskom SUP-u i kada su njega ispitivali u februaru ove godine. Spravu koja je izazivala elektrošokove Milojević je opisao kao kutiju veličine starijeg mobilnog telefona, sa špicem na vrhu koji pušta struju pritiskom na dugme. Inače, na čelu liste izvoznika sredstava za torturu, prema izveštaju iz 2000. godine Amnesti internešnela, nalazi se pet članica Saveta bezbednosti, a posebno su zanimljive Sjedinjene Američke Države koje su, prema podacima ove organizacije, tehnološki razvile upravo “sredstva za vršenje torture elektro-šokovima”. Bilo bi interesantno videti ko je i kada raspisao tender, i odakle su u srpske policijske stanice dospele one spravice veličine starijih mobilnih telefona. Uzgred, budžetom za sledeću godinu MUP-u je namenjena 21,9 milijarda dinara.
       Mrtvo slovo zakona kaže i da su policajci dužni da izveste svoje starešine o svakoj “upotrebi sredstava prinude”, posle čega se odlučuje da li je prinuda upotrebljena shodno pravilima ili nije. Ako nije, izriče se disciplinska mera, a protiv policajca sama policija podnosi krivičnu prijavu. “To se retko dešava”, kaže dr Bogoljub Milosavljević. Mnogo češće prijavu podnosi istražni sudija, ili to učine sami građani; no, tek pod uslovom da im to uopšte bude zakonski omogućeno, pošto je zapravo najčešća treća mogućnost, da tužilaštvo prihvati tužbu ali ona, jednostavno, završi u fioci”, kaže advokat Veroljub Đukić. “Nama su tada vezane ruke, pošto građani ne mogu da podnesu privatnu tužbu ako tužilaštvo već radi na slučaju.”
       Poseban je problem dokazivanje policijske brutalnosti. Policajac će retko posvedočiti protiv svog kolege, jasno je zašto su sudije sklonije da u direktnom sučeljavanju pre poveruju policajcu nego kriminalcu koji ga tereti. Lekarski izveštaj o povredama često nije dovoljan za osudu. Bogoljub Milosavljević kaže i da je od male vajde i Inspektorat za zakonitost rada policije, koji postoji već duži niz godina. “Problem te službe je što je potpuno interna. Jednostavno, ne postoji civilna kontrola rada policije”, napominje NIN-ov sagovornik.
      
       Etički kodeks
       Ne pomažu tu ni Ujedinjene nacije. Komitet Ujedinjenih nacija protiv torture usvojio je predstavku Fonda za humanitarno pravo povodom smrti Milana Ristića, i naložio državi u maju prošle godine da u roku od mesec dana pokrene istragu. “Ništa nije preduzeto”, kaže Veroljub Đukić.
       Ukoliko postoji volja da se sadašnja situacija prevaziđe - a na dobru volju ovdašnjih vlasti trebalo bi da utiču i pritisci iz Saveta Evrope i OEBS-a, da i ne govorimo o obavezama koje proizlaze iz Konvencije Ujedinjenih nacija protiv torture, koju je Jugoslavija potpisala još 1991. godine - dobar primer pruža Velika Britanija. Između 1970. i 1979. godine u ovoj je zemlji, bez Severne Irske, u policijskom pritvoru umrlo 274 ljudi. Čudnom podudarnošću, i tamošnja je policija “sve takve slučajeve protumačila kao akcidente”. Parlament je ipak naredio istragu “kojom je utvrđena neposredna odgovornost policije za jedan broj smrti pritvorenih lica”. Situacija je danas drastično drugačija. Video-kamere beleže svaki momenat boravka u pritvoru, privedeni se pregledaju i pre i po izlasku iz policijske stanice. Uz to, postoji i Nezavisna komisija za ispitivanje žalbi na rad policije u kojoj sede obični građani i ljudi izvan policije, “tako da ministar i policija ne mogu da zaustave proces”, kaže Bogoljub Milosavljević.
       Moraće naša policija da usvoji i etički kodeks kakav imaju mnoge njihove kolege u svetu, a čija je osnovna poenta u zaštiti ljudskih prava, po cenu izbacivanja iz profesije. Uzorni model Etičkog kodeksa usvojio je i Savet Evrope prošle godine, isto će morati da učine i Srbija i Crna Gora. Nacrt novog Zakona o unutrašnjim poslovima, sa etičkim kodeksom u prilogu, sačinjen je zapravo još proletos. Ministar Dušan Mihajlović tada se i javno dičio ovim dostignućem u reformi policije. Međutim, to je i najdalje dokle se u usvajanju ovog zakona uopšte i otišlo. Tek, jednog lepog dana svaki će policajac morati da potpiše ovu hipokratovsku zakletvu, ali, mnogo će teže ići sa promenom načina razmišljanja samih policajaca, delom i zato što se sadašnji način ponašanja “očigledno toleriše”, kako kaže dr Milosavljević, svojevremeno i sam predavač na Policijskoj akademiji. Promena načina razmišljanja ići će utoliko teže što se policajci već sada žale da im je novi savezni Zakon o krivičnom postupku vezao ruke i samim skraćivanjem dužine trajanja pritvora, sa 72 na 24 sata. Nemamo ni vremena ni sredstava da istragu vodimo u skladu sa zakonom, objasniće policajci svoje pribegavanje “alternativnim” metodama ispitivanja. “Šamar je najkraći put do priznanja”, kaže jedan, pravdajući se i hazardima posla u kome ne možete nastupati u svilenim rukavicama kada naspram sebe imate pištolje i noževe.
       Pitanje je, samo, gde podvući crtu. Odgovor na to pitanje ne treba da pruže novinari već oni koji danas ćute a u prilici su da nešto promene, i to treba da učine što pre, svakako pre nego što crne hronike dnevnih listova dobiju nov materijal. Ovako, i Milan Jezdović i Dejan Petrović i Milan Ristić umrli su nevini, pošto pred sud nisu dospeli. U ime naroda.
      
       NIKOLA VRZIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu